Srijeda 19.12.2018.

SS divizija "Prinz Eugen" izvršila pokolj po selima u okolici Ploča

Nakon kapitulacije Italije na području Neretve naglo se povećao broj partizana koji su uz to bili i dobro opremljeni. Neretvanski partizanski bataljun razoružao je talijansku miliciju po Neretvi te se dobro naoružao automatskim i ostalim oružjem. 

Njemačka okupacija Ploča

U strahu od savezničkog iskrcavanja u dalmatinske ruke njemačka komanda ubrzo kreće u akciju  zauzimanja svih bitnih luka, pa tako i Ploča. 12 rujna 1943. nakon zauzimanja Metkovića u pravcu Ploča je krenuo II. bataljun 2. SS-brdskog lovačkog puka, a u izvještaju njemačke komande 2 oklopne armije za isti dan se naglašava «da još nema izvještaj o prispijeću ove jedinice na odredište». Taj dan ovaj bataljun nije ni uspio ući u Ploče jer je od strane jakih partizanskih snaga vraćen prema Metkoviću. 

Izvještaj divizije «Princ Eugen» od 13 rujna navodi da je:
«Ojačani II. bataljun 2. brdsko lovačkog puka u 11.30 sati nakon efikasnog zračnog djelovanja «štuka» te uz pomoć tenkova i artiljerije te uz upotrebu blindiranog vlaka zauzeo luku Ploče. Protivnik (partizani) je odbačen u pravcu sjeverozapada.» O onome što su zatekli u Pločama Nijemci u izvještaju kažu «Talijani su prije odstupanja potpuno uništili lučka postrojenja . Ploče nalikuju gomili ruševina. Pošto su prethodno 9. rujna rano u jutro uklonili transporter usidren u luci Ploče, Talijani su teško naoružanje i oklopna kola dijelom pobacali u luku, a tovarne životinje pobili».

Dolina Neretve ostaje uglavnom pod kontrolom Nijemaca uz stalne napade partizanskih jedinica. U Pločama se instalira njemački garnizon iz kojeg djeluju njemačke SS snage. Sličan garnizon instaliran je i u Rogotinu. Sa svih strana Ploča teren kontroliraju partizanske snage koje vrše stalne aktivnosti protiv snaga u Pločama.

Partizansko upozorenje

Na dan svih svetih 1943. partizani su primijetili neobičnu živost u garnizonima i po tim znakovima zaključili da Nijemci pripremaju neke nove akcije. Partizanski obavještajac Sergej Petrović se vratio svoje selo Šipak da posjeti suprugu Ivku i dijete te da ljude u selu obavijesti o događajima. Obavijestio ih je što se događa u garnizonima Ploče i Rogotin i izrazio bojazan da se sprema ozbiljna akcija na partizane i stanovništvo. Zato im je predložio da zbog vlastite sigurnosti iskoriste noć i provuku se kroz žice i izbjegnu partizanima. Nastala je velika dilema kod svih prisutnih. Već treću godinu su ovi stanovnici živjeli u mjestu koje je opasano žicama izloženi stalnom maltretiranju talijanskih fašista i sada od njemačkih fašista. Iskustvo ih je učilo da svaki pritisak kojeg doživljavaju na kraju ipak prođe bez većih posljedica pod uvjetom da ostanu mirni. Sva uvjeravanja koja je Sergej pokušao nisu dala rezultata tako da se na kraju morao povući čak i bez djeteta i supruge.

