Srijeda 19.12.2018.

Kragujevački oktobar

Kragujevački oktobar je jedan od najvećih fašističkih zločina koji su počinili njemački vojnici, potpomognuti od srpskih dobrovoljaca i Srpske državne straže. Sakupili su sve muške osobe iz Kragujevca između 16 i 60 godina, uključujući i đake 5. razreda kragujevačke gimnazije, i izabrali žrtve među njima. Njemačka obznana je glasila da je za 10 ubijenih i 26 ranjenih Nemaca strijeljano 2300 stanovnika Kragujevca, "prije svega komunista, bandita i njihovih pomagača". Noviji srpski i njemački historičari se slažu da je broj ubijenih 2.778.

Ovaj masakr bio je odmazda za događaje koji su se zbili nekoliko dana ranije. Feldmaršal Wilhelm Keitel je 16. rujna 1941. izdao zloglasnu naredbu da se za svakog ubijenog njemačkog vojnika  ubije 100 komunista, a za svakog ranjenog 50. On je pritom naložio da se svi slučajevi otpora Wehrmachtu, bez obzira na okolnosti, pripišu komunistima, obrazlažući da se "smrtna kazna za 50 do 100 komunista općenito može smatrati prigodnim iskljupljenjem za život jednog njemačkog vojnika.

Direktan povod za strijeljanje u Kragujevcu bili su njemački gubici koje su pretrpeli u borbama sa ustanicima na putu Kragujevac-Gornji Milanovac, kada ih je poginulo deset, a ranjeno dvadeset i šest, što je značilo da za kaznu treba strijeljati 2 300 civila. General Franc Beme je od svojih trupa zahtjevao da od Kragujevca stvore zastrašujući primer kako bi pokolebao ustanak u okupiranoj Srbiji.

Sa hapšenjima se počelo već 18. oktobra, kada je u Kragujevcu uhapšeno šezdesetak komunista i Židova. Kako je to bilo daleko od potrebnog broja, došlo se na ideju da se pokupe i strijeljaju muškarci po okolnim selima, za koja su Njemci sumnjali da su „zaražena" komunizmom. Tako se sa egzekucijom ustvari počelo 19. oktobra u selima Maršiću, Mečkovcu i Grošnici, gdje je prema podacima (koji variraju) toga dana strijeljano između 410 i 420 osoba, a dvadesetak je uspjelo da pobjegne. Ni taj broj nije bio dovoljan, a postojala je i opasnost da se tim tempom, zbog vremena koje je potrebno za skupljanje ljudi na taj način, i životi njemačkih vojnika dovedu u opasnost. Zbog toga je donijeta odluka da se strijeljanje nastavi u Kragujevcu. Grad je još iste večeri blokiran, a sutradan ujutru počelo se sa „sakupljanjem" ljudi. Skoro da nije bilo nikakvog otpora, jer su Njemci dali obavijest da se radi o zamjeni dokumenata, te da će se svi još iste večeri vratiti kućama, kao i zato što je postojala opasnost po porodice onih koji bi pokušali da se suprotstave ili pobjegnu. Ljudi su odvođeni sa radnih mjesta, iz crkava, sa ulica i iz škola, i zatvarani u četiri topovske šupe na periferiji grada. Prije toga bi bili pretresani i oduzimani su im svi osobni predmeti. Ipak, neki su uspeli nešto da prošvercauju, pa tako danas u Muzeju u Kragujevcu postoji četrdesetak oproštajnih poruka napisanih porodicama i najdražima. Ne zna se tačan broj zatvorenih toga dana, ali se procjene kreću između 6 000 i 10 000 ljudi. U barakama nije bilo svjetla, nije im data voda, niti hrana, a pošto ih je bilo na tisuće u svakoj, skoro da nije moglo ni da se sjedne. Nuždu su takođe obavljali unutra, a vrata od barake su se otvarala jedino da bi uveli nove, ili prihvatili one koji su pristajali da postanu Ljotićevci. Držanjem u tim uvjetima tokom 24 sata ljudi su, dovedeni do očaja, kada je strijeljanje počelo, uglavnom odlazili mirno, želeći da se sve što prije završi.

Prvo je, tog 20. oktobra, strijeljana grupa koja je bila uhapšena ranije, a potom je 21. oktobra u 7 sati ujutro, u grupama od po sto ljudi, počelo izvođenje ostalih nekoliko tisuća do padina potoka, odakle je bilo teško pobjeći, a gdje su ih čekale grupe od 30 do 50 Nijemaca. Kragujevčani su bili raspoređivani u nekoliko redova, a potom bi Nijemci pištoljem ubijali one koji nisu bili mrtvi nakon strijeljanja. Vojnici su bili postavljeni u dva reda, a za slučaj bjega, na padinama su se na više mjesta nalazili i mitraljezi. Ipak, nekolicini je uspjelo da pobjegnu, iako se većina pokušaja bjega, samo na tome i završila.

Tog dana su strijeljali i 217 maloljetnika. Likvidirali su 23 romska djećaka koji nisu imati ni 15 godina. Najmlađi „čistač cipela “je imao samo 11. Ubili su, među njima i 60 gimnazijalaca i učenika Učiteljske škole. Ubili su čitave razrede.

Prostor na kome je izvršeno strijeljanje pretvoren je u memorijalni park, na čijem ulazu je 1976. godine podignut Muzej 21. oktobar. Od trideset masovnih humki, koliko postoji, spomenici se nalaze na njih deset.

Točno tri godnije poslje ovog zločina 21. oktobra 1944. partizani su oslobodili Kragujevac od nacističke okupacije.

Fotografije ekzekucija u Muzeju 21. oktobar
Izvzena poema Dušanke Maksimović "Krvava bajka" u Muzeju 21. oktobar