Subota 21.9.2019.

Umro narodni heroj Vladmir Bakarić

Vladimir Bakarić je umro u Zagrebu 16. siječnja 1983. u 71. godini.  Pokrenuo je i sudjelovao u uređivanjuilegalnog lista KPH Politički vjesnik, a kasnije Vjesnika Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske. Bio je politički komesar GŠ NOV i PO Hrvatske, na kojoj je dužnosti ostao do studenog 1943. Istaknuo i kao vojni rukovodilac, osobito u vrijeme IV neprijateljske ofenzive početkom 1943, prilikom razbijanja njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u Hrvatskoj. Bio je i jedan od organizatora prvih organa narodne vlasti u Hrvatskoj, sudjelujući u sastavljanju njezinih revolucionarnih akata, jedan od osnivača ZAVNOH-a te član njegovih najviših organa, zatim vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, član predsjedništva toga najvišeg organa revolucionarne vlasti. 

Bio je politički političar, državnik i marksistički teoretičar. Rođen je u Velikoj Gorici, 8. III 1912. Osnovnu je školu završio u Gospiću, a gimnaziju pohađao u Ogulinu i Zagrebu. Još kao student prava na zagrebačkom Sveučilištu sudjelovao je od 1932. u revolucionarnom radničkom pokretu, a 1933. postaje član KPJ, organizirajući zajedno s ostalim komunistima na Sveučilištu i radnicima komunistima zagrebačkih tvornica mnoge radničke i studentske akcije, štrajkove i demonstracije protiv režima te nacionalističkih i fašističkih organizacija. God. 1935. izabran je za sekretara SKOJ-a na zagrebačkom Sveučilištu. Te je godine i diplomirao, a zatim je bio sudski i advokatski pripravnik (1936–1941), položivši 1937. i doktorat prava. U vrijeme dolaska Josipa Broza Tita na čelo Partije preuzeo je odgovorne funkcije u revolucionarnomu radničkom pokretu i KPJ, postavši 1937. član Agitpropa CK KPH, 1938. član Inicijativnog odbora za osnivanje Stranke radnog naroda, a,1940. član CK KPH. Zbog revolucionarne djelatnosti bio je proganjan i više puta zatvaran (1935, 1936. i 1940).

Početkom II svjetskog rata našao se u Zagrebu, gdje je sudjelovao u akcijama za obranu zemlje, a po okupaciji, u teškim uvjetima ilegalnog rada, kao član Vojnoga komiteta rukovodio je, do prosinca 1941, pripremama na organiziranju ustanka. Potom je pošao na oslobođeni teritorij i postao politički komesar GŠ NOV i PO Hrvatske, na kojoj je dužnosti ostao do studenog 1943 (prve akte u toj funkciji potpisivao je pseudonimom V. L. Katić). Osim u političkom radu, B. se istaknuo i kao vojni rukovodilac, osobito u vrijeme IV neprijateljske ofenzive početkom 1943, prilikom razbijanja njemačkih, talijanskih i ustaških snaga u Hrvatskoj. Bio je i jedan od organizatora prvih organa narodne vlasti u Hrvatskoj, sudjelujući u sastavljanju njezinih revolucionarnih akata, jedan od osnivača ZAVNOH-a te član njegovih najviših organa, zatim vijećnik Prvog i Drugog zasjedanja AVNOJ-a, član predsjedništva toga najvišeg organa revolucionarne vlasti. Poslije Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. XI 1943. kooptiran je u NKOJ, u kojem je bio zamjenik povjerenika za vanjske poslove.

U listopadu 1944. postao je sekretar CK KPH. Tu funkciju obavljao je kontinuirano do 1966, kada je ona statutarno zamijenjena funkcijom Predsjednika CK koju, također, preuzima i na njoj ostaje do 1969. Od 1945. do 1963. biran je na svim izborima za poslanika Sabora NRH i Savezne skupštine. God. 1945. postao je prvi predsjednik vlade, a zatim predsjednik IV NRH (do 1953) te predsjednik Sabora NRH (1953–1963). Od 1964–1974. bio je član Savjeta federacije, a od 1974. je član Predsjedništva SFRJ, u kojem je od 15. V 1975. do 15. V 1976. obavljao dužnost potpredsjednika, a na toj funkciji ponovno je izabran u svibnju 1982. Od završetka rata obavljao je i visoke partijske funkcije: na V kongresu KPJ 1948. izabran je za člana CK KPJ, na VI kongresu 1952. za člana IK CK SKJ, 1966. postaje član Predsjedništva SKJ, na IX kongresu SKJ 1969. član Predsjedništva te član Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ. Obavljao je i druge odgovorne zadatke: u Narodnoj fronti, odn. SSRNJ, zatim kao tajnik Zemaljskog odbora NFH (1944–1949), potpredsjednik (1949–1951) i predsjednik GO NFH, odn. SSRNH (1951–1960), kao član Predsjedništva SO SSRNJ, član Savjeta narodne obrane SFRJ (od 1953) i kao predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka (od siječnja 1975).

Predstavljao je našu zemlju i na međunarodnom planu: bio je član ili šef mnogih državnih i partijskih delegacija, pri čemu je do punog izražaja dolazila njegova politička sposobnost (npr. na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, na zasjedanju Generalne skupštine OUN u Parizu 1948, u radu Azijske socijalističke konferencije u Bombayu 1956, Konferencije neangažiranih zemalja u Beogradu 1961. i dr.). 

Po nalogu Partije u staroj Jugoslaviji Bakarić je djelovao na okupljanju naprednih intelektualaca i povezivao ih s revolucionarnim radničkim pokretom. Pokrenuo je i sudjelovao u uređivanju nekoliko naprednih časopisa i novina: Izraz (1939–1941), Naše novine (1939), te ilegalnog lista KPH Politički vjesnik (1940), odn. Vjesnik radnog naroda (od 1941. Vjesnik), dok je izlazio u okupiranom Zagrebu, a u to vrijeme surađivao je i u drugim lijevo orijentiranim listovima i časopisima. U tadašnjim svojim člancima razmatrao je politička, ekonomska i kulturna pitanja sa stajališta političke orijentacije KPJ. Tijekom NOR-a kao član, a od listopada 1944. kao sekretar CK KPH usmjeravao je svoju revolucionarnu aktivnost na mobiliziranje svih snaga za pobjedu socijalističke revolucije, na izgradnju nove narodne vlasti i na društveno uređenje nove zajednice jugoslavenskih naroda. Utjecao je na raščišćavanje nacionalističkih shvaćanja kod pojedinaca u rukovodstvu KPH i uspješno razobličavao politiku vodstva HSS. Bavio se i teoretskim radom. Vrlo je važna njegova uloga u razradi i realizaciji ciljeva narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tijekom rata objavio je niz članaka kojih je glavni cilj ostvarivanje političkog jedinstva masa na platformi NOB-a. U članku Nešto o nacionalnoj vitalnosti Hrvata u ovom ratu (Nova Jugoslavija, 1944) i drugima Bakarić teorijski dokazuje da Jugoslavija kao država može opstati i opravdati svoju povijesnu i životnu snagu samo kao zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti. Kao jedan od najistaknutijih marksističkih teoretičara u Jugoslaviji, Bakarić se bavio problemima izgradnje i uređenja socijalističke države, zakonitostima ekonomskog razvoja socijalističkog društva, problematikom sela i seljaštva u socijalizmu, razvojem demokracije i samoupravljanja u Jugoslaviji, pitanjima suradnje i odnosa između socijalističkih država i država s različnim društvenim uređenjem itd. Prilog razvijanju marksističke teorijske misli o suvremenom svijetu dao je u onim radovima kojih sadržaji upućuju na osnovne proturječnosti i tendencije koje u njemu djeluju, na ekonomske i političke činioce koji održavaju i reproduciraju odnose neravnopravnosti i eksploatacije u širim međunarodnim razmjerima. U tom sklopu Bakarić valorizira i pokret nesvrstanih kao izraz i djelovanje povijesne tendencije da se prevladaju stanja u međunarodnim ekonomskim i političkim odnosima koje je uspostavio kapitalizam i poslijeratna blokovska podjela u svijetu, ukazujući i na unutrašnje proturječnosti i heterogenosti tog pokreta. Kretanja u međunarodnomu radničkom pokretu Bakarić kvalificira kao izražavanje i realiziranje povijesnih tendencija kojima se nadvladava ranije stvoreno stanje i ukazuje na neophodnost emancipacije komunističkih partija i nužnost njihove čvrste utemeljenosti u vlastitu radničku klasu i nacionalnu sredinu. Prema Bakariću, takva je tendencija u KPJ izražena još na VIII zagrebačkoj partijskoj konferenciji 1928, na kojoj je pobijedila antifrakcijska linija u toj partijskoj organizaciji na čijem se čelu nalazio Josip Broz Tito. Bakarić je dao znatan prilog razjašnjavanju prirode suvremenoga jugoslavenskog društva, njegovih unutrašnjih suprotnosti i djelovanja povijesnih tendencija u njemu. Težište njegovih istraživanja jest na kompleksnoj problematici društvenog rada u uvjetima otvorenih procesa samoupravnoga konstituiranja i socijalističkog razvoja društva. Tim pitanjima pristupa on kao državnik i znanstvenik, razjašnjujući one teorijske probleme koji aktualiziraju društveni razvoj i samoupravnu praksu. U oblasti agrara ističe se njegov rad Problemi zemljišne rente u prijelaznoj etapi (1950) te radovi O poljoprivredi i problemima sela (1960), O suvremenim procesima u poljoprivredi (1967) i dr. Nastali su u doba kad je jugoslavensko društvo tražilo rješenja za prevladavanje stagnacije i nagomilanih problema u razvijanju poljoprivredne proizvodnje i u socijalističkoj transformaciji poljoprivrede i sela. Njegova teorijska i analitička misao o tom pitanju bila je prihvaćena i ugrađena u odluke Savezne skupštine, SSRNJ i kongresâ SKJ. Bakarićevi radovi o djelovanju zakona vrijednosti u socijalizmu, a u kojima se pružaju znanstveno utemeljeni dokazi o mogućnosti i nužnosti prenošenja funkcije cjelokupne društvene reprodukcije na neposredne proizvođače, nastaju tijekom 60-ih godina u konfrontaciji s onim ekonomistima koji su dokazivali povijesnu opravdanost da se održe odnosi otuđenosti te funkcije od radnika proizvođača. B. formulira tezu o