Nedjelja 26.9.2021.

26 smrznutih dalmatinskih partizana

Na maršu Šeste dalmatinske brigade 19. Divizije iz Bosne preko Like za sjevernu Dalmaciju 5 i 6. siječnja 1944.godine u Velikoj Popini (na Ljubinoj poljani, kod Otrića) smrzlo se ili umrlo od posljedica smrzavanja, 26 boraca:

ANTUNOV Mile MILJENKO, Zaton,
BARBAČA Jose ANTE, Tisno,
BIOVICA Avrama LAZAR, Smoković,
BOKAN Ive JOSO, Betina,
BONJA Srećka ANTE, Veli Iž,
BONJOLA Benjamina FERDO, Vodice,
CUKROV Petra JAKOV, Prvić Šepurine,
CVITAN Joso ŠIME, Tribunj
GOTOVINA Mije IVAN, Kraj, Pšman,
GVARDIJAN Ante JEROLIM, Sutomišćica
JAKOVLJEV Petra RADOSLAV, Kaprije,
KLARIN Marko GOJKO, Jezera, Tisno
KLARIN Pavla MILIVOJ, Tisno,
KURSAR Lovre - Luiđa MLADENKO, Zaton,
LAKOŠ Dume GRGO, „BUBO“ KREPOŠIN, Kaprije,
LALIĆ Uroša LJUBOMIR-LJUBO, Gorice, Skradin,
MAGAZIN Šime KLEMENT, Betina,
MIŠURAC Ante STIPE, Prvić Šepurine,
MOROVIĆ Ante IVAN, Žman, Dugi Otok,
STEGOČ Petra Šime, Tisno,
ŠODA Ferdinanda ANTE, Tisno;
TRUTA Srećka ANTE, Zlarin,
VODANOV Ante STIPE, Dubrava,

Najteža borba Šeste dalmatinske

Nakon borbi sa Nijemcima na Livanjskom polju Šesta dalmatinska brigada je 30. 12. 1943. dobila zapovijed. da se pridruži jedinicama 19. divizije i djeluje na liniji Knin-Otrić-Srb. Brigada je izvršila marš u pravcu Bosanskog Grahova i u selu Bastasi zaprimila pošiljku od 200 komada britanskih uniformi i čizama koje su stigle s Visa. Nažalost to nije bilo dovoljno da se opreme svi borci, od koji su mnogi ostali sa slabom odjećom i obućom a tog dana je počeo padati snijeg i puhati jaka bura. Zbog mećave se brigada tu zadržala sve do 2.1.1944. Nekoliko dana su se kretali iz sela u selo preko planine Dinare gdje su i narodnooslobodilački odbori organizirali ishranu i prenoćište.

U predjelu Lička Kaldrma, Gornji Tiškovac brigada je ostala radi odmora i priprema za predstojeći marš̌ preko Ljubine poljane i Popine. Uz pomoć́ NOO odbora za borce je prikupljeno nešto vunenih čarapa i okrpljena je odjeća i obuća. Borci su upozoreni da za vrijeme marša ne sjedaju u snijeg ili duže stoje u koloni, morali su neprekidno kretati kako bi izdržali predstojeći marš. Kako se bura pojačavala odlučeno je u sporazumu sa štabom 19. divizije da ranjenike ostave u Ličkoj Kaldrmi.

Prilikom penjanja kolone na Ljubinu poljanu, počeo je padati gust snijeg i puhati jaka bura. Čelo kolone se s velikom mukom probijalo kroz smetove, a najviše teškoća je bilo oko tovarnih konja, koji su padali u smetove iz kojih su se morali izvlačiti pa je to usporavalo pokret, te je brigadi trebalo od Ličke Kaldrme do izlaza s Ljubine poljane puna četiri sata, dok se ta razdaljina po dobrom vremenu može prijeći za jedan sat.

