Ponedjeljak 10.12.2018.

Milko Riffer: Grad mrtvih - Jasenovac 1943.

Svjedočanstvo Milka Riffera, Hrvata njemačkog podrijetla koji je u Jasenovcu završio zato što je bio u kontaktu s partizanima i dostavljao im razne materijale, a na kraju se uspio iz logora spasiti zahvaljujući dobrim vezama, najzornije demantira sve one koji pokušavaju revidirati povijest prikazujući Jasenovac kao radni logor u kojem su se prikazivale predstave i igrale nogometne utakmice.

Milko Riffer u uvodu izdanja iz 1946. kaže:

Pokušao sam u ovoj knjizi iznijeti niz doživljaja i impresija iz jedne ustanove u Hrvatskoj za vrijeme kratke, ali po zločinima i nedjelima beskrajno duge periode, u kojoj su tadašnji vlastodršci iz neusporedivog cinizma prozvali našu napaćenu i u historiji često popljuvanu zemlju »nezavisnom dr­žavom Hrvatskom«.

Doživljaji obuhvaćaju relativno »mirno« vrijeme jasenovačkog logorovanja od oktobra 1942. do oktobra 1943. U redovima ove knjige nema izmišljenih lica ni izmišljenih događaja. Sve je kruta stvarnost, koja je mogla samo izgubiti od svoje pregnantnosti zbog činjenice, što sam se kod pisanja morao osloniti isključivo na sjećanje, jer, prirodno, u logoru nisam mogao voditi nikakvih bilježaka.

Osim toga. knjiga ne obiluje statističkim podacima. Dokumentarne spise o ovoj nacionalnoj sramoti, koja se u ustaškoj terminologiji zvala koncentracionim ili, još ciničnije, radnim logorom, izdat će bez sumnje mnogi publicisti, u prvom redu Komisija za istraživanje ratnih zločina.

Moja je jedino želja, da sebi i malobrojnim na životu preostalim drugovima sačuvam pisanu uspomenu na panične i sramne dane, koje smo provodili iza žice jedne od najstrašnijih ustanova ove vrste na svijetu — u konclogoru u Jasenovcu...

...Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković, Filipović-Majstorović, Matijević, Piccili, Maričić, Kordić, pop Brekalo, Ivica Brkljačić imena su zlikovaca pored čitave plejade pomagača, koji su vršili strašne eksekucije. Njihova lista bit će velika, a po djelima, što su ih počinili, bit će im imena besmrtna u analima najzvjerskijeg kriminala.

Moramo im imena dobro upamtiti i moramo upoznati njihova strašna nedjela, da bismo u buduć­nosti mogli u zametku ugušiti svaku i najmanju klicu, koja bi mogla da se razvije u monstruozni zločinački fenomen, što ga ovdje nastojim da prikažem.

Cijelu knjigu Grad mrtvih - Jasenovac 1943., koja je izdana odmah po oslobođenju 1946. možete skinuti i pročitati s ovog linka: http://www.znaci.net/00003/759.php?broj=1

Donosimo i dio poglavlja "Pjegavac ili kuća užasa u Gradini" o užasu koji se događao u logoru III C na Božić 1942., str. 115:

...Logorski krug (III C) ležao je sasvim pust, a malen dio preostalih logoraša, njih oko stotinu, zavukao se pod strehu, koju su zavjesili šarenim seljačkim gunjevima, da se kako tako očuvaju od snježnih smetova i vjetra, što je puhao ledenim dahom. Nad ulaznim vratima visjela je bijela tabla s natpisom PJEGAVAC u
krupnim, crvenim slovima. Pred vratima stražar s puškom i bombama. Oko logora trostruka bodljikava
žica i drvene stražarnice s reflektorima. Isti dekor kao i prilikom moga dolaska ti taj logor, samo pokriven snježnim pokrovom i bez živih ljudi.

Karantena za ljude inficirane pjegavcem. Karantena, u koju ne smije nitko ući i iz koje ne smije nitko izaći. Bio je to pakleni pronalazak Matkovića. Objesio je tablu s naslovom PJEGAVAC početkom decembra, kad je u logoru bilo još svega dvije stotine logoraša. Zašto ih nije poklao po starom svom i najefikasnijem receptu? Zar mu to nije bilo dovoljno okrutno? Zar je htio sebi i svojoj braći u zločinima zasladiti Božić naročitim emocijama? Ili je možda došao nalog iz Zagreba, da treba prestati s masovnim pokoljem,
jer je glas o tome dopro čak do neutralne Švicarske i Švedske i ostavio za sobom neugodan rep smrada? Bilo kako mu drago, tek početkom decembra 1942. prestalo je masovno ubijanje i klanje u Gradini, i sve su se likvidacije vršile tajno i pojedinačno.

Logoraši logora III C nisu dobivali hrane; Matković ih je osudio na smrt od gladi, a obećao onima, koji bi se usudili da osuđenicima doture koricu kruha, metak iz Maričićeva pištolja. Naravno, ta prijetnja nije zastrašila sve, i mnogo je hljebova iz pekare bilo na čaroban način prebačeno preko žice, ali to se moglo učiniti samo izuzetno. Normalno, ljudi su umirali od gladi, ali polagano. Prepolagano za Matkovićev apetit. Za kojih dvadeset dana pomrla je samo polovica, a ostala još čitava stotina.

