Četvrtak 13.12.2018.

Poginuli Ivan Mečar-Dugi i Stjepan Bubanić-Elektrika

Na ulicama zagrebačkog Medveščaka u zajedničkom okršaju s ustaškom policijom na današnji dan 1943. poginuli su Ivan Mečar-Dugi (politički sekretar Mjesnog komiteta KPH) i Stjepan Bubanić-Elektrika (tehničar V rajonskog komiteta MK KPH1). Obojica su nakon rata, 24. srpnja 1953. godine, proglašeni za narodne heroje Jugoslavije.

Ivan Mečar rođen je 27. prosinca 1920. godine na periferiji Zagreba, u mnogobrojnoj obitelji bravarskog radnika. Po završetku osnovne škole i šest razreda gimnazije, zaposlio se kao sindikalni radnik Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije. Članom KPH postao je neposredno pred Drugi svjetski rat (1938. ili 1939.). Nakon proglašenja NDH bio je izabran za člana IV rajonskog komiteta. Na jesen 1941. prešao je u ilegalan rad, jer mu je prijetilo da će mu ustaški agenti ući u trag. tada je postao član Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, najvišeg partijskog rukovodstva u gradu; u siječnju 1942. postao je njegov organizacijski sekretar, a u prosincu politički sekretar. Na ovoj dužnosti se bavio organiziranjem i sudjelovanjem u akcijama udarnih grupa po gradu, te organizacijom prebacivanja ljudi tajnim kanalima iz grada u partizane. U veljači 1943., Mečar je ranjen u jednom napadu udarne grupe u Kušlanovoj ulici, te su ga drugovi sklonili u ilegalni stan...

Stjepan Bubanić rođen je 25. studenog 1913. godine u selu Leštakovec, općina Jalžabet, kraj Varaždina, u obitelji siromašnog seljaka. Kao mladić se zaposlio isprva u jednoj pekarskoj radnji, a zatim u Zagrebačkom električnom tramvaju; od tada je bio aktivan i u radu Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije. Članom KPJ postao je u travnju 1941. godine, odmah po proglašenju NDH. Unatoč čestim ustaškim provalama komunista u ZET-u, Bubanić je uspio održati konspirativnost sve do ljeta 1942., kada je bio prisiljen prijeći u ilegalu. Krajem 1941., postao je član V rajonskog komiteta MK KPH, koji je obuhvaćao Trešnjevku; sudjelovao je u sabotažama po gradu, organizirao rad Narodne pomoći, radio na prebacivanju Zagrepčana u partizane, itd. U jesen 1942. preuzeo je dužnost voditelja „tehnike“ (tiskare) V RK MP KPH Zagreb; tada se, među ostalim, brinuo za nabavku papira za ilegalne tiskare koje su djelovale po gradu. U rujnu 1942. opkolila ga je policija u tadašnjem predgrađu Ljubljanici; uspio se probiti iz zasjede, ali je ranjen u nogu. Nakon oporavka, vratio se starim aktivnostima…

Tog 19. ožujka 1943., Bubanić i Mečar zajedno su pošli na jedan sastanak ilegalaca na Novoj Vesi. Mečar još uvijek nije do kraja prizdravio, noga ga je još uvijek boljela od ranjavanja. Ne znajući da policija zna za njihova kretanja, upali su u zasjedu. Iako su ih primjetili i skrenuli u drugu ulicu, Mečar zbog noge nije mogao trčati, te su obojica ubrzo poginula u razmjeni vatre s policijom.

Njihova pogibija samo je jedna u nizu tragičnih epizoda koje su tada zahvaćale ilegalce-komuniste u glavnom gradu NDH, gdje je ustaški aparat posebno bio učinkovit i represivan. Od nekadašnjih 500 članova, koliko je KPH brojala u periodu od osnutka NDH do kasne jeseni 1941. godine, raspoređenih u 6 rajonskih komiteta s 53 partijske ćelije, njihov broj se do kraja godine sveo na njih 100-njak (dobar dio njih je KPH na vrijeme izvukla iz grada i prebacila u partizane, jer im je prijetilo otkrivanje od ustaških agenata). Obavještajnoj i policijskoj službi NDH trebalo je neko vrijeme da se organizira, nakon čega je preko raznih predratnih kartoteka, ubačenih agenata, mučenja i ispitivanja zarobljenih ilegalaca prekinula niz spektakularnih diverzija i atentata koje su ilegalci dotad izvodili diljem grada; mada su ustaše bezuspješno tragali za sekretarom CK KPH Radom Končarom (koji se do tada već prebacio na rad u Dalmaciju), početkom 1942. godine uspjelo im je poći za rukom da zarobe njegova nasljednika, Andriju Hebranga. Organizacija KPH u gradu nastavila je gubiti broj svojih članova sve do jeseni 1943. godine; tako ih je u siječnju 1943. bilo svega 80 članova organiziranih u 16 ćelija, u ožujku (kad su poginuli Mečar i Bubanić) 72 u 12 ćelija, u travnju 53 u 11 ćelija, u svibnju 64, itd. Međutim, na jesen 1943. CK KPH dao je upute MK KPH u Zagrebu, među ostalim, i o potrebi isključenja „sumnjivih i kolebljivih elemenata“, jer su takvi odavali informacije ne mogavši izdržati mučenja na policiji. Nakon provedenih mjera, organizacija KPH u gradu se omasovila, hapšenja su se prorijedila, a kompromitirani ilegalci na vrijeme su sklanjani iz grada. Krajem 1944., uslijed enormne koncentracije njemačkih snaga koje su se povlačile prema zapadu, te ustaško-domobranskih i ostalih antikomunističkih jedinica, od siječnja do ožujka 1945. izvršen je niz provala u MK KPH, nakon čega je njegov daljnji rad zbog nemogućih uvjeta rada obustavljen, a zapovjedništvo nad partijskom organizacijom do kraja rata vodio je izravno CK KPH.

Javno sjećanje na ove narodne heroje gotovo je iščezlo, ali još uvijek ponegdje u gradu možemo uočiti nijeme svjedoke koji sjećaju na njih. Na fasadi kuće u ulici Nike Grškovića 5 (Gornji grad-Medveščak) stoji spomen-ploča s posvetom Bubanićevoj pogibiji na tom mjestu, dok je s kuće u ulici Medvešćak br. 16 ploča posvećena pogibiji Mečara uklonjena s fasade. Epizoda 11. Smrt sekretara serije Nepokoreni grad posvećena je upravo zadnjim danima i pogibiji Mečara. U Bubanićevom rodnom kraju, odnosno Varaždinu, pored monumentalne spomen-grobnice palih boraca NOR-a, stoje biste troje narodnih heroja iz tog kraja, a među njima je i ona Bubanićeva. Bubanićevi i Mečarevi posmrtni ostaci danas leže na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Bista Stjepana Bubanića na varaždinskom groblju
Spomen-ploča na kući u Grškovićevoj ulici u Zagrebu, ispred koje je poginuo Stjepan Bubanić
Svečano otvaranje biste Stjepana Bubanića u Leštakovcu