Ponedjeljak 10.12.2018.

RADE KONČAR Metalac čvršći od čelika - Životni put i revolucionarno djelo

Ulomci o streljanju Rade Končara i 25 drugova

Iz knjige: RADE KONČAR BRKO - Životni put i revolucionarno djelo 86. str.

U predjutro 22. maja izvedeni su na stratište. »Osuđenike su«, sjeća se službeno prisutni svećenik Frano Grandov, »žbiri odvodili u pisarnicu tamnice, gdje su ih vezali u lance, pa vodili do dvaju teretnjaka u koje su - u svaki po trinaestoricu - sve ugurali...«
Sanduke za osuđene pripremio je šibenski pogrebnik Kamilo Kolombo, jedan od svjedoka strijeljanja. U prvoj grupi strijeljanih, reći će Kolombo 1945. godine, »upao mi je u oči jedan čovjek s trenčkotom preko ruke, u sivom odijelu. Taj čovjek je šepao, tako da su ga dva karabinijera vodila ispod ruke do ogradnih betonskih stupova za koje je svaki pojedini od trinaestorice bio vezan leđima okrenut odredu koji je pucao. Taj Splićanin, koji je šepao, skinuo je sa sebe i gornji kaput kad su ga do stupa doveli, te razgolitio grudi neka u njega prsimice pucaju, ali su ga karabinijeri silom okrenuli i vezali za stup«. S popom, kaže Kolombo, nisu htjeli razgovarati. Pop se tada, sam se toga sjeća, »povukao u stranu od stupova, tu kleknuo o dok nije ispaljen plotun«.

Don Frano Grandov je 1945. detaljno opisao zločin u parku Šubićevac:
»Strijeljanje je izvršio veći odred fašističkih milicionera pod komandom jednog oficira. Iza svake žrtve stajalo je 8 do 10 milicionera na nekoliko koraka udaljenosti. Trinaest žrtava bilo je vezano za 13 stupova. Orili su se njihovi poklici: Živjela sloboda. Živjela Kompartija, Dolje fašizam! Kad je komandant fašističkih milicionera dao znak sabljom ispalili su plotun. Poslije plotuna, jedan oficir, čini mi se da je to bio baš talijanski vojni liječnik šibenskih tamnica, išao je od jednog strijeljanog do drugog, te nekima od njih pucao iz revolvera u glavu, jednome čak dva ili tri puta. Prije strijeljanja jedan oficir je ukratko, na talijanskom, pročitao presudu Specijalnog tribunala.« 


Iz knjige: RADE KONČAR - Metalac čvršći od čelika 87-90 str.

U SMRT PEVAJUĆI

U četiri časa ujutro brava je opet zaškripala. vrata su se naglo otvorila. To je bio znak za pokret. Smrti u zagrljaj.

— Hajde, drugovi, dok nas još nisu povezali, da se izgrlimo i izljubimo — reče Rade.
Grli najbližega, ljubi ga u oba obraza, a zatim i druge re­dom. U ostalim ćelijama ista slika. A onda Rade počinje pevati Intemacionalu, a za njim i ostali. Jezivo i veličanstveno u isti mah odzvanja ta pesma na smrt osuđenih komunista. Izlazeći i prolazeći hodnikom oni kliču Par­tiji, partizanima, Titu, Crvenoj armiji, Slobodi.
— Dolje krvavi fašisti!
— Dolje razbojnik Musolini — razleže se pustim hodnicima. Ceo zatvor se probudio, ustao na noge. Čuju se povici:
— Drugovi, osvetit ćemo vas!
— Za jednoga deset, deset za jednoga!
— Na vašoj krvi vaspitat ćemo hiljade novih komunista! Tako su se zatvorenici oprostili od svojih splitskih drugova
koji odlaze u smrt. A o tome kako su umirali evo sećanja jednog od očevidaca:
— Strašno mi je u duši kadgod se sjetim tog užasnog dana i slike što sam je vidio. Strašno, jer to je bio grozan pokolj nad nemoćnim vezanim ljudima. Ali i u toj grozoti bilo je nešto veli­ čanstveno, herojsko. Bilo je to ono junačko, nevjerovatno hrabro držanje ljudi, koji su smrt prezreli i nisu je se bojali ni časa. Oni su svojom smrću pobijedili i posramili ubice i dželate. Smrt tih ljudi morala je uvjeriti sve one koji su bili svjedokom, da se na­ rod, čiji sinovi tako junački ginu, ne može pobijediti, ni ukrotiti.