Matković je bjesnio. Nisu mu dali spavati".
— Šta misle zapravo ti kosturi!

U dezinsekciji sastao sam se kod korita, u kome sam se kupao, s Krakauerom, bogatim osječkim vojnim liferantom mesa. Bio je gol i prao je nad koritom svoje žuto, oronulo tijelo. Nekada masni trbuh nestao je, a ostala samo koža, koja mu je mrtvo, mlohavo visjela do koljena. Prebacio ju je preko lijeve ruke. da bi desnom mogao oprati donji dio tijela.

U glavi mi se vrt jelo od slabosti te od odvratnih slika ljudske bijede i deklasiranosti, što sam je sreo na kratkom putu od bolnice dovde i kojih se slika sigurno više nikada ne ću riješiti.

Obukao sam se i dohvatio štap, u namjeri da se vratim u bolnicu, kada mi je uzrujano prišao
"bademajster" Božo i šapnuo:
Idite u logorski pisoar iza dezinsekcije, pri­ činjajte se, kao da vršite nuždu, i pogledajte krišom nalijevo u logor III C. Samo pazite, da vas ne opazi straža.

Morao sam se uhvatiti rukom za smradni, amonijakom izgriženi oluk pisoara, da se ne srušim. Pozlilo mi je od prizora, koji mi se ukazao nedaleko od žice logora III C. 

Na snijegu sjedila su tri ljudska kostura i noževima kidali meso s gole lešine svoga mrtvog druga.
Komade mesa trpali su neobično lakomo u usta i žvakali takvom brzinom, te sam čuo, kako im škljocaju zubi. Jedan je podigao nogu lešine i s nje strugao nožićem mršavo mišičje.

Jedva sam se vratio u dezinsekciju. Dugo je trebalo, dok sam se umirio. Zapao sam u histerični plač i jecanje, koje nisam mogao zaustaviti ni stisnutom šakom, što sam je gurao u usta. Božo me je mirio i sam tiho plakao. U dezinsekciji nije bilo na sreću nikoga. Tek nakon pola sata uspio sam da se saberem i da zapalim cigaretu. Ponovo sam izašao i otišao do pisoara.

S druge strane žice nije bilo više nikoga; ležale su u hrpi samo oglodane kosti i odrezana bradata, siva glava pokojnika. Nju nisu pojeli...

...Ležao sam ukočen od užasa u hladnoj baraci, u mraku, uz panični hropac umirućih, opkoljen stravom jasenovačke noći, kroz koju su odjekivali hici iz ustaških pušaka u slavu rođenja otkupitelja naših, dakle i njihovih grijeha. U demonskom kolopletu tili suprotnih božićnih slika stajale su u pozadini lakome oči trojice logoraša, što su danas popodne, pomahnitali od gladi, jeli svoga mrtvog druga, i od kojih sam jednoga prepoznao. Nikakvom snagom volje nisam uspio da odagnam te oči iz božičnog raspoloženja mira i radosti, što ga je moj mozak nastojao dočarati. Uvukle su mi se te nemirne oči i u san, koji je pred jutro uspio da mi zaklopi oči.

Na drugi dan Božića skinuta je ploča s logora III C. Logoraši, njih oko stotinu, odvedeni su skelom preko Save i hermetički zazidani u neku novu, još neobijeljenu kuću.

Još dugo iza toga slikala mi je užasom zaražena mašta u snu paklenske događaje, što su se neminovno
odigravali u prostorijama te kuće, u koju su zatvoreni ljudi određeni da se međusobno pojedu. Među njima bio je i žandarmerijski kapetan Munjin, nekadašnji grupnik s nasipa, i bestijalni Stipe, kome smo svi u bolnici I. priželjkivali smrt, a kome su ustaše, evo, dostojno plaćali za učinjene vučje usluge. Tko li je posljednji od njih poginuo od gladi, žeđi i nestašice zraka? Da li je to bio uhranjeni Stipe? Ili su ga možda ipak od gladi podivljali logoraši logora III C živoga rastrgali već prvoga dana zajedničkog života? Čvrsto vjerujem u ovu drugu mogućnost.

I danas još, kad me očajni krik iz vlastitoga grla probudi iz teškog sna o kući užasa u malome bosanskom selu Gradini, beskrajno žalim, što nemam Goyine igle pa da za buduća pokoljenja urežem u bakrenu ploču scene ludila, što su se tamo odigravale po želji bestijalnog zločinca Matkovića. Uvjeren sam, da bi moji bakropisi zasjenili užasom znamenitu mapu »Desastres de la guerra«.

Cijelu knjigu Grad mrtvih - Jasenovac 1943., koja je izdana odmah po oslobođenju 1946. možete skinuti i pročitati s ovog linka: http://www.znaci.net/00003/759.php?broj=1