Moralo se krenuti preko Popine, oko koje su se po zaseocima nalazile četničke jedinice, a i čitav ovaj kraj je bio pod njihovom kontrolom. Ali bez obzira na sve to, drugog izlaza nije bilo, moralo se probiti u Bukovicu. Dok se kolona brigade spuštala s Ljubine poljane u Popinsko polje, putem Srb - Otrić naišla je ispred čela naših jedinica njemačka motorizirana kolona. Brigada je bila iznenađena i nije se mogla na vrijeme razviti za borbu, pa je morala zastati dok Nijemci ne prođu. Tako su naše jedinice morale da čekaju više od pola sata, te je veliki broj boraca promrzao, a neki su popadali pa ih je trebalo nositi.

Po ulasku u Popinsko polje, brigada je otpočela svoju najtežu borbu, borbu s prirodom, gdje su ljudi bili ne- moćni. Duvala je jaka bura, a snijeg je zametao tijela boraca, teško se disalo, a vidljivost je bila vrlo mala. Borci su se držali za šinjele, a iznemogli su se nosili i vukli sve do prvog zaseoka Lukići, koji se nalazio preko pruge.

Dok je brigada marširala i borila se protiv bure, naređeno je za vrijeme pokreta 1. bataljunu da zaposjedne brdo Sučevića kako bi osigurao kolonu s pravca Otrića, gdje su bile znatne njemačke, a naročito četničke snage. Držeći položaj na brdu Sučevića i ovaj bataljun je imao veći broj promrzlih boraca.

Šta su sve borci izdržali u toku ovog marša opisao je načelnik štaba brigade u brigadnom listu "Jadran", od veljače 1944. godine:

Izašli smo na Ljubinu poljanu. Pred nama preteći isprsio se Poštak, sav pod teškim bijelim pokrivačem, obavijen čas u gustu maglu, čas go, čist i jasan, nadimajući tutnjavom svoje jake grudi prema buri. kojoj je bio smetnja u njenoj luđačkoj jurnjavi. Oko nas je kružila magla, tjerana vjetrom kroz jaruge i klance, te je izgledala kao neka druga kolona, naš stalni pratilac. Ali kad bi se s njom sreli, ledena vlaga probijala bi sve do kosti. Vjetar je ovdje bivao sve jači i jači. Nosio je sve pred sobom. Obarao one koji su bili neoprezni, ili ih odbacivao po nekoliko metara u stranu. Trebalo je stalno ići s glavom i tijelom zaturenim nazad, a petama se oduprijeti o zaleđeni snijeg, da bi se sačuvala i održavala ravnoteža. Stalno idemo leđima okrenutim vjetru, tako manje osjećamo njegovu težinu i studen ubrzava čak naše kretanje, ali ako se koji put okrenemo, to i studen žestoko počne šibati i prosto cijepati obraze, razvlačiti i trgati odjeću, da se ni za najkraće vrijeme nije moglo izdržati.

Snagu orkana vjetar je dobio na Grlu Ljubine Poljane, na pomolu Popinskog Polja. Tada je prosto nosio. Kolona se kretala u trku, ne svojom voljom, već nošena vjetrom, kome se čovek nije mogao suprotstaviti. Prednji dijelovi su tako brzo prošli naprijed, da se dogodio jedan veći prekid kolone i zastoj. Komora se nije tako brzo mogla kretati, zaglavljivala se u namete i teško izvlačila. Neki konji su već ostali u nametima, nisu se mogli spasiti i to su bile naše prve žrtve. Rad oko spašavanja konja i materijala bio je vrlo opasan, naročito u pogledu ruku. koje bi se brzo smrzavale, jer su bile više izložene vjetru. U jednoj šumici, istočno od kote 876. prednji dijelovi kolone su se zadržali radi sačekivanja. Tu sam kraj jednog druga prvi put vidio opadanje noktiju s nogu od promrzlosti, on nije osjećao bolove, i tome nije pridavao važnosti. Umor i hladnoća učinili su mnoge neotpornima i malodušnima. Počeli su sjedati pod žbunje. Ovo je najstrože zabranjivano, naređeno je da se igra. te smo počeli kolo. naređeno je da se prsti nogu, noge, ruke i čitavo tijelo drži stalno u pokretu. Poveli smo borbu s prirodom s ovom stihijskom nemani koja se zove popinska bura.

