Četvrtak 13.12.2018.

Oslobođen Zagreb

Povlačenje okupatora i kvislinga

30. travnja, istog dana kada i prve nacističke jedinice počinju napuštati obrambene položaje oko rijeke Ilove i Bilogore te se povlače prema Zagrebu, a odande dalje na zapad prema Austriji, Pavelić na sjednici vlade NDH donosi definitivnu odluku o povlačenju i napuštanju Zagreba.Naredba da se sve jedinice NDH stacionirane u Zagrebu počnu povlačiti prema Celju izdana je u noći s 5. na 6. svibnja i povlačenje je počelo odmah. Mogli bismo reći da su obrambene djelatnosti koje nakon toga provode jedinice NDH i njihovi saveznici zapravo samo osiguranje povlačenja glavnine snaga prema Austriji; Zagreb se brani tek posredno.

Narodna zaštita

Kako je dobar dio nacističkih i kvislinških snaga napustio Zagreb tijekom 6. svibnja, tako je već spomenuti Kumičić proglasio Zagreb otvorenim gradom. Javni red u gradu do predaje grada jugoslavenskim armijama trebala je osiguravati Narodna zaštita (NZ) koja je “kao organizacija sa golemom većinom antifašistički orijentiranih ljudi (razumljivo, osim pojedinih izuzetaka za koje se znalo i od kojih su se svi čuvali) bila jako privlačna za nas [ilegalnu gradsku organizaciju NOP-a, op. Jagić], da nam u posljednjim danima rata, budući da je iz Zagreba do tada otišao na slobodni teritorij velik broj aktivista, bude od pomoći u očuvanju javnih objekata i održavanju kakvog-takvog reda u gradu u vrijeme moralnog i vojnog rasula neprijatelja, da ne dođe do neželjenih pljački i ubojstava do dolaska jedinica naše Armije”. Jedinice NZ-a tijekom sljedećeg dana i noći sa 7. na 8. svibnja sukobljavale su se s raznim ustaškim jedinicama koje su ostale u gradu i pljačkale i vršile likvidacije. S obzirom na to da se jedinice NZ-a i partijskih aktivista ipak nisu mogle nositi s preostalim ustašama u gradu, iz zagrebačkog štaba koji je rukovodio aktivistima u gradu poslana je depeša da se jedinice jugoslavenskih armija požure u grad kako bi spriječile dodatne ljudske žrtve i uništavanje imovine jer je lokalna procjena bila da NZ do 10. svibnja, kada se predviđao dolazak JA u grad, neće moći održati javni red i mir jer je broj preostalih ustaša i nacista u gradu i njegovoj okolici bio prevelik. Očito je da se bijeg iz Zagreba dogodio zaista iznenadno te se situacija na vojnom planu izmijenila rapidno te je postalo jasno da se Zagreb, usprkos ustaškoj propagandi, ne misli braniti. Takav je razvoj događaja zatekao i jugoslavenske armije na terenu iako situacija i nije bila toliko jednostavna koliko se mogla činiti na prvi pogled.

