Subota 16.11.2019.

Prosinačke žrtve javnog vješanja na okretištu Dubrava

Ratna situacija krajem 1943. godine nije išla u korist pobjede Sila osovine. Fašističke snage su se povlačile na Istočnoj fronti, a fašistička Italija je kapitulirala u rujnu. Dok su te jeseni njemačke snage pokrenule osvajanje jadranske obale i otoka, kako bi spriječili savezničko iskrcavanje, jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije su preuzele inicijativu na području NDH i osnažile priljevom novih boraca. Partizani su djelovali i na širem području oko grada Zagreba, a pojedine partizanske jedinice su dolazile do sela pred samim Zagrebom, a koja su danas gradske četvrti (Horvati, Odra, Sv. Klara,...), gdje su običavale razoružavati domobranske posade duž željezničkih pruga. U prosincu je došlo i do većih partizanskih diverzija, od kojih su veće bile na njemačkom skladištu oružja kod sela Sopnice i na aerodromu Kurilovec kod Velike Gorice. Posljedica ovoga, a s ciljem da se zastraši stanovništvo Zagreba, bila je praksa javnog vješanja talaca od strane ustaša, s čime su započeli od 1. prosinca. Iako je bilo manjih vješanja i prije 20. prosinca, vješanje „prosinačkih žrtava“, odnosno šesnaest antifašista, ostalo je upamćeno kao prvo „javno vješanje“ u Zagrebu.

Na ovaj događaj osvrnuli su se mnogi tadašnji građani Zagreba, poput Josipa Horvata. Posebno je traumatično ovo iskustvo bilo za jednog od dvojice preživjelih koji su pobjegli tijekom vješanja, zagrebačkog arhitekta Milovana Kovačevića. Kovačević je nekoliko puta, više ili manje opširno, iznio svoje svjedočanstvo o tim proživljenim trenucima. Verbalno skromniju verziju bijega ispod vješala prenio je Slavi Ogrizović, udovici jednog od obješenih, profesora Bogdana Ogrizovića, kada ju je sreo u Topuskom 3. veljače 1944. godine. Opširnije svjedočanstvo, od trenutka hapšenja, 12. svibnja, do dolaska u štab Zagrebačkog partizanskog odreda u Vugrovcu, 24. prosinca 1943. godine, Kovačević je ispričao u pero svom ocu Andriji u veljači 1946. godine, tada već u samrtničkoj postelji uslijed zdravstvenih komplikacija uzrokovanih prehladom u svibnju 1945. godine. Također je značajno i svjdočanstvo drugog preživjelog, Pija Jurčića, koji je poslije rata svoju verziju bijega ispod vješala prenio povjesničarki dr. Narcisi Lengel-Krizman. Ostali svjedoci događaja bili su očevici iz okolice i električar koji je bio prisiljen pripremati vješala na stupovima.

Diverzija u Sopnici

Tijekom prve polovine prosinca 1943. godine, politički komesar Turopoljsko-posavskog partizanskog odreda, Marijan Badel, je, zajedno sa obavještajnim časnikom Zagrebačkog partizanskog odreda, Josipom Bencom Moserom, završio pripreme za akciju uništavanja njemačkih skladišta municije u selu Sopnica kraj Zagreba. Dana 15. prosinca 1943. godine, bio je održan sastanak zapovjednika i političkih komesara Drugog i Trećeg bataljuna Turopoljsko-posavskog odreda, na kojemu je Marijan Badel iznio izvještaj o jačini i opskrbljenosti skladišta eksploziva i municije. Prema izvještaju, u Sopnici se nalazilo veliko skladište avionskih bombi, ručnih bombi, granata i ostalog eksploziva, ukupno 8.500 tona. Skladište su tvorile četiri dvorane, a sve to čuvao je garnizon sastavljen od tri časnika i 72 vojnika. Uvečer 18. prosinca, udarna trojka na čelu s Otom Pečnikom, a iza njih vod i dvije čete na čelu s Badelom, uputile su se prema skladištima. Treće četa na čelu sa Mirkom Črnkom imala je zadatak da zaobiđe garnizon i da spriječi eventualno povlačenje neprijateljskih snaga iz Sopnice. Udarna trojka je u međuvremenu zarobila garnizon domobrana i zauzela Sopnicu, a borci su po skladištima razmjestili eksploziv. Diverzantska grupa je do 19 sati napustila skladište. U 00:55 sati poslije ponoći, 19. prosinca, odjeknula je eksplozija, pošto su bombe, jedna za drugom, eksplodirale u tri skladišta. Istog dana, 19. prosinca, odred je zajedno sa 28. udarnom divizijom napao aerodrom Kurilovec kod Velike Gorice, gdje su eksplodirala dva skladišta.