Čitav Šubićevac bio je opkoljen vojskom. Bilo ih je po svim čukama unaokolo. Nogometno igralište bilo je posebno opkoljeno crnokošuljašima. Na južnoj strani igrališta stajala je grupa faši­stičkih viših funkcionera i još dosta „običnih" fašista, oficira i či­novnika na raznim službama u geadu. Mnogi među njima su va­dili iz džepova flaše likera i pili, valjda da umire ili da zagri­ju nerve.
Ispred betonskih stupova, koji su ranije nosili drvenu ogra­du oko igrališta sa zapadne strane, a koju su Talijani pokidali, te su stupovi sada strčali goli, stajao je odred crnokošuljaša pod ratnom spremom. Nekoliko metara ispred svakog od 14 stupova stajao je vod crnokošuljaša, po sedam pred svakim, a jedan oficir je postrani razgovarao s vojničkim kapelanom, nekim poručnikom.
Bilo je nešto poslije četiri sata, kad je pred ulaz u igralište s istočne strane stao prvi kamion s osuđenima. Izašli su mirno, dignute glave i ponosno. Sa svih su ih strana opkolili naoružani crnokošuljaši i poveli prema stupovima. Bilo ih je 13 u toj prvoj grupi, a među njima, kao da se i ponečemu drugom izdvajao, a ne samo po tome što je bio povezane glave i što je hramao i teško hodao, jedan stasit, naočit i ponosan čovjek. Bio je to, kako sam kasnije čuo, Rade Končar. Njega su povela dva crnokošuljaša, jer nije mogao dobro da hoda, ali im se on otimao, htijući im pokazati da neće nikakve samilosti, a najmanje od njih.
Kad je stigao do svog stupa, Rade je skinuo gornji kaput, okrenuo se prema stroju crnokošuljaša i razdrljio košulju na gru­ dima. Dvojica su ga grubo okrenula leđima prema ciljevima, ali se on opet pokušao okrenuti vičući:
Kukavice, zar se bojite pucati u grudi, zar se bojite na­ših pogleda?
Povezali su ih za stupove tako da su leđima bili okrenuti stroju crnokošuljaša, a kad su im pokušali vezati oči crnim mara­ mama — svi su to odbili.
Najprije su se međusobno pozdravili, dozivajući se imenima. — Zbogom, druže Brko!
— Zbogom, drugovi.
A onda su svi stali da kliču: Partiji, Titu, Crvenoj armi­ji, zatim:
— Dolje fašizam!
— Dolje razbojnik Musolini!
— Osvanut će i vama crni petak!
Nećete živi iz ove naše zemlje!
— Osvetit će nas naši drugovi...
Vidio sam u jednom času kako se od vezanih naglo odbi vojni kapelan, koji se dotad muvao oko njih, kako nešto psuje i maramom briše lice. To su ga oni, kojima je prišao da im ponudi „božju utjehu", popljuvali.
A onda, na znak oficira — plotun... Još se čuo pokoji po­vik, poneko ime, a onda drugi plotun!...

Bilo je gotovo...
Jednom po jednom prilazi oficir i ispaljuje svakom po me­tak u glavu.
S drugom grupom bilo je skoro sasvim isto. Isto tako junač­ko bilo je i njihovo držanje, isto tako herojska i njihova smrt. Stupovi su sad bili poprskani krvlju njihovih samo čas ranije streljanih drugova. Dok su ih fašisti vezivali za te stupove, oni su ljubili krv i klicali:
— Slava vam, drugovi!
— Slava ti, druže Brko!
Zatim su, kao i oni prije njih, klicali Partiji, borbi, slobodi.
I umirali s Titovim imenom na usnama . . . “



POSLJEDNJE PORUKE

Josip Ugrina, u napisu „Poruke sa stratišta", piše o poslednjim trenucima Rade Končara i njegovih drugova:

„Ukupno je izrečeno 28 smrtnih presuda, a ostali su osuđeni na ukupno 675 godina robije. Jedino iznenađenje na „procesu" u Šibeniku bilo je to da Lavčević, član Pokrajinskog komiteta Par­tije, i Turjević, sekretar Mesnog komiteta, uz Končara najistaknu­tiji kandidati za smrt, nisu ni prozvani na suđenju. Njihov je do­kazni materijal nestao ...

Gordost Končara i splitskih komunista — diverzanata, bom­baša, ističu i prisutni advokati. Marin kaže: „Držanje svih optu­ženih na raspravama bilo je muževno i dostojanstveno. Ni jedan od njih nije pri ulazu sudskog vijeća fašističkog Tribunala poz­dravio rimskim pozdravom. Nitko od optuženih nije tražio od Tribunala ni njihovu „pravdu" ni „milost".

