Ponedjeljak 10.12.2018.

Rad KPJ u Zagrebu od 1931. do 1941. godine

Publikacija Gorana Korova

Zagreb je od nekadašnjeg grada periferije u Austro-ugarskoj monarhiji nakon 1918. godine postao značajan industrijski centar u novoj državi, Kraljevini SHS. U takvim se uvjetima u gradu formirala i djelovala jaka organizacija SRPJ(k)/KPJ. Podrška građana KPJ posebno se izrazila na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920., kada su komunisti, s nesuđenim gradonačelnikom Svetozarom Delićem, osvojili većinu mandata. Uzlet KPJ tijekom prvih godina Kraljevine SHS prekinula je zabrana legalnog djelovanja 1921. godine i višegodišnji progon monarhističkih vlasti. KPJ je nakon toga smanjila svoju aktivnost i utonula u frakcijske borbe. Konačan početak borbe protiv frakcionaštva pokrenulo je novoizabrano rukovodstvo na čelu s Đurom Đakovićem. Međutim, Šestojanuarska diktatura je od 1929. označila pojačane progone komunista, uhićenja i osude na višegodišnje kazne, a nerijetko i smaknuća ili mučenja do smrti. Aktivnost preostalih kadrova u zemlji dodatno je oslabjela preseljenjem većine članova rukovodstva KPJ u inozemstvo do 1931. godine. Popuštanjem terora nakon donošenja tzv. Oktroiranog ustava, djelatnost KPJ u Zagrebu se polagano obnavlja i ponovno se uspostavljaju veze gradskih ćelija s rukovodstvom KPJ. Nakon atentata na kralja Aleksandra, glavnog nositelja diktature, 1934. godine, započinje konkretniji oporavak KPJ, zahvaljujući priljevu novih članova, ali i djelovanju komunista preko raznih kulturno-umjetničkih društava i sindikata. Od sredine 1930-ih godina, pa do osovinske okupacije Jugoslavije 1941. godine, politička platforma KPJ temeljila se na politici Narodne fronte odnosno uključenju najširih slojeva svih antifašistički nastrojenih građana i organizacija pod jednu krovnu organizaciju. U duhu te politike, rukovodstvo KPJ pokrenulo je inicijativu za osnutkom Stranke radnog naroda, koja je djelovala legalno da bi komunisti preko nje dopirali do što više ljudi i simpatizera. Rukovodstvo KPJ usvojilo je i veći senzibilitet prema nacionalnom pitanju. Tih godina pokrenuta je inicijativa, a zatim i formiranje dviju partija unutar KPJ, KP Hrvatske i KP Slovenije, 1937. godine. Paralelno s time, Josip Broz Tito postupno se uspinjao u hijerarhiji KPJ, da bi odabir novog rukovodstva partije na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. označio završetak konsolidacije KPJ i trenutak kada je Tito i službeno, po direktivi Kominterne, preuzeo vodstvo. Završetak razdoblja konsolidacije označio je napuštanje narodnofrontovske politike (u skladu sa stavovima Kominterne nakon sporazuma Molotov-Ribbentrop) i uvođenje pojačane discipline među partijskim članstvom. Radilo se o pripremama za ratno stanje, jer je u to vrijeme rat već zahvatio dobar dio Europe, od zračnih borbi nad Velikom Britanijom, kapitulacije Francuske te okupacije Danske, Norveške i ostalih zemalja. Njemačka, Italija i Japan potpisali su Trojni pakt 27. rujna 1940., kome su se do kraja godine pridružile Mađarska, Rumunjska, marionetska Slovačka, a u ožujku 1941. i Bugarska. Bilo je i više nego očito da će i Jugoslavija biti uvučena u ratni vihor. Vladina zabrana Ujedinjenog radničkog sindiklanog saveza Jugoslavije, pod kontrolom komunista, u prosincu 1940. godine, nije isuviše destabilizirala djelovanje KPJ. Stupanje Jugoslavije u Trojni pakt 25. ožujka 1941. i puč generala Simovića dva dana kasnije nisu zatekli komuniste nespremnima. Članstvo je reagiralo odmah, sudjelujući u organizaciji i održavanju prosvjeda i demonstracija protiv Trojnog pakta. Nakon okupacije zemlje i proglašenja kvislinške NDH uslijedila je višemjesečna konsolidacija ustaške vlasti. Zagrebački komunisti su ovu situaciju iskoristili da što više učvrste ilegalne veze KPJ i mrežu Narodne pomoći po gradu, održavane još od doba međuratnog ilegalnog djelovanja. S tim su iskustvom krenuli, ne samo u oružani otpor na ulicama grada u vidu diverzija i atentata, nego i u prikupljanje svih materijalnih potrepština preko Narodne pomoći, koje su zatim upućivane pripadnicima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Preko tih ilegalnih kanala, velik broj građana Zagreba spasio se od progona ustaških vlasti, ali i sigurno dospijevao do partizanskih redova.

Tekst je nastao u okviru istraživanja kojega je povodom 70. godišnjice oslobođenja Zagreba od fašizma – s ciljem povratka potisnutih političkih dimenzija antifašističke borbe – proizvela grupa povjesničara/ki, kustosa/ica i aktivista/ica, okupljena oko kustoskog kolektiva [BLOK] i Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Europu. Kartografija otpora nastoji intervenirati kako u dominantni diskurs antikomunizma, demoniziranja partizanske borbe i narodnog otpora fašizmu, tako i u liberalno-kulturalistički diskurs, koji prešućuje neodvojivost NOB-a od socijalističke revolucije.

Cijeli članak možete pročitati ili preuzeti pdf s ovog linka:
http://kartografija-otpora.org/hr/news/?id=75