Svjedočanstvo o razornoj eksploziji u noći sa 18. na 19. prosinca iznio je i Josip Horvat u svom dnevniku, gdje kaže:

„Nešto iza jedan sat po ponoći jaka eksplozija potresla Zagreb... Skočili smo k prozoru, digli kapke: noćna blijedo obasjana krajina u rijetkoj magli... Nigdje odraza bilo kakvog požara, samo se u daljini u pravcu aerodroma (nekadašnji aerodrom na Borongaju, op. a.) dižu rakete... Mrkla noć, samo u istočnom pravcu neki odsjev, a katkad se digne po koja raketa“.

Antifašisti određeni za vješanje

Kao osvetu za izvršenu partizansku akciju u Sopnici, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost (GLAVSIGUR) odlučilo je idući dan u Dubravi, bez suđenja, objesiti osamnaest antifašista i intelektualaca, koje su držali kao taoce. To su bili profesor Bogdan Ogrizović, profesor Radovan Reicherzer, novinari Petar Mihočević i dr. Branko Ivakić, fizičar dr. Aleksandar Florić, ing. Stjepan Tomaš, pravnik Ljubomir Sokolović, Josip Šolaja, Pavao Budisavljević, Alojz Kocmur, Ivan Šimecki, Antun Puklavec, Stjepan Kozjak-Granđa, Nikola Truta, Ivan Lepušić, Ljubo Stanković, arhitekt Milovan Kovačević i Pio Jurčić. Dvojica talaca, Ivo Vuljević i novinar Branimir Gršković, bili su u zadnji čas spašeni od odvođenja na vješanje, zahvaljujući vezama dr. Milana Smokvine, njegove supruge Čuče, njenog oca znanstvenika Dragutina Boranića i pijanistice Melite Lorković.

Bogdan Ogrizović rođen je 1911. godine kao sin književnika Milana i Ljube Ogrizović. Bio je asistent pri katedri za fiziku, a zatim profesor u Prvoj i Petoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Bio je jedan od organizatora antifašističkih akcija u Zagrebu, a 1943. godine bio je izabran za predsjednika ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora za grad Zagreb. Ustaše su ga uhapsile 2. srpnja 1943. godine.

Radovan Reicherzer rođen je 1910. godine u Bjelovaru, a po zanimanju je bio profesor. Posle okupacije Zagreba, radio je na organizovanju Narodnooslobodilačkih odbora.

Petar Mihočević rođen je 1900. godine na Rabu, po zanimanju novinar Hrvatskog dojavnog ureda Croatia. Do hapšenja je rasturao ilegalni materijal KP Jugoslavije.

Dr. Branko Ivakić rođen je 1906. godine u Karlovcu, a radio je kao novinar Hrvatskog dojavnog ureda Croatia. Surađivao je sa Petrom Mihočićem u organiziranju i djelovanju Narodnooslobodilačkih odbora na području Zagreba i skupljao priloge za Crvenu pomoć.

Dr. Aleksandar Florić rođen je 1899. godine u Beču. Bio je tehnički fizičar u Zagrebu. Do hapšenja je djelovao u Narodnooslobodilačkom odboru i prikupljao materijalnu pomoć u hrani i lijekovima za partizane.

Stjepan Tomaš rođen je 1905. godine u Osijeku. Bio je povjerenik Glavnog ravnateljstva za promet u Zagrebu, a u svibnju 1943. pristupio je ilegalnom Narodnooslobodilačkom odboru.