Guverner Dalmacije Bastianini upućuje lično telegram Musoliniju: „Obavještavam Vas, Duče, da su poznati procesi split­skim teroristima započeli juče izjutra u 6,30 sati. Ukupno 28 osu­da na smrt, 26 osuda bit će izvršeno čim prođu 24 sata ..

Dvadeset šest osuđenih na smrt strpano je u pet ćelija. Ka­pelan tamnica don Frane Gandov obilazi ćelije noću uoči strašnih zločina. Dočekuju ga revolucionarne pjesme. Svećenik ulazi u Končarevu ćeliju. Osuđeni na smrt prate ga pogledom sumnje.
— Trebate li nešto? Pomolite se? Papira za molbe...
O molitvi ni govora. A kad je spomenuo poruke, svi su po­ gledali Končara. Okovani se heroj s velikim flasterom na glavi nasmiješi i tako odobri junacima da prime papir i pišu posljednja pisma koja su fašisti zaplijenili.

Dvadesetogodišnji omladinac Dušan Kažimir uputio je po­ sljednje pismo majci:

„Draga majko! Meni je dobro i nalazim se u Šibeniku. Ne­ moj se žalostiti nego budi vesela kao i ja. Pozdravi sve misto mene: moje prijatelje, suside oko kuće i sve koji te budu pitali za mene. Majko, molim te budi jaka kao što sam ja, i nemoj da plačeš za mnom ako ti budu lagali da se meni nešto dogodilo...“

Dirljive su i posljednje riječi pedesetogodišnjeg Ante Radice, koji sinu, između ostalog, poručuje: „Budi dobar čovjek, pamti da ti je otac umro zato ča je voli svoj narod i da je oti da živi boje u slobodi. Ca ja nisam moga ti ćeš. Budi čvrst i jak ...

Končar, između ostalog, poručuje: „Čuvajte mi moje proleterče“, misleći na svog sina koji se rodio dok je on u Splitu tam­novao (4. marta).

A Jozo Ružić Ika ističe: „Neka mi se djeca odgajaju u lju­bavi prema Partiji i slobodi, a ako bi krenuli suprotnim pravcem — treba ih zadaviti.“

Četrdesetpetogodišnji Ignacije Brajković je uzdisao: ..Djeco moja, ženo moja!"

Bio je petak, 22. maja 1942. godine. Praskozorje. Fašističkom tamnicom odjekuje Internacionala. Bilećanka i druge revolucio­ narne pjesme. Čuju se bučni povici:
— Varalice! Kukavice! Zašto nam niste juče kazali da ćete nas danas strijeljati.
Žbiri jednog po jednog odvode u pisarnicu tamnice, čvrsto ih stežu lancima, a potom trpaju u teretnjake — u svaki po 13. Crne košulje piju na „Osvitu". Prvi kamion je stigao, heroji još bučnije pjevaju. Razliježu se povici zorom:

„Živjela sloboda! Smrt fašizmu! Doći će i vama crni dani!.. “

Trinaest nepokorenih vezano je za 13 betonskih stupova.
Gordost i hrabrost sve snažnije kliče. Fašisti su uzrujani. Piju alkohol. I Končar je tu. Nosi ogrtač preko ruke, a u sivom je odijelu. Šepa. Vode ga dva karabinijera do jednog od betonskih ogradnih stupova. Vežu ga za stup okrenuta leđima fašistima. On se ne da. Skida i kapu sa sebe. Okreće se fašistima:
— Evo, pucajte, gadovi u prsa, a ne u leđa!

Končara i sve ostale silom okreću licem k stupovima. Ve­zali su ih. Neustrašivi odbijaju vjersku utjehu i s prezirom svi kao jedan kažu:
— Nećemo crni povez na oči.
Plotuni su prostrijelili divove. Liječnik je konstatirao smrt, a grobari odvezuju mrtva tijela ustrijeljenih, stavljaju ih u dr­ vene lijesove. A onda je stigla i druga grupa, također od 13 di­ vova. Oni kao da još snažnije pjevaju revolucionarne pjesme i kliču kao i prva grupa. Ljudi stegnuti za betonske stupove ljube vrelu krv svojih drugova i svom snagom kliču:
— Osvetit će nas naši drugovi! Fašisti, dobro gađajte! Živje­la sloboda!...