Neuspješni napad na partizane

Akcija je počela drugog dana na «mrtvi dan» 2. studenog 1943 god. Neprijateljske jedinice koje su u njoj sudjelovale rano po noći su krenule u napad da bi iznenadile partizane. Krenule su pravcem Šipak- Peračko Blato-Ćulumi i dalje preko Zavale. Kako su nailazili na pojedino mjesto tako su ga blokirali tako da iz njega nitko nije mogao ući ni izaći. Isto su napravili u Šipku, Peračkom Blatu i Ćulumima. Negdje oko Zavale naišli su na partizane koji su odmah stupili u ogorčenu borbu tako da od iznenađenja nije bilo ništa. Uzimajući u obzir da su ovdje bila tri partizanska bataljuna i to: «Petar Bogunović», «Jure Galić» i bataljun I dalmatinske koji je poslan na ispomoć bilo je i dosta neozbiljno očekivati da će iznenađenje uspjeti ili neprijatelj nije bio detaljno informiran o rasporedu partizanskih snaga.

Kad su došli do zaključka da su naišli na nesavladiv otpor a izloženi velikim gubicima donose odluku da se povuku i pristupe rigoroznim mjerama odmazde na drugoj strani. Povlačeći se došli su do zaseoka Ćulumi u selu Plina Zapadna.

Pokolj u Ćulumima

Nacisti su blokirali zaseok Rupe - Ćulumovo selo i izvršili pomor cijelog stanovništva koje se je tog dana u selu zateklo. Bez obzira na spol ili dob ljudi su tjerani u kuću Mije Ćuluma i dok svi još nisu uspjeli ući u kuću, otvorili su mitraljesku paljbu po njima. Pogođeni padali su jedni preko drugih, a ispod leševa ostalo je pet živih. Jedna žena i četvero djece. Dok su jedne strijeljali u kući druge su ubijali na Ćulumovom brigu udaljenom od Mijine kuće oko 200 metara. Tu su ubili šest osoba od kojih je bila i jedna trudnica (Šima Ćulum).  

Jedan od slučajno preživjelih iz sela priča:

Bilo je jutro u selu su se pojavile «švabe». Najprije su sve opkolili zapravo vidjeli smo ih po okolnim uzvišicama. Narod su istjerivali iz kuća i sve su nas okupili na sred sela pred jednom kućom. Ništa nisu pitali. U tom momentu je nadletio avion što su oni iskoristili da nam kažu da će sada bombardirati i da uđemo u kuću. Narod je iako nerado ulazio u kuću a iz sela se po kućama čula pucnjava. Nismo znali što se događa osim da po selu još ima naroda. Na vratima se pojavio vojnik sa strojnicom.

Iza toga se sjeća jauka, zapomaganja, krkljanja, dima, mraka. Mrtvi su padali po njemu. Bilo je dosta i živih. Neki preživjeli mazali su se krvlju po licu i glavi. Na sebe i djecu navlačili su mrtve. Bilo je dosta ranjenih.

Drugi preživjeli sudionici istog strijeljanja pričaju:

Bio sam blizu vrata ali za divno čudo nisam bio pogođen. Kad je prestala pucnjava mrtvi su ležali oko mene. Braća sestre, rođaci. Primirio sam se. Nečija krv mi je kapala po licu i slijevala se niz čelo i kosu. Ranjenik je zapomagao i zvao u pomoć. Šaptali smo mu da šuti ali on nije čuo bio je teško ranjen. Opet su došli i pucali po svima koji su davali znakove života ...

 

...Kuća u kojoj smo bili bila je velika i na tavan. Čuo sam kako su na tavanu počeli paliti vatru. Širio se dim. Osjetio sam da ima preživjelih. Dim je bio sve gušći pa sam povikao :»Bježimo» Izletjeli smo kroz vrata u avliju u kojoj su bili njemački vojnici i gostili se vinom i rakijom. Širio se dim od požara na susjednim kućama. Iskoristili smo zbunjenost i bježali dalje Kad smo odmakli dvadesetak koraka tek su tada počeli pucati. Bježali smo na različite strane. Uspjeli smo umaći . Jedan od nas je bio ranjen u ruku. Nakon toga su zapalili kuću zajedno sa ubijenim u njoj i brzo se povukli prema Peračkom Blatu da nastave svoj zločinački posao.