Ljubomir Sokolović rođen je 1902. godine u Plasama kraj Suška, a bio je umirovljeni pravnik u Zagrebu. Surađivao je s Narodnooslobodilačkim pokretom, dobavljajući im oružje i miniciju ilegalnim kanalima.

Josip Šolaja rođen je 1899. godine u Cazinu. Radio je u Zagrebu kao viši tajnik Glavnog ravnateljstva za promet. Krajem 1942. godine, postao je član Narodnooslobodilačkog odbora za Zagreb. Dana 11. kolovoza 1943. godine, pokušao je da prebjegne u partizane, ali su ga ustaške vlasti uhitile.

Pavao Budisavljević rođen je 1908. godine u Bilaju kraj Udbine. Surađivao je s partizanima i opskrbljivao ih oružjem.

Alojz Kocmur rođen je 1908. godine u Ljubljani. Prije rata je neko vrijeme boravio u SSSR-u i radio kao predavač na Sveučilištu u Samarkandu. Po povratku u Jugoslaviju, bio je uhapšen i osuđen na 10 godina zatvora. U kolovozu 1941. godine, pobjegao je iz zatvora u partizane. Kasnije su ga uhitile vlasti NDH.

Ivan Šimecki rođen je 1906. godine u Krašiću. Po zanimanju je bio postolar. Kao član KPJ, bio je sekretar Trećeg rajona Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb.

Antun Puklavec rođen je 1908. godine u Ljutomeru. Radio je kao postolar u Križevcima, a kao član KPJ, bio je sekretar Kotarskog komiteta KPJ u Križevcima.

Stjepan Kozjak-Granđa rođen je 1911. godine u Šašinovcima kraj Sveti Ivan Zeline, po zanimanju gostioničar u rodnom mjestu. Početkom 1943. godine, postao je član Narodnooslobodilačkog odbora u selu, sa zadatkom prikupljanja sredstava za Crvenu pomoć.

Nikola Truta rođen je 1910. godine u Zlarinu, kraj Šibenika. U Zagrebu je radio kao trgovački pomoćnik. U srpnju 1943. godine, postao je član kotarskog Narodnooslobodilačkog odbora.

Ivan Lepušić rođen je 1924. godine u Čučerju, kraj Sesveta. Početkom kolovoza 1943. godine se prebacio u partizane i uskoro postao borac Trećeg bataljuna Prve zagrebačke brigade. Ustaše su ga zarobili dok je izvršavao tajni zadatak.

Ljubo Stanković rođen je 1893. godine u Ivancu, a u Zagrebu je radio kao krojač. Radio je za Narodnooslobodilački pokret kao kurir između zagrebačkih ilegalnih organizacija i Moslavačkog partizanskog odreda.

Milovan Kovačević rođen je 1905. godine u Koprivnici, a radio je kao arhitekt u Zagrebu. Bio je uhićen 12. svibnja 1943. godine zbog pomaganja Crvene pomoći, nakon čega je neko vrijeme trpio mučenja i ispitivanja u zatvoru na Savskoj cesti. Dana 18. lipnja, bio je prebačen u bolnicu Rebro zbog zdravstvenih teškoća.

Posljednji odabrani talac bio je Istranin Pio Jurčić.

Izvršenje odmazde

Slava Ogrizović, supruga Bogdana Ogrizovića, mnogo je puta pokušavala izbaviti supruga iz zarobljeništva. Tako su partijski aktivisti u Zagrebu organizirali čak deset pokušaja bijega, kojima su namjeravali spasiti Bogdana Ogrizovića, ali su svi završili neuspjehom. Osim toga, Slava je i legalnim putovima pokušala izvući svog supruga i to osobnim posjetima kod ministra Mile Budaka, kod predsjednika Vlade NDH Nikole Mandića, neuspjelim posjetom ministru Mladenu Lorkoviću, te iskorištavanjem veze poznanstva doglavnika Pavičića, koji je također bio povezan sa Budakovim kabinetom. Na dan izvršenja odmazde, Branko Ivakić, suprug Slavine sestre Stanke, bio je dopremljen iz bolnice u Vrapču u bolnicu Rebro. To je, prema izjavi Stanke Ivakić, bio očit znak da je Branko završio među taocima, te da će biti smaknut. Osim obitelji Bogdana Ogrizovića, također je poznato i da je obitelj Milovana Kovačevića od trenutka saznanja da je uhapšen, pa praktički do izvršenja odmazde, intervenirala kod mnogih više ili manje utjecajnih osoba u strukturi vlasti NDH u Zagrebu, poput Mile Budaka, Janka Tortića i ostalih, ali i angažirala utjecajne odvjetnike u Kovačevićevoj obrani, poput dr. Ive Politea. Osim toga, zbog zdravstvenih poremećaja, uzrokovanih mučenjem i lošim higijenskim uvjetima u zatvoru, kao i na inzistiranje njegovog branitelja pred državnim sudom, Kovačević je dobio premještaj iz zatvora na Savskoj cesti i ambulantu Rebro, gdje ni on i ostali taoci nisu bili izvrgnuti ispitivanju i mučenju, a obitelji su im bez većih restrikcija dolazile u posjet, te im slale pristojne količine hrane.

Prema Kovačevićevoj izjavi, ustaše su došli po njih oko 16 sati poslijepodne, 20. prosinca (to je bio ponedjeljak, op. a.). Iz ćelije u kojoj se on nalazio, bili su prozvani još i Bogdan Ogrizović, Radovan Reicherzer, Petar Mihočević, Ljubomir Sokolović i Aleksandar Florić. Nakon što su im se pridružili prozvani ljudi iz drugih ćelija, zatvorili su ih u dva kamiona i prevezli do početka Dubrave, na zapadnoj strani grada kod tramvajskog okretišta. Kovačević je u kamionu bio svezan zajedno s krojačem Ljubomirom Stankovićem. Pri dolasku, taoci s kojima je bio Kovačević, bili su zatvoreni u obližnju mitnicu i zatim polagano u pratnji straže, jedan po jedan, odvođeni na improvizirana vješala. Po dolasku, Kovačević je pružao pasivni otpor, zbog čega je pretrpio premlaćivanje od strane ustaša koji su ga dizali na vješala („...I ja se srušim na zemlju, kao da mi je tko podsjekao obje noge. Stadoše me udarati i mlatiti kao vreću punu grijeha. I rukama i nogama, teškim, potkovanim blatnim bakandžama...“). Poslije toga su ga ponovno pridigli i počeli ga dizati tako da mu glava uđe u omču („...Teškom mukom pridigoše me nekako do krvnika na ljestvicama. On mi odmah lijevom rukom ispod brade podigne glavu, desnom baci preko glave omču i lijevu ruku naglo potegne natrag, da omča ne bi i nju zahvatila. Omča me donjim dijelom zahvati ispod brade, a gornji njen dio po glavi iznad čela. Oni dolje popustili u dizanju i ja sam po strahovitoj boli u netagnutim vratnim mišićima osjetio da visim...“). Međutim, Kovačević je bio čovjek krupnije građe, ljestve prekratke, a omča previsoko, tako da mu ni ovaj put nisu uspjeli provući glavu do kraja („...I još prije nego me je S. mogao ponovo ščepati za kosu i povući omču na zatiljak, ja trgnem glavom, donju čeljust nekako iskrenem i – oslobodim se omče. Glava mi odmah padne na prsa, za njom se nagne i čitavo gornje tijelo, a čitava ta tužna i sablasna, jezovita i stravična lakoonska skupina sa mnom u zraku i s onima ispod mene izgubi ravnovjesje i ja se nađoh ležeći na zemlji...“). Pošto je pao sa ljestvi na zemlju, jedan od njegovih krvnika otišao je da donese duže ljestve. Druga dvojica su se sklonili pod nadstrešnicu od kiše, još jedan je kasnije otišao po ljestve, tako da je kod njega ostao samo jedan ustaša. Nakon što je shvatio da ustaša nije obraćao pažnju na njega, Kovačević je naglo poskočio i potrčao prema dubravskim uličicama („...I u času kada su ona četvorica bila upravo između mene i onoga pod strehom, lijevom rukom pritegnem hlače sa stegana, desnim se laktom kao lopta odbacim sa zemlje i kao vjetar pojurim onim mračnim puteljkom...“). Još neko vrijeme je iza sebe čuo psovke i rafale svojih progonitelja, ali im je uspio pobjeći. Poslije toga se pred zoru nakratko zadržao u kući nekih ljudi kojima je bio projektant kuće u naselju Granešina, gdje se opskrbio suhom odjećom i hranom, a zatim nastavio bijeg van grada s ciljem da nađe partizane. Hodao je i bježao još dva dana, sve dok ga, 22. prosinca uvečer, partizani nisu konačno identificirali u jednom selu u smjeru Sv. Ivana Zeline.

Osim Milovana Kovačevića, iste večeri je pobjegao i Pio Jurčić. Kovačević je u svom iskazu 1946. godine izjavio da je nakon bijega u dubravske uličice uskoro čuo da ustaše pucaju u nekom drugom smjeru („...Iz te klonulosti naglo me trgnu novi hici. Ali sad već ne fijuču iznad mene i na moju stranu, veće negdje drugdje, dalje... Rat je, puca se na sve strane, danju i noću. I u samom gradu. Ili je u onoj gužvi, u onoj uzbuni i općoj pometenosti zbog mojega bijega, još koji drug pobjegao, pa sad pucaju za njim? (Kasnije sam čuo da je tada zaista pobjegao Pio Jurčić, ne poznam ga, ali čujem da je živ...“). Dan nakon vješanja, po gradu se pročulo da su pobjegli Kovačević i Jurčić. Za Jurčića se govorilo „...kad je na njega došao red da ga vješaju, naišao je cestom kamion i sve ih zaslijepio farovima. Jurčić je pretrčao cestu ispred kamiona i nestao u mraku...“.

Reakcije na vješanje

Vijest o vješanju šesnaest antifašista bila je objavljena u nekoliko novinskih glasila NDH, poput Nove Hrvatske i Hrvatskog naroda. U Novoj Hrvatskoj vijest je bila objavljena 22. prosinca, odnosno već 21. u rubrici „Drugo izdanje“, pod naslovom ''Obješeno 16 redarstveno utvrdjenih komunista'', a dalje u uvodu je pisalo:

„Povodom partizanskog napadaja na ubojno skladište u Sopnicama kod Sesveta u noći od 18. na 19. prosinca ove godine, kao i povodom terorističkih napadaja odmetničkih skupina, odnosno njihovih pomagača, koji su izvršeni u toku zadnjih dana u Zagrebu i najbližoj okolici, uslied čega su stradale i pojedine gradjanske osobe, to je u primjeni zaštitnih mjera u smislu §§ 1, 2, 9. i t.d. Zakonske odredbe CCXXIII-2725-D. V.-1943. od 30. listopada 1943. izvršeno vješanje dolje spomenutih redarstveno utvrdjenih komunista odnosno djelatnih partizana...“

Nakon uvodne riječi slijedio je spisak 16 obješenih, s kratkim biografskim podacima. Ista vijest je 21. prosinca bila objavljena i u Hrvatskom narodu.

Na vješanje su reagirali i građani Zagreba. U slučaju smrti Bogdana Ogrizovića, Josip Horvat je istakao da je poprilično čudno da je „sin frankovca Ogrizovića obješen u NDH! Jeziv, jeziv Božić!“. Predratni pravaš, političar Ivan Peršić, također se osvrnuo na vješanje Ogrizovića i ustvrdio da je „prepast i žalost nastala u gradu, kad se proširilo i razglasilo, da se među obješenima nalazi i jedinac sin jednoga od najzaslužnijih Hrvata (Milana Ogrizovića, op. a.) novije generacije na polju hrvatske kulture i literature! Ljudima se prosto nije dalo vjerovati, a ipak je tako!“.

Njemački general Glaise von Horstenau proglasio je neistinitima tvrdnje da je njemačko zapovjedništvo zahtijevalo ovo vješanje: „Mi sa tim strašnim događajem nemamo nikakve veze i za to smo doznali tek kada su jadni ljudi već visili na banderama“.

U slučaju Slave Ogrizović, mnogi građani Zagreba koje nije ni poznavala, slali su poklone na njezinu adresu sa najiskrenijim izrazima saučešća i pružanja svake potrebite pomoći. Solidarni građani su, kao jedan od iskaza solidarnosti sa obiteljima žrtava, odlučili za Božić ne kiti borove, „a tko bude kitio radi djece, palit će šesnaest svijećica u čast naših šesnaest...“.

 Vijest o vješanju proširila se i do redova Narodnooslobodilačkog pokreta. Prvi izvještaj o vješanju šesnaestorice antifašista 20. prosinca 1943. godine, pojavio se u Vjesniku Jedinstvene Narodno-oslobodilačke Fronte Hrvatske, dana 7. siječnja 1944. godine. U rubrici ''U nekoliko redaka'', bila je objavljena vijest:

„Po naređenju Švaba krvnik Pavelić dao je u Zagrebu objesiti 16 građana, od kojih su po narodnosti 13 Hrvati, 2 Srba i 1 Slovenac. Mahom se radi o poznatim javnim radnicima, kojima ustaške vlasti nisu dokazale nikakovu krivnju.“ 

Devet dana kasnije, 16. siječnja, u Vjesniku je ponovno dat osvrt na „prosinačke žrtve“:

„Donijeli smo vijest o 16-torici obješenih u Zagrebu: novinare i profesore univerziteta, pored radnika i seljaka, obavio je zlikovac Pavelić vijencem mučeništva. Oni – pored bezbrojnih prvoboraca i nevinih žrtava fašističkih zvjerstva – ostaju u vječnoj uspomeni svojih naroda. S ponosom će ih se sjećati buduća pokoljenja, dok će s odvratnošću spominjati podle zlikovce njihove ubice...“.

Praksa zastrašivanja javnim vješanjem

Praksa javnog vješanja, koja je započela 1. prosinca 1943., a potvrđena od strane ustaša i 20. prosinca iste godine, postala je uobičajeno sredstvo utjerivanja straha građanima Zagreba narednih godina postojanja NDH, sve do pada ustaškog režima u svibnju 1945. godine. Ljudi nad kojima su izvršavane odmazde, u najvećoj većini slučajeva uopće nisu bili odgovorni za različite diverzije i atentate na ustaške ili njemačke dužnosnike. Javna vješanja su posebno od ljeta 1944. godine postala uobičajena pojava u Zagebu i okolici. Prema izvještajima Hrvatskog naroda i u ostalim izvorima, u dvadesetak odmazdi ukupno je obješeno 434 osobe, a prema Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i suradnika 471 osoba. Pošto je osnovna sastavnica ustaškog režima bio zločin, osim vješanja su uobičajena bila i masovna strijeljanja ljudi u okolici Zagreba, poput Dotrščine ili Rakova Potoka.

Autor: Goran Korov

Literatura:

Ahmetović, Lutvo, ur. Zbornik sjećanja: Zagreb 1941-1945. Sv. 4. Zagreb: Školska knjiga, Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 1984.

Goldstein, Ivo. Hrvatska: 1918-2008. Zagreb: Europapress holding, Novi Liber, 2008.

Goldstein, Ivo. Zagreb 1941-1945. Zagreb: Novi Liber, 2011.

Horvat, Josip. Preživjeti u Zagrebu: Dnevnik 1943-1945. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1989.

Kovačević, Andrija. Bijeg s vješala: Povijest jedne borbe. Zagreb: Disput, 2002.

Ogrizović, Slava, ur. Ljudi i događaji koji se ne zaboravljaju. Sv. 1. Zagreb: Novinsko izdavačko poduzeće, 1961.

Ogrizović, Slava. Odmazda. Beograd: Prosveta, 1961.

Ogrizović, Slava. Zagreb se bori. Zagreb: Školska knjiga, 1977.

 

Spomenik Prosinačkim žrtvama u Dubravi
Spomenik Prosinačkim žrtvama u Dubravi
Spomenik Prosinačkim žrtvama u Dubravi