Dolaze partizani

Naime, nakon što je Unska grupa divizija (28. slavonska divizija, 39. krajiška divizija i 45. srpska divizija) Druge armije razbila obranu na Uni, Zagreb, koji sada nitko sa zapada ni s juga nije branio, nalazio se na dlanu. Jedinicama Druge armije naređeno je da nastave s pritiskom nad razbijenim neprijateljem koji se povlačio. 28. slavonska i 45. srpska divizija trebale su osigurati grad s juga i zapada. No jedinice 28. slavonske divizije nakon oslobođenja Velike Gorice nastavile su goniti neprijatelja prema Zagrebu, nakon čega su se našle u borbi za zagrebačke mostove na Savi, koje su nakon uspješnih borbi i osigurale te se tu zaustavile. U isto su vrijeme jedinice 45. srpske divizije također izbile na desnu obalu Save kod Jakuševca, nakon čega su dijelovi njezinih jedinica kod Trnja prešli Savu i ušli u Zagreb da sudjeluju u uličnim borbama koje su vodili aktivisti NOP-a i NZ-a. Jedinice Prve armije koje su se kretale lijevom obalom Save i prilazile gradu s istoka imale su teži put prema Zagrebu jer su naišle na prilično jak otpor ostataka njemačkih i ustaških jedinica.
Od svih grandioznih planova obrane Zagreba ispalo je da se, barem prema rasporedu jedinica NDH i njihovih saveznika, umjesto obrani grada sada pristupilo obrani povlačenja prema Austriji, koje se i dalje trebao braniti na Uni, u Karlovcu i na istočnim prilazima Zagrebu. Ono što je prvotno bilo planirano kao vanjska obrana Zagreba sada je postalo odstupnica, no koja god da je bila strateška uloga takvoga vojnog rasporeda, ona je i dalje patila od istih boljki, a to je da u zamišljenim kapacitetima nije bila izvediva. Nakon što su jedinice Druge armije slomile obrane na Uni i zauzele Karlovac, uslijedio je i ubrzani raspad ustaških i nacističkih obrana na području Zagreba. Takva novonastala situacija iznenadila je i Vrhovni štab JA koji je rukovodio vojnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije. To je vidljivo iz energične i pomalo panične naredbe Vrhovnog štaba od 7. svibnja Prvoj armiji koja glasi: “Sada je Radio-Zagreb saopštio da su nemačko-ustaške snage napustile Zagreb i da su u gradu ostavile jednog građanina sa zadatkom da isti preda grad našim trupama. U vezi s time vrhovni komandant je naredio da najhitnije s vašim snagama upadnete u Zagreb.” Za potrebe tog poduhvata, a i da ispoštuje dotadašnju svojevrsnu partizansku tradiciju prema kojoj se nastojalo da se oslobađanje velikih gradova prepusti jedinicama koje su se borile u njihovoj okolici, Vrhovni je štab izdvojio Deseti zagrebački korpus iz sastava Treće armije i uvrstio ga u sastav Prve armije. Već sutradan (8. svibnja), kada su se jedinice Prve armije krvavo i teško probijale kroz sela koja su ležala na istočnim prilazima grada, Vrhovni štab naređuje: “Vrhovni komandant je naredio da najhitnije pošaljete izvještaj o situaciji. Da li ste upali u Zagreb. Trebate danas pod svaku cenu upasti u grad. “ Bitke na istočnim prilazima gradu pa onda kasnije na Medvednici i Sljemenu, lokacijama koje su bile dio operativne zone Prve armije, bile su izuzetno teške. Na sam dan (7. svibnja) kad je Vrhovni štab naredio Prvoj armiji najhitniji upad u Zagreb, 1. proleterska divizija, koja je bila u njezinu sastavu, oporavljala se u Vrbovcu koji je oslobodila samo nekoliko sati prije te naredbe, pri čemu je imala 600 boraca izbačenih iz stroja uslijed dva dana žestokih borbi. Do ranih jutarnjih sati 9. svibnja istočni prilaz gradu bio je otvoren, a borbe su se nastavile narednih dana na Medvednici i Sljemenu gdje su se, u namjeri da pruže posljednji otpor, povukle razbijene nacističke i kvislinške snage koje se nisu na vrijeme uspjele izvući iz Zagreba i njegove okolice.

Prvi je ušao Posavski partizanski odred

Pitanje tko je prvi ušao u Zagreb danas ostaje potpuno periferno. Ono je zbroj raznih okolnosti na vojnom planu koje su se tih dana mijenjale munjevitom brzinom. Ako je pak bitno da su u grad trebale prve ući domaće jedinice, onda bi rijetko koja partizanska jedinica bila prikladnija od 28. slavonske divizije, koja je imala ključnu ulogu u razvoju NOP-a u okolici Zagreba oslobađajući Zagorje, Prigorje, Podravinu i Moslavinu i čije su borbene redove činili i Zagrepčani koji su s njom sudjelovali i u oslobođenju Beograda. U neposrednim borbama za oslobođenje sudjelovala je i 13. proleterska brigada Rade Končar koja je djelovala u sklopu 1. proleterske divizije – brigada koja je bila prva veća borbena jedinica u okolici Zagreba i koja je dobar dio svog ratnog puta provela na Žumberku i u neposrednoj okolici Zagreba. Osim toga, zajedno s 28. divizijom u oslobođenju je sudjelovao i Posavski partizanski odred koji je ujedno bio jedna od prvih partizanskih jedinica koje su ušle u Zagreb (ako ne i prva), a koji je cijelo vrijeme svoga postojanja djelovao u sklopu Desetog zagrebačkog korpusa. Ali, koliko god se trudili, nemoguće je Narodnooslobodilačku borbu svesti u isključivo nacionalne i lokalne okvire jer ona to nikada nije ni bila. Zagreb, njegov otpor i njegovo oslobođenje dio su šireg mozaika koji se temeljio na međunarodnom otporu politikama dominacije i istrebljenja koje je predstavljao fašizam i njegova lokalna i retrogradna inačica ustaštvo.

