Četvrtak 13.12.2018.

Osnovane Internacionalne brigade

Nacionalistički pokušaj osvajanja Madrida mrvljenjem njegovih predgrađa dogodio se još u novembru, u vrijeme kada su prve jedinice sada legendarnih Internacionalnih brigada počele stizati u pomoć na brzinu organiziranim vladinim trupama, radničkim milicijama i građanima koji su stajali na barikadama. Brigade je koordinirala Kominterna, a na njihovu čelu stajali su brojni međuna- rodno istaknuti komunisti. One su bile mješavina iskusnih komunističkih kadrova poslanih na ratište kako bi stekli dodatna terenska iskustva i dobrovoljaca koji su dolazili iz raznih dijelova društva – od sindikalnih aktivista, preko avanturista i umjetnika, do intelektualaca.

Na dan 22. oktobra, republikanska komanda odlučila je osnovati Internacionalne brigade kojima će zapovijedati operativci Kominterne regrutirani među strancima što su pohrlili u obranu Republike već u prvim mjesecima od pokušaja puča. Prva četiri bataljuna «Pariška komuna» (francusko-belgijski), «Edgar Andre» (njemački), «Garibaldi» (talijanski) i «Dombrovski» (poljsko-balkanski), okupili su se uoktobru u Albaceteu. Do početka novembra Republikanci su od ovih bataljuna (uključujući i bataljun Ernst Thälmann) oformili prve dvije Internacionalne brigade (XI i XII), te su ih poslali u obranu Madrida. U decembru i januaru iduće godine, Kominterna je uspostavila još tri brigade (XIII, XIV, XV), koje je kasnije reorganizirala podijelivši ih u divizije nadopunjene španjolskim trupama, nakon što se smanjio pritok stranih dobrovoljaca. Procjenjuje se da se u Internacionalnim brigadama borilo između 32.000 i 35.000 ljudi iz 53 strane zemlje, dok je još 5000 stranaca služilo u drugim jedinicama, a dodatnih 10.000 volontiralo je za republikanske civilne potrebe. Brigadama su zapovijedali veterani Kominterne poput Andrea Martyija, Luigija Longa, Manfreda Sterna «Klebera», Mate Zalke «Lukacsa» i Janosa Galicza «Gala», što je često rezultiralo političkim kalkulacijama koje su dobivale prioritet pred vojnim strategijama.

Španjolska je također inspirirala generaciju pjesnika, autora, intelektualaca, umjetnika i aktivista da se strastveno angažiraju oko zajedničkog cilja. Ernest Hemingway, Pablo Neruda, George Orwell, Langston Hughes i Pablo Picasso, samo su neki od najpoznatijih figura koje su postale vojno, politički ili umjetnički angažirani u Španjolskom građanskom ratu. Branitelji Republike vjerovali su da je njihova moralna dužnost suprotstaviti se onome što se percipiralo kao veliko zlo. Iako su Sovjetski Savez i Kominterna odigrali centralnu ulogu u nabavci i organiziranju pomoći vlade Popularne fronte, obrana Republike bio je cilj kojeg su, osim komunista, zagovarali i anarhisti, socijalisti, liberali, republikanci, demokrati, ali i ljudi koji su se jednostavno identificirali kao antifašisti i koji su, makar naizgled, svi bili ujedinjeni na temu španjolskog pitanja.

Francuski povjesničar Herve Lemesle pobrojao je 1910 jugoslavenskih dobrovoljaca na republikanskoj strani u Španjolskoj. Barem pola jugoslavenskog kontingenta rođeno u današnjoj Hrvatskoj (neovisno o tome radi li se o borcima srpskog ili hrvatskog podrijetla). Analizirajući nacionalnost dobrovoljaca, najviše je bilo Hrvata (nešto malo manje od polovice), slijedili su Slovenci pa Srbi. Od jugoslavenskih Židova, u Španjolskoj se borio 51, od kojih su barem njih 25 bili komunisti.

Jugoslaveni u Španjolskom građanskom ratu, Vjeran Pavlaković, str. 14-15-49