Kolona je krenula i tek Sto se spustila u polje, od Srbskog klanca se pojavila motorizirana njemačka kolona, s pravcem Srb - V. Popina - Ostrić. Sva vozila su imala upaljena svjetla. Huka njihovih motora, pomiješana s urlanjem vjetra davala joj je izgled neke pobjesnjele životinje za zakrvavljenim očima koja se brzo. brzo približavala koloni. Izvanredna prilika da se uništi ova pobjesnjela i mrska životinja, samo da nije kolona, već bila u jednoj borbi mnogo težoj i opasnijoj, u borbi s toliko poznatom popinskom burom. Kolona je bila ponovo prekinuta. Prednji dijelovi su otišli u pravcu Sučevića brda i Vagana, a ostatak ostao na vjetrometini iznad Lukića. Ovo ponovno stajanje na mjestu na milost i nemilost razbuktalog vjetra i sve većem mrazu ukoliko se ulazilo dublje u noć, postojalo je sve ubitačnije. Mraz je sve više stezao i obuhvatio one neotpornije; bilo ih je malo, ali su toliko bili dušom slabi, da su se najprije u duši zamrzli; postali su ravnodušni prema svemu, pa se na njih teško moglo uticati.

Stigli smo do iznad Lukića i tu smo ponovo zastali. Trebalo je osigurati prelaz kolone kroz južni deo Velike Popine. Obaviješteni smo da u Vaganu i Sučevićima ima nešto onih narodnih otpadnika i izdajnika, a tako isto i u Velikoj Popini (koji se spremaju da zajedno sa Švabama proslave Božić), te je bio upućen jedan bataljun na Sučevića Brdo. Ovdje je bila potpuna čistina, nikakvog zaklona, nikakvog skloništa. Držali smo živi obrambeni zid protiv bure, koji se stalno otkidao s desnog krila, jer oni prvi nisu mogli izdržati. Pored toga što smo ovdje čekali dok se postavi osiguranje, sačekivali smo i pristizanje komore koja se je teško spuštala i uspinjala preko vrletnih korita. Vjetar je odnio snijeg i utrpao ga u namete. Ostala je smrznuta zemlja. Konji su se klizali i prevrtali. Uzalud su ih često po dva tri druga držali sa svake strane: pomoći se nije moglo, nego bi svi skupa završavali u nametu. Silaženje je bilo teško i za običnog borca a kamoli za stoku.

Zadnji dio kolone još nije stizao, mraz je sve više stezao a ljudstvo je bilo umorno i gladno. Kod mnogih su se pojavili znaci iscrpljenosti. Zato je prednji dio produžio pokret prema kućama Lukića, južno od pruge Gračac - Otrić, a od odgovornih drugova ostavio vezu. U kuće Lukića prenijeti su svi iznemogli: krov nad glavom bila je najbolja zaštita. Pojavile su se i vatre, ali neumjesno korištene više su štetile nego pomogle. Drugovi s promrzlim rukama i nogama prinijeli bi odmah sve dijelove tijela vatri. Teško se od nje odvraćalo, ukazujući na štetne posljedice takvog postupka. Prestajali su misliti na sve osim na vatru se ugrijati, a poslije što bude.

Spomenik

Narod Dalmacije i Like podigao je 27. Srpnja 1984. Spomenik palim šartizanima na Ljubinoj poljani kod Otrića. Na spomeniku su uklesana imena poginulih boraca i tekst Jure Franičevića:

Okovani ledom
opkoljeni mrakom
dosegoše srcem
što nisu korakom

Na spomeniku je vidljivo mnoštvo oštećenja od mitraljiranja neofašista iz posljednjeg rata, no "smrznuti partizani" je još drže i prkose buri i snijegu na Ljubinoj poljani.

Izvor:

Danilo Damjanović: ŠESTA DALMATINSKA UDARNA BRIGADA - Marš iz Livanjskog polja u Dalmatinsku Bukovicu

Borci Šeste dalmatinske plešu kolo, 1944.
Izvor: znaci.net
Štab Šeste dalmatinske, rujan 1944.
Izvor: Antifašistički vjesnik
Izvor: Antifašistički vjesnik
Izvor: Antifašistički vjesnik
U srcima smo vas grijali
u srcima ste nam ostali

27.VII.1984.
Izvor: Antifašistički vjesnik