prevladavanju naslijeđene podjele rada na potreban rad i višak rada, u kontekstu socijalističke transformacije društva, u pretvaranju cjelokupnoga društvenog rada u potreban rad (Teoretske osnove društvene reprodukcije u socijalizmu, Borba, 24–28. II i 1–5. III 1963). Surađujući u izradi Platforme za X kongres SKJ (1972), on je u sažetom obliku dao teorijsko određenje historijskog mjesta samoupravljanja kao faze koja u razvoju društva sadržava elemente i buržoaskog i socijalističkog, a ima povijesni zadatak da prevlada elemente buržoaskog društva te da se razvija prema asocijaciji slobodnih proizvodača (K pitanju privrednog računa i kalkulacije u seljačkim radnim zadrugama. Komunist 1951; Pitanja razvoja i izgradnje socijalističkih samoupravnih proizvodnih i društveno-ekonomskih odnosa i zadaci SK na tom području u knjizi: Socijalistički samoupravni sistem i društvena reprodukcija, Zagreb 1974). B. se posebno bavio nacionalnim pitanjem, razvijanjem socijalističkih sadržaja u biću nacije i uređivanjem međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji. Suprotstavlja se građanskom nacionalizmu te unitarističkim i nacionalističkim tendencijama, koje su u nekim etapama razvoja prodirale i u SK. Izravno se politički angažirao u borbi protiv dogmatizma, protiv informbirovštine i praksisovaca, a kao praktični političar i teoretičar posebno je pridonio onemogućavanju nacionalističkih tendencija u Jugoslaviji, navlastito u Hrvatskoj, i porazu njihovih protagonista na XXI sjednici Predsjedništva SKJ krajem 1971. Istaknuto mjesto pripada Bakariću u razvijanju pravne i političke znanstvene misli u Jugoslaviji, u zapaženim radovima o državi i procesima njezina odumiranja u socijalizmu, o razvijanju društveno-političkog sistema, uređenju Federacije, o ulozi SK i drugih organiziranih snaga u samoupravnom društvu itd. Bavio se i pitanjima religije i crkve u Hrvatskoj i Jugoslaviji, njihova odnosa prema društvu. Ocjenjujući pojave i procese u našoj novijoj povijesti sa stajališta historijskog materijalizma, B. je dao i znanstvenu kritiku pozitivističkog pristupa povijesnim događajima u našoj historiografiji naznačivši mogućnosti povijesnih istraživanja na jačim marksističkim temeljima. Osim u nekoliko posebno tiskanih knjiga, mnoge je radove već od 1939. objavljivao u periodicima: Izraz (1939–1941), Naše novine (1939), Vjesnik (1943–1949, 1953, 1954, 1958, 1959, 1963, 1978, 1979), Naprijed (1944, 1945), Slobodna Dalmacija (1944), Slobodni dom (1944), Socijalistički front (1950), Ekonomska politika (1955), Međunarodna politika (1956). Bakarićevi govori, predavanja, izvještaji te intervjui od 1945. tiskani su u mnogim dnevnim listovima i časopisima (Borba, Gospodarski list, Komunist, Naprijed, Narodni list, Naše teme, Politika, Socijalistički front, Vjesnik i dr.). Nastupao je na važnim znanstvenim skupovima i tribinama u inozemstvu: 1967. na skupu »Pacem in terris« u Ženevi referatom O principima miroljubive aktivne koegzistencije; 1969. u Institutu »Gramsci« u Rimu o temi Odnos zakona vrijednosti i planiranja u Jugoslaviji; 1973. u Kraljevskom institutu za međunarodne odnose u Bruxellesu predavanjem na temu Stvaranje i razvoj nove Jugoslavije; 1977. na skupu »Budućnost demokracije u svijetu« u Ateni temom O jugoslavenskim pogledima na probleme demokracije; 1978. u Fundaciji Friedricha Eberta u Bonnu predavanjem Neki aspekti politike Jugoslavije.

Bakarić je od 1950. redoviti član JAZU, a od 1974. i počasni član ANUBiH. Rezervni je general-potpukovnik JNA, nosilac Partizanske spomenice 1941, Ordena jugoslavenske velike zvijezde, Ordena narodnog heroja, Ordena junaka socijalističkog rada i drugih visokih odlikovanja. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a (1972), te Povelje i plakete ZAVNOH-a (1982).

Bakarić je kao jedan od najistaknutijih državnika i političkih rukovodilaca u Jugoslaviji te jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita, kontinuirano davao važan osobni prinos izgrađivanju strateških pravaca jugoslavenske unutrašnje i vanjske politike. Svojim teorijskim radom pridonio je uobličavanju idejno-političkih pogleda na stanje i kretanja u jugoslavenskom društvu te mogućnosti revolucionarne akcije, kao i u praktičnom pokretanju i usmjeravanju osnovnih društvenih snaga u tijeku NOR-a i socijalističke revolucije te poslijeratnog razvoja Jugoslavije. Njegova se teorijska misao zasniva na Titovu djelu, na primjeni i daljoj razradi Marxove i Lenjinove znanstvene misli u suvremenim uvjetima razvoja u svijetu.
 

Izvor: Hrvatski biografski leksikon