 

Kuća u kojoj su nas strijeljali nije se uspjela upaliti jer je vatra stala. Ležao sam živ ispod mrtvih cijeli dan. Otac majka brat i jedna sestra bili su mrtvi. Jedan brat ranjen no nakon nekog vremena je umro. Dvije sestre su preživjele

Nakon odlaska Nijemaca došli su u Ćulume partizani i zatekli još svježe razbojište sa mrtvim i kućom koja je gorila. Ugasili su požar, izvukli mrtve iz kuće i pretražili dali je još netko živ. Našli su jednog mladića i jedno dijete kojima su dali prvu pomoć i otpremili ih u bolnicu u Drašnicama gdje im je spašen život.

Nekolicina mještana je strijeljana u okolici tj. na licu mjesta gdje su ih zatekli. Na jednom mjestu je pronađena ubijena trudnica i njeno dvoje djece. Malo dalje je ubijena djevojka za koju kažu da ju je jedan vojnik nagovarao da bježi, a on će pucati u zrak. Za nesreću netko od njegovih je čuo i prijavio oficiru nakon čega je morao ubiti pod prijetnjom da će inače biti strijeljan. Prema svjedočenju preživjelih dosta je vojnika govorilo ili poznavalo naš jezik što je normalno jer se radilo o njemačkim folksdojčerima među kojima su bili i pripadnici hrvatskih kvislinga.

Pokolj u Velikoj Bari

Pripadnici zloglasne njemačke divizije „Prinz Eugen“ nastavili su pokolj u Baćini. Stanovništvo koje su zatekli u Šipku i okolnim selima pohvatali su i doveli na stratište Veliku Baru. Bili su to uglavnom žene, djeca i starci čije kuće su opljačkali i zapalili. Tu na Velikoj Bari uključujući deset žitelja Peračkog Blata usmrćene su 73 osobe. Ispaćeni goloruki narod klan je noževima i zvjerski mučen. O tome svjedoče i rijetki koji su na neki način preživjeli ovo stradanje.

Nakon Drugog svjetskog rata Kata Franić pok. Andrije ispričala je kako su njemački okupatori došli u njeno selo Šipak, zapalili ga, a stanovnike poubijali. Ostala je sama jer su joj okupatori tada pobili cijelu obitelj.

Matija Gradac ž. Ante iz Pline Zapadne ispričala je kako je u to vrijeme bila sa djecom u Baćini da bi se ukrcala na brod i otišla u zbjeg. Ona je ispričala jezive strahote koje su se dogodile u Velikoj Bari. 

Zajedničku grobnicu su morali kopati uhićeni muškarci da bi nakon pripremljene grobnice bili umoreni oni, a zatim i ostali uhićenici. Dugo vremena poslije Drugog svjetskog rata ova grobnica nije dirana. Nije bilo potrebe istraživanja jer točno se je znalo čije kosti su tamo pohranjene. Međutim, tek u novije vrijeme predstavnici Antifašističke udruge Ploča, a naročito aktivisti i mladež Baćine prišli su uređenju Velike Bare. Tamo su sagradili sportske terene, prilazne putove, zasadili su cvijeće i ostalo ukrasno raslinje.

Tako ja u jednom danu 2. studenog 1943. iz sela Baćina, Peračko Blato, Plina Istočna, Plina Zapadna. Staševica i Gradac ubijeno oko 110 stanovnika.

Izvori:

Emil Tomašević - PLAN «ACHSE» I ŽRTVE NA MRTVI DAN '43

ANTE ERAK: Antifašistički pokret u Neretvi – VIII. dio – Pokolj u selima Pline i Baćine

Popis žrtava
Izvor: ploce.com.hr
Popis žrtava
Izvor: ploce.com.hr
Popis žrtava
Izvor: ploce.com.hr
Spomenik u Pločama
Spomenik u Pločama
Spomenik u Pločama
Velika Bara, zajednička grobnica masakriranog civilnog stanovništva Baćine 2. studenog 1943. Foto M. Erak travanj 2012.
Izvor: antifa-ploce.com