Nepokoreni grad

Nakon četiri godine ratovanja grad je bio slobodan. Nemoguće je utvrditi koliki je broj Zagrepčana aktivno sudjelovao u partizanskim jedinicama. No s priličnom je sigurnošću utvrđeno da je 8000 Zagrepčana poginulo u jedinicama NOP-a, dok ih je sveukupno 20 000 tisuća stradalo u partizanima i kao žrtve fašističkog terora. S obzirom na to da je Zagreb bio samo središte NDH i da je bio valjda jedini prostor te države gdje su njezini represivni i ideološki aparati mogli funkcionirati u svom punom potencijalu, Zagreb je bio jedan od najtežih terena za razvoj NOP-a. Ilegalne su se organizacije stalno nalazile na udaru represivnog aparata i nekoliko su puta bile potpuno uništene u raznim provalama. Tijekom četiri ratne godine sastav osnovne gradske organizacije (Mjesnog komiteta) mijenjao se čak 22 puta. Od 51 člana Mjesnog komiteta, koliko ih je prošlo kroz to partijsko tijelo tijekom cijelog rata, samo je njih 26 preživjelo rat. Gradska organizacija – zajedno s rajonskim komitetima, odborima Narodne pomoći, narodnooslobodilačkim odborima, odborima Antifašističkog fronta žena itd. – nekoliko je puta dizana iz samih temelja nakon devastirajućih udaraca represivnog aparata NDH. Čini se da su samo organizacija i politika koja je imala širu lokalnu potporu mogle uvijek iznova preživjeti u teškim uvjetima koje je predstavljao Zagreb kao središte NDH. No koliko god da su okolnosti rada NOP-a bile teške, organizacije i ljudi koji su bili otpor zločinačkom režimu uvijek su se iznova podizali. Kad više ne bi bilo moguće ostati u Zagrebu, slani su u partizanske jedinice izvan Zagreba s kojima su sudjelovali u oslobođenju cijele Jugoslavije. No tijekom cijelog rata ilegalna je organizacija NOP-a u gradu postojala i uvijek iznova gradila svoju mrežu otpora u koju je bilo uključeno nebrojeno mnogo građana.

Izvor: Josip Jagić, 8. maj Oslobođenje, maz.hr

Dokumentarni film o oslobođenju Zagreba iz 1985. U njemu možete čuti iskaze sudionika borbi za oslobođenje grada, pripadnika narodne zaštite koji su čuvali grad od miniranja, ilegalce i radnike ključnih radio postaja te mnoštvo arhivski snimki. 

Štab II armije u travnju 1945., pripreme za oslobođenje Zagreba. S desna na lijevo stoje Ljubo Vucković, Koča Popović i Radovan Vukanović
Izvor: Znaci.net
Jedinice Desetog korpusa na prilazu Zagrebu
Izvor: www.deseti-korpus.com
Ulazak prvih partizanskih jedinica u Zagreb preko Savskog mosta, 8. svibnja 1945.
Izvor: HPM
Ulazak prvih partizanskih jedinica u Zagreb, Savska ulica, 8. svibnja 1945.
Izvor: HPM
Ispred zgrade glavne pošte u jurišićevoj ulici: grupa partizana Drugog posavskog partizanskog odreda i Ivan Kasun, pripadnik narodne zaštite (sa crvenom zvijezdom na rukavu). Zagreb, 8. svibnja 1945 godine
Izvor: Fototeka SABH RH
Dolazak glavnine Posavskog odreda na Trg Republike. Sa cvijećem u ruci Zora Klemenčić Pavlović, Sekretarica SKOJ-a Posavskog partizanskog odreda, Zagreb, 8. Svibnja 1945. godine.
Izvor: Fototeka SABA RH
Zora Pavlović (Klemenčić), sekretarica organizacije SKOJ-a Posavskog partizanskog odreda
Zagreb, 8. svibnja 1945. godine, ispred pošte u Jurišićevoj ulici, prije ulaska u Vlašku ulicu gdje su se još uvijek vodile borbe
Izvor: fototeka Saba RH
Zagrebački tramvajci ističu crvenu zastavu u Zagrebu, 8. svibnja 1945.
Susret partizana i građana zagreba, Zagreb, 8. svibnja 1945. godine
Izvor: HPM/MRNH N-149
Zagrepčani dočekuju partizane, 8. svibnja 1945.
Zagrepčani dočekuju partizane, 8. svibnja 1945.
Zagrepčani dočekuju partizane, 8. svibnja 1945.
Zagrepčani dočekuju partizane, 8. svibnja 1945.
Zagrepčani dočekuju partizane, 8. svibnja 1945.
Maksimirskom ulicom prolazi kamion na kojem Sjede partizani – oslobodioci grada. Na bočnoj strani kaMiona natpis: ŽIVILA SLOBODNA HRVATSKA U DEMOKRATSKOJ JUGOSLAVIJI.
Izvor: Fototeka SABH RH
Pripreme za prvi miting u oslobođenom Zagrebu, 8. svibnja 1945.
Autor: Milan Pavić
Štab Udarne brigade “Braća Radić” na čelu Desetog korpusa ulazi u Zagreb, 9. svibnja 1945. godine. Na bijelom je konju Josip Skupnjak Vlado
Svečana povorka partizanskih jