Nedjelja 26.9.2021.

46 smrznutih i 200 promrznih partizana Desete dalmatinske brigade

U siječnju 1945. godine, 10. dalmatinsku udarnu brigadu 20. divizije zahvatio je u Lici tifus, pa je povučena s fronta i preko Knina upućena prema Sinju, a 12. dalmatinska trebala je iz Sinja poći u Liku da preuzme položaje 10. dalmatinske brigade. Na putu od Knina prema Sinju, tijekom noći 28/29. siječnja 1945. godine, 10. brigadu je u Suhopolju kod Kijeva zahvatila snježna vijavica.

Dalmatinska 10. brigada imala je te noći 46 smrznutih i oko 200 promrzlih boraca. Tako nešto nije se nikada dogodilo u NOR-u! Veće su ove žrtve nego ona na Matić poljani, Ljubinoj poljani ili tijekom Igmanskog marša. Jedinice 12. dalmatinske brigade nisu imale te noći smrznutih boraca jer su noć proveli u Vrlici, zaklonjeni po kućama. Onda su se vratili prema Sinju i potom prema Mostaru, a ostaci 10. dalmatinske brigade došli su u karantenu u Sinj.


Sjećanje Mate Maleša, borca 4. bataljuna 10. dalmatinske brigade:

Nakon iscrpljujućih borbi u Lici, brigada je dobila zadatak da se izvuče na rezervne položaje radi pregrupiranja snaga i kraćeg oporavka boraca. Od Srba preko Male i Velike Popine pristigli smo u rajon Knina. Četvrti bataljun kojem sam i ja pripadao razmjestio se 22. siječnja 1945. godine u selu Biskupiji. Tu smo ostali šest dana i valjano smo se odmorili i oporavili. U bataljunu je bilo boraca iz okolice Sinja i obližnjih naselja te su nam u posjet dolazile majke, žene ili sestre donoseći toplu odjeću, hranu. Meni je sestra donijela zimsku odjeću i hranu. Među borcima pronio se glas kako se brigada priprema za marš prema Sinju. To je oraspoložilo partizane. U radosti zapjevali smo: »Kad brigada prema Sinju krene, širi ruke majko, eto mene!«.

U ranim popodnevnim satima 28. siječnja 4. bataljun napušta selo Biskupiju, slijedio je marš prema Krčićima. Zajedno s ostalim jedinicama 10. dalmatinske brigade išli smo na položaje u širem rajonu Knina. Pri polasku, dan je bio vedar, bura je snažno puhala. U partizanskoj koloni našla se i poveća skupina žena koje su se toga dana zatekle u posjeti svojim najmilijima. U sumrak, bura je sve jače puhala, studen kao nožem »rezala«, snijeg gušće padao, vidljivost je bila mala. Teško se disalo, noge otežale, lica boraca ledila se, prsti utrnuli uslijed velike hladnoće i vijavice. Išlo se u koloni »jedan po jedan«. Naređeno je da borci odbace sa sebe sve ono što im otežava kretanja, pa i - oružje!

Ispred mene išao je borac, za glavu viši. Nastojao sam biti što bliže njemu kako bi se bar donekle zaklonio od uraganske bure. Nosio je mitraljez, kojeg nije odbacio. U jednom trenutku otrgnula mu se šnjura (op.u. kabel) uvijača od čakšira (op.u. uske vunene muške hlače od koljena do gležnja koje se uvlače u čizme) , zapetljavala mu se oko nogu. Upozorio sam ga da odbaci mitraljez i uhvati tu šnjuru. To je učinio. Mitraljez nije ispuštao iz ruku. Ubrzo odmotala mu se i druga šnjura. Sada je morao odbaciti mitraljez. Bura mu je odnijela i kapu s glave. Led mu se lijepio po licu i glavi. Najednom je pokleknuo. Pokušao sam ga podići. Nisam uspio. Kolona se sve više »kidala«. Borci iza mene neprestano su dovikivali: »Drži vezu, ne prekidaj kolonu!«. Obišao sam suborca i žurno krenuo kako bi sustigao kolonu.
Nekako smo stigli do zidina zapaljene kuće na raskrižje za Polaču. Tu se marševska kolona potpuno raspala. Ispred te kuće zatekli smo jednog tovara natovarenog s dva kazana - bio je smrznut. Nalazio sam se u skupini od pet-šest boraca koja je nastavila put prema Kijevu. Zahvaljujući jednom starcu, kojeg smo zatekli kod zidina zapaljene kuće, poveo nas je, vješto obilazeći snježne nanose pred zoru stigli smo u naselje. Ušli smo u jednu kuću, tu zatekli trojicu partizana koji su nam uz vatru omogućili da se nekako »otkravimo« (op.u. djelomično otopimo) S jednim »rezervnim« džemperom što mi je sestra donijela, obavio sam glavu ostavljajući samo otvor za oči. Džemper su mi jedva skinuli suborci jer je bio sleđen s glavom.
Novi dan je osvanuo vedar. Bura jenjava. Snijeg je prestao padati. Partizanska kolona nastavila je put Sinja...

Borbeni put Desete dalmatinske udarne (cetinske) brigade

Deseta dalmatinska brigada formirana je 14. rujna 1943. godine pod imenom Cetinska brigada, u Dugopolju kod Sinja od Cetinskog odreda, Kamešničkog bataljuna i 2 bataljuna Biokovskog odreda. Imala je štab, 4 bataljuna i prištapske jedinice. Ukupno 795 boraca. Ulaskom Splitskog bataljuna i Mosorske čete, kao 4. bataljuna, brigada je okupljala oko 1.000 boraca. Dana 10. listopada ušla je u sastav 20. divizije NOVJ-a nakon čega je preimenovana u Desetu dalmatinsku brigadu. U sastavu je 20. divizije do kraja rata.

Krajem 1944. godine imala je oko 2.000 boraca. Sudjeluje u borbi protiv 7. SS divizije »Prinz Eugen«, i 118. divizije u Dicmu, kod napada Aržano i razbija 6. ustaški zdrug. Ljeta 1944. godine napada ustaške, četničke i njemačke snage u Vrličkoj krajini i na Kosovu. Vodi teške borbe u Petrovu polju kod Drniša. Surađuje s 9. divizijom u oslobođenju Aržana i Studenaca. Nanosi teške gubitke neprijateljskim snagama kod Dicma. Oslobađa Klis i Solin. Sudjeluje u oslobođenju Splita. U Kninskoj operaciji vodi teške borbe u Žagroviću i Staroj Straži. U završnim operacijama učestvuje u oslobođenju istočnog dijela Like, Gospića i Notranjskog u Sloveniji. U rajonu Knežnika sudjeluje u razbijanju puka Nedićeva Dobrovoljačkog korpusa. Zajedno s 8. brigadom oslobađa Ilirsku Bistricu, Pivku i Brezovicu. Posljednje borbe vodi u Trstu.

Od Glavnog štaba Hrvatske proglašena je udarnom 16. lipnja 1944. godine. Odlikovana je Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem.
Kroz brigadu je prošlo 3.000 boraca, od kojih je 472 poginulo, ranjeno 1.360 i 166 nestao.



Izvor: Mate Maleš: Pohod u bijelu smrt, Glas antifašista, broj 55, Zagreb, 15. travnja 2008., 27 str.

Izvor: Iver Pesut
Izvor: Iver Pesut
Izvor: Iver Pesut
Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom
Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem.