Četvrtak 13.12.2018.

Oslobođen Dubrovnik

Poslje dvodnevnih borbi, pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade uššao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade. Dubrovnik je branila glavnina 369. puka njemačke 369. legionarske divizije, mornarička pješadija, obalska artiljerija i oko 400 ustaša i domobrana.

Zapovjed maršala Tita

Josip Broz Tito je 8. listopada 1944.  zapovjedio je da Dvadesetš šesta dalmatinska divizija oslobodi srednjodalmatinske i južžnodalmatinske otoke i da zajedno s Dvadeset i devetom hercegovačkom narodnooslobodilačkom udarnom divizijom oslobodi Dubrovnik. Prije toga jedinice Dvadeset i ššeste dalmatinske divizije tijekom rujna već su bile oslobodile Korčulu, Mljet, Pelješšac, Hvar i Brač, a krajem mjeseca stigle su ispred Stona.

Marššal Josip Broz Tito žželio je Dubrovnik ššto prije osloboditi njemačko-ustašške vlasti, a radi onemogućavanja četničkog plana da se baš tu povežu sa savezničkim jedinicama koje su se baš tu trebale iskrcati. Istodobno je dubrovačkomu području prijetila opasnost da se njemačka balkanska vojna grupacija s dijelom snaga iz Grčke i Albanije povlači preko Boke Kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. Uoči bitke za Dubrovnik nametalo se i pitanje osiguravanja komunikacija sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom, u odnosu na poptpuno snabdijevanje jedinica NOVJ-a budući da su se one mogle nesmetano snabdijevati jedino preko Dubrovnika.

U borbama za osvajanje uporiššta njemačko-ustašških snaga u Dubrovniku zajednički su sudjelovale hercegovačke i dalmatinske jedinice NOVJ-a, i to 10., 11., 12., i 13. hercegovačka brigada iz sastava Dvadeset i devete narodnooslobodilačke udarne hercegovačke divizije kojoj su bile podređene jedinice Druge dalmatinske proleterske udarne brigade, Primorske operativne grupe Drugog crnogorskog korpusa, Dubrovački partizanski odred, Konavoski partizanski odred i Grupe južžnodalmatinskih otočnih odreda Osmog dalmatinskog korpusa. Uz navedeno na Mljetu je djelovao Peti pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik i političko rukovodstvo Dubrovnika i Dubrovačkog okružja. Svi zajedno činili su snagu od oko 5000 boraca. Na njemačko-ustašškoj strani bilo je oko 4500 vojnika.

Razbijanje četnika majora Lukačevića

Jedinice Dvadeset i devete hercegovačke divizije početkom listopada na području Velike Žžupe Dubrave vodile su žžestoke borbe s četnicima za Bileću, Stolac, Ravno, Gacko i Trebinje. U konačnici, do sredine listopada, nakon viššemjesečnih borbi, razbijene su četničke snage i oslobođena je cijela Hercegovina. Time su se jedinice NOVJ-a sasvim približžile Dubrovniku. Oslobođenjem hercegovačkih gradova stvoreno je slobodno zaleđe Dubrovnika, što je uvelike olakššalo slamanje njemačko-ustašškog otpora. 

Nakon zauzimanja glavnog četničkog uporišta Bileća među četnicima nastalo je potpuno rasulo. Četnička vojska majora Lukačevića, koji je prema izjavama samih četnika trebao dočekati iskrcavanje saveznika na obalu potpuno se raspala. Major Lukačević je uspio jedva da se s neššto bosanskih i srbijanskih četnika prebaci u Bosnu, gdje se združžio s četničkim vođom majorom Petrom Bačevićem. Kad je Lukačević saznao da su se s partizanima nakon oslovođenja Dubrovnika iskrcali i britanski artiljerci pokušao je da stupi u kontakt s njima. Međutim, Englezi su ga razoružali, uhapsili i predali jedinicama NOVJ. Nakon rata je, zbog niza zločina nad pripadnicima pokreta otpora i civilnim stanovništvom od kojih je najzloglasniji pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče, gde je ubijeno više stotina žena, staraca i male djece, osuđen na smrt i streljan 1945. u Beogradu.

Oslobođenje Konavala

Borbe za Konavle trajale su od 10. do 15. listopada. Njemačko-ustašške snage, skrivene u crkvi i na zvoniku, pružžale su žžilav otpor prilikom borbi za Čilipe. Na zvoniku su bila postavljena mitraljeska gnijezda. Niššta lakšše nije bilo ni u bitci za Grudu, najjače njemačko-ustašško uporiššte u Konavlima. Obrana Grude nije popušštala ni nakon petosatne borbe koju su vodile snage Četvrtog bataljona Druge dalmatinske proleterske udarne brigade. Njemačko-ustašške snage otpor su prestale pružžati tek kad su procijenile da obranu neće izdržžati. Napušštajući Grudu i Čilipe, povlačili su se prema Cavtatu. Na cesti nedaleko od Ćilipa njemačko-–ustaššku kolonu sačekale su čete Trećeg bataljona Druge dalmatinske proleterske brigade i napale je unakrsnom vatrom. Neprijatelj je pobjegao prema Cavtatu ostavivši na cesti preko 50 mrtvih i ranjenih vojnika, a borci Trećeg bataljona su odmah krenuli za njim, i izgnali ga i iz Cavtata.

Povlačenje fašističkih vojski iz Grada

Tako je Dubrovnik bio opkoljen partizanskim jedinicama s istoka, sa sjevera i s juga, a 18. listopada rano ujutro počeo se njemački garnizon s oko 2000 vojnika i više od oko 1500 ustašša i domobrana izvlačiti prema Metkoviću. Pritom se oko 1300 njemačko-ustašških vojnika uspjelo brodovima iz Dubrovnika prebaciti u Slano. Na sektoru Slano-Zaton su se nalazili Dubrovački partizanski odred i Drugi i Peti bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade koji nisu mogli zaustaviti povlačenje jedinica 369. legionaske divizije prema Metkoviću. Na kraju su ih kod Vukova Klanca dočekale 1. i 11. dalmatinska brigada i skoro u potpunosti uništile. Manji dio ustašško-njemačkih snaga, određen kao zašštitnica, nije mogao partizanskim jedinicama spriječiti ulazak u Grad.

Pred sumrak, 18. listopada 1944. Treći bataljon Druge dalmatinske proleterske udarne brigade uššao je u Dubrovnik, a za njim čete Prvog bataljona iste brigade i dijelovi Desete hercegovačke brigade.

Britanske jedinice ipak su se krajem listopada iskrcale na područje oko Dubrovnika i ubrzo su, zajedno s jedinicama NOVJ-a, bile raspoređene za borbu protiv njemačkog 21. brdskog korpusa koji se povlačio iz Albanije i Crne Gore.

U borbama za oslobođenje Dubrovnika sudjelovalo je 540 dubrovačkih pripadnika jedinica NOVJ-a, dok je za vrijeme Drugoga svjetskog rata u jedinicama NOVJ-a bilo oko 5850 boraca s područja dubrovačkoga kotara. U mjesecima nakon oslobođenja Dubrovnika i mjestā dubrovačkoga kotara NOVJ-u priključilo se jošš oko 1400 Dubrovčana. 

Žrtve fašizma

Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača prikupila je samo podatke o jednom broju ubijenih, ranjenih, zatvorenih i interniranih Dubrovčana i stanovnika dubrovačkog područja. Najviše su zločina počinili njemački okupatorski vojnici koji su ubili 299 osoba, ranili ili na druge načine tjelesno povrijedili 173 osobe, a internirali ili prognali 1646 osoba. Talijanska okupatorska vojska je ubila 183 osobe, 180 ranila i 866 internirala. Ustaše su ubile 128 Dubrovčana, njih 57 ranili i 161 poslali u logore. Četnici su ubili 23 Dubrovčana i 3 ranili. Ukupno su prema tome, tuđinci i domaći kvislinzi, u gradu i kotaru Dubrovnik (Konavle, Primorje, Mljet i Pelješac) i kotaru Korčuli ubili 633 osobe, ranile 413, a deportirali i logore poslali 2.674 osobe. Sve su to bili civili, najviše starci, žene i djeca, koji su postali žrtve unatoč haaškoj i ženevskoj konvenciji.

Karakteristično je za Dubrovnik da su u njemu bile četiri vojske – talijanska, njemačka, ustaško-domobranska i četnici Draže Mihailovića, a prema time i četiri fašističke vladavine: - okupatorska: talijanska i njemačka i kvislinška: ustaško-domobranska i četnička 

Izvor: Franko Mirošević, Dubrovački kotar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (Dubrovnik: Udruga antifašista, 2016)

Okružna konferencija Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta za Dubrovnik, Lastovo 15. rujna 1944. godine.
Izvor: znaci.net
Borci 2. dalmatinske ulaze u slobodni Dubrovnik
Izvor: znaci.net
Borci 2. dalmatinske u oslobođenom Dubrovniku
Izvor: znaci.net
Manifestacije u oslobođenom Dubrovniku
Izvor: znaci.net