Četvrtak 13.12.2018.

Rođen Ivo Lolo Ribar

U Zagreb u Reinerovoj ulici br. 4, 23. travnja 1916. rodio se Ivan Ribar, sin dr. Ivana Ribara i majke Tonice. Majka Tonica je u Zagreb iz Đakova stigla tek tri godine prije, kao udovica s troje djece da se poveže s najbližom rodbinom nakon smrti prvog muža. A dr. Ivan Ribar je 1913. izabran kao narodni zastupnik đakovačkog izbornog kotara u Hrvatskom saboru i narodni poslanik u Pešti.

Rodna kuća Ive Lole u Zagrebu je poznata kao osobna stambeno najamna kuća arhitekta Hermana Bolléa. Nekoliko puta je promijenila svoju prvotnu adresu Reinerova br. 4. U kraljevini Jugoslaviji je ta ulica preimenovana u Žerjavićevu, da bi u socijalističkoj Jugoslaviji adresa bila preimenovana po danu oslobođenja Zagreba, 8. maja 1945. br. 64. Danas se ova napuštena i ruševna zgrada nalazi na adresi Jurja Žerjavića 4.

Već od 1946. na njoj je stajala spomen ploča s ovim tekstom:

"Ovdje se rodio narodni heroj Ivo Lola Ribar sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije poginuo na Glamočkom polju 27. IX. 1943. god.
Neumrlom omladinskom rukovodiocu postavlja ovu spomen ploču III kongres narodne omladine Jugoslavije 16. maja 1946." 

Ploča je uklonjena 90-tih kao i mnoge spomen ploče u Hrvatskoj, no pri ovom uklanjanju su i detaljno zameteni tragovi s fasade, tako da se na ovoj derutnoj zgradi trenutno samo bijele grafiti i nova žbuka na mjestu spomen ploče.

Lola nije dugo živio u Zagrebu. Obitelj Ribar se selila u Đakovo i Karlovac te na kraju u Beograd. Lolo je prošao razne faze u svom intelektualnom razvituku dok je došao do znanstvenog socijalizma. On se nije razvijao po uticajem nekog starijeg druga. Njegov put do marksizma nije bio jednostavan ni direktan. On je prije toga prošao kroz razne filozofske utjecaje, a pri kraju gimnazije je kad je dolšao u doticaj s marksističkom literaturom, pristupa joj kao i svemu drugom oprezno.

1934. dolaskom na beograski univerzitet na kojem su ključali studentski nemiri upoznaje se s Veljkom Vlahovićem koji ga 1935.  učlanjuje u SKOJ a već 1936. U KPJ. Lolo je već 1936. Bio na čelu velikih studentskih štrajkova koji su često krvavo završavali u sukobima s žandarima i fašističkim studentskim orgnizacijama. Mnogima je slabo poznata epizoda iz njegova života kad je bio aktivan u svjetskom omladinskom mirovnom pokretu u osvit Drugog svjetskog rata I za vrijeme Španjolskog građanskog rata, U veljači 1936. godine Lolo odlazi na Međunarodnu omladinsku konferenciju za mir Bruxellu. U rujnu iste godine, u Ženevu, na radu Svjetskog omladinskog kongresa, a kolovoza 1937. prisustvovao je sastanku Svjetske studentske zajednice za mir, slobodu i kulturu u Parizu. U proglasima nakon tih konferecija poziva omladinu bez obzira na političku I vjersku stranu da se zajednički uključe u borbu protiv rata jer će se inače uskoro ginuti u rovovima boreći se jedni protiv drugih. 

Nakon što je tijekom ljeta 1941. u Beogradu organizirao akcije NOP-a odlazi u Užice, kasnije ga susrećemo u Stolicama, Zagrebu, Sarajevu, Foči, pa opet u Zagrebu i Zemunu, gdje odlazi po oca, zatim u Žumberku, Bihaću, Beloj Krajini, Lici, Baniji i Kordunu, na Vlašić planini, u Splitu i Dalmaciji, u Livnu, Duvnu, Kupresu, Jajcu, Glamoču.

Lolo u kolovozu 1941. piše Proglas CK SKOJ-a u kojem između ostalog poručuje: 

HRVATSKA OMLADINO!
Razbojnik Pavelić pretvara tvoju svetu hrvatsku zemlju u jednu od baza fašističkog napada na bratski ruski narod. On te primorava da ideš na rad u Njemačku, kako bi hitlerovska banda mogla osloboditi što više ljudi za front. On te nasilno tjera u tzv. ,dobrovoljačke’ legije protiv ruskog naroda, protiv sopstvene budućnosti. Kao niko u istoriji, on je ukaljao svetlo hrvatsko ime Matije Gubca, ime nebrojenih legija boraca za slobodu Hrvata protiv njemačke i mađarske vekovne tiranije. On je predao najlepše krajeve tvoje zemlje tuđinu i pretvorio Hrvatsku u koloniju italijanskih i njemačkih fašista. U ustaški režim nasilja, pljačke i krvi! Ujedini se, omladino Hrvatske, sa svojom srpskom, crnogorskom i slovenačkom braćom i proteraj iz tvoje domovine okupatore i njihove ustaške sluge – učini Hrvatsku zaista slobodnom!

Ivo Lolo i Edvard Kardelj od početka 1942. borave u Zagrebu kao ilegalci i rukovode ustankom na "neoslobođenim krajevima". U veljači 1942. iz Zagrebu izvještava da problem nije agitacija za NOB već kako zainteresirane otpremiti u partizane No uskoro u Zagrebu situacija postaje bila jako loša, izginuli su skoro svi iz CK SKOJ-a (Joža Vlahović, Buda Tomović, Đoka Zličić…) uništen je Prvi partizanski zagorski bataljon "Matija Gubec", nema glasa o sudbini njegove zaručnice Slobodne i Lolo ne uspijeva naći uvjete za pokretanje novog CK SKOJ-a. Sve to se nagomilalo i Lolo nudi prvu ponudu ostavke u NOR-u.

I pored svih tih obveza koje mu je nametalo članstvo u CK KPJ i Vrhovnom štabu, Lola najviše vremena posvećuje radu s omldinom. On je pokretač i glavni urednik Omladinske borbe i istodobno član uredničkoga kolegija partizanskih novina Borbe. Ovi listovi izlaze već 1941. godine u oslobođenom Užicu. Titovoj zamisli o stvaranju široke platforme na kojoj bi se u narodnooslobodilačkom pokretu okupili svi projugoslavenski i antifašistički raspoloženi mladi ljudi, Lola daje i organizacijski temelj. Od prvih narodnooslobodilačkih saveza omladine, koji su u različitim krajevima Jugoslavije dobijali različite nazive, stvara se, krajem 1942. godine, na I. zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću, masovni jedinstveni Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ). Kroz USAOJ je stotine tisuća mladih pristupilo narodnooslobodilačkom pokretu, i u tome je Lolina zasluga u širenju narodnooslobodilačke borbe.

Pretposljednje dane svog bogatog i burnog života Lolo je proveo u Dalmaciji zajedno s Vickom Krstulovićem. 10. rujna 1943. Lolo ulazi u Split u autobusu na kojem je stala istaknuta hrvatska zastava s petokrakom zvijezdom. A grad ga je dočekao potpuno okićem crvenim suknima, od brodova do zgrada. Nakon uspješnih pregovora o predaji talijanski jedinica obratio se gomili Splićana:

"Drugovi i drugarice! Grad Split, kolijevka hrvatstva, centar našeg Jadrana, oslobođen je zahvaljujući našoj vojsci i zahvaljujući vama, građanima, radnicima, seljacima, omladini i ženama Splita.

Drugovi i drugarice! Bandit Pavelić, koji je vas već jednom prodao Talijanima, danas je htio da vas po drugi put proda i to još mnogo gore, Nijemcima. On je htio da to predstavi kao nekakvo oslobođenje Dalmacije, ali ta gospoda su se prevarila. Dalmacija je slobodna, ali Dalmaciju je oslobodio njen narod i vojska tog naroda. Na Marijanu, poslije dvije godine, vije se hrvatska zastava, ali ne sa slovom U, nego s petokrakom zvijezdom."

U listopadu 1943. godine, nakon što je bio oslobođen dužnosti tajnika SKOJ-a, određen je za šefa prve partizanske vojne misije u Stožeru savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok u Kairu. U trenutku kada se spremao poletjeti zrakoplovom u Kairo poginuo je na Glamočkome polju, pogođen bombom iz neprijateljskog zrakoplova neposredno prije polijetanja, 27. studenoga 1943. godine.

Lolo kao dječak u šokačkoj narodnoj nošnji
Braća RIbar s majkom u vrtu obiteljske kuće u Francuskoj ulici 32 u Beogradu
Sa sestrama Trajković
Lolo promatra nogometnu utakmicu u Bihaću za vrijeme prvog kongresa USAOJ-a
Lažne isprave zagrebačkog ilegalca Lole
Koča Popović, Mijalko Todorović, Ivo Lola Ribar, Mika Đorđević, Vicko Krstulović, Vaso Jovanović i Svetislav Stefanović koji stoji, okolina Splita u rujnu 1943.
Ivo Lola Ribar i Miloje Milojević pred polazak za Egipat, 1943.