Četvrtak 13.12.2018.

Osnovan fašistički koncentracijski logor Gonars

Logor Gonars bio je talijanski fašistički koncentracijski logor u Drugom svjetskom ratu. Osnovan je 23. II. 1942. godine kod mjesta Gonars, koje se nalazi u blizini Palmanove. Zatočenici u logoru bili su Slovenci i Hrvati. Pri otvaranju logora, 5343 ljudi (među njima 1643 djece) dovezeno je iz okolice Ljubljane, te iz logora Kampor i logora Monigo blizu Treviza. Ovo je bio dio politike etničkog čišćenja slovenski i hrvatskih teritorija (Ljubljanska pokrajina i Gorski kotar) koje su talijanski fašisti okupirali 1941. godine.



Logor se sastojao od dva ograđena prostora, otprilike kilometar udaljena jedno od drugog, logora A i logora B u to vrijeme podijeljenih u tri sektora - Alfa, Beta i Gamma. Okružavala ga je visoka bodljikava ograda sa stražarskim tornjevima i mitraljezima te jakim svjetlima koji su ga osvjetljavali danju.

Logor je izgrađen u jesen 1941. godine jer se predviđao dolazak ruskih ratnih zarobljenika, međutim, u tu svrhu nikada nije korišten. U proljeće 1942. je, međutim, prenamijenjen za prihvat civila takozvane “talijanske pokrajine Ljubljane” koje je zarobila talijanska vojska pod naredbi zloglasne Okružnice 3C generala Roatte, komandanta II postrojbe, čije su se represivne mjere, nakon nacifašističke agresije na Jugoslaviju, 06. travnja 1941. godine, primjenjivale na okupiranim područjima i onim područjima pripojenim Italiji.

Dvojica najviših civilnih i vojnih dužnosnika ljubljanske pokrajine, Visoki komesar Emilio Grazioli, član fašističkog borbenog odreda (skvadrista) i general Mario Robotti, zapovjednik XI. borbenog korpusa bili su vrlo nesmiljeni u provođenju represivnih mjera: streljanju talaca, paljenju sela, deportiranjem čitavih naroda. U noći između 22 i 23 veljače 1942, Ljubljanu su potpuno okružili bodljikavom žicom, svi odrasli muškarci su uhićeni i podvrgnuti kontrolama a velika većina njih je odvedena u zatočeništvo. Ista je sudbina ubrzo zadesila i ostale gradove “pokrajine”. Zarobljenike se deportiralo u koncentracijski logor Gonars koji je, u ljeti ’42 brojao već više od 6000 zatočenika, što je bilo daleko više od otprilike 3000 ljudi koliko je stvarno mogao prihvatiti. Zbog prenapučenosti, neadekvatnih higijenskih uvjeta i loše prehrane vrlo brzo su se raširile razne bolesti kao npr. dizenterija koja je počela uzimati svoje prve žrtve.

Na samom početku u logoru su se nalazili mnogi intelektualci, studenti, učitelji, obrtnici, radnici, svi oni koji su, u biti, bili smatrani mogućim protivnicima okupacije a među njima i mnogi umjetnici koji su danima logorovanja posvetili mnoga svoja djela. Pod pseudonimom su bili zatočeni i predstavnici slovenskog oslobodilačkog pokreta koji su nakon toga postali vođe jugoslavenskog Pokreta otpora. Nekolicina njih je u kolovozu ’42 godine organizirala veliki bijeg iz logora i to na najklasičniji način: iskopali su dugi tunel ispod barake XXII.

Nakon bijega, velik dio zatočenika je prebačen u druge logore koji su se u međuvremenu osnovali u Italiji, i to posebno u Monigo u Trevisu, Chiesanuova u Padovi i Renicci di Anghiari u pokrajini Arezzo a zatim i u Visco, u pokrajini Udina, nekoliko kilometara od Gonarsa. Međutim, logor Gonars se vrlo brzo popunio novom vrstom zatočenika: muškarcima, ženama, starcima i djecom pokupljenom u mjestima Gorskog kotara, koji su prethodno bili deportirani u Kampor na otoku Rabu. To je mjesto, u srpnju 1942. godine, general Roatta namijenio za formiranje ogromnog koncentracijskog logora koji je trebao biti jedna od etapa “etničkog čišćenja” okupiranih jugoslavenskih područja predviđenog fašističkim režimom. U ljeto 1942. godine u njemu je bilo zatočeno više od 10.000 Slovenaca i Hrvata, koji su, u groznim životnim uvjetima, živjeli ispod pohabanih šatora, bez sanitarnog čvora i kuhinja.


Već pri otvaranju logora internirano je 1643 djece

Koncentracijske logore za Jugoslavene organizirali su komandanti talijanske vojske u skladu sa glavnom uzrečicom generala Gambare: “Koncentracijski logor nije logor za debljanje. Bolestan pojedinac = pojedinac koji je miran”. Vrlo je brzo stopa smrtnosti na Rabu dosegla visoku razinu te je general Roatta donio odluku o prebačaju žena, staraca i djece u Gonars, u koji su tijekom razdoblja jesen-zima 1942-43 stigle tisuće osoba u stanju ekstremne neuhranjenosti. Tako je, usprkos ljudskosti i nastojanjima pojedinih časnika i vojnika stražarskog voda, od kojih i liječnika Maria Cordaro, u logoru Gonars od gladi i bolesti umrlo više od 500 osoba. Najmanje 70-toro od njih su bila djeca mlađa od godinu dana, rođena i umrla u koncentracijskom logoru. Logor Gonars, baš kao i svi ostali fašistički logori za jugoslavenske zatočenike, djelovao je do rujna 1943., kada su, nakon kapitulacije talijanske vojske, svi stražari pobjegli iz logora a zatočenici oslobođeni. U narednim mjesecima stanovništvo Gonarsa je srušilo logor a materijal upotrijebilo za izgradnju drugih objekata kao što je npr. dječji vrtić te iz tog razloga danas od logora nije ostalo baš ništa.
 

Spomenik

U Memorijalnom Svetištu se nalaze ostaci zatočenika koncentracijskog logora Gonars. Spomenik je izgrađen 1973. godine na inicijativu Federativne Republike Jugoslavije, a prema projektu beogradskog kipara Miodraga Živkovića. U podzemnim grobnicama se nalaze ostaci 471 osobe od kojih je 410 ponovno ekshumirano sa groblja u Gonarsu, a ostale sa onog u Palmanovi (umrli u bolnici), Viscu i Padovi, gdje su se nalazila još dva koncentracijska logora za jugoslavenske civilne zatočenike. Ovdje su također pokopana i dva jugoslavenska partizana koja su Nijemci streljali u mjestu Chiusaforte u Valcanalu. Spomenik ima oblik stiliziranog cvijeta sa dijelovima izrađenim od nehrđajućeg čeličnog lima unutar čijeg se niza nalaze dvije kružne podzemne grobnice sa nišama za male urne. Svake godine Općina Gonars, koja se brine o održavanju spomenika, za vrijeme raznih godišnjica tamo organizira komemoracije uz prisutnost slovenskih i hrvatskih vlasti.

Izvori:
Brošura Comune Gonars - Koncentracijski logor Gonars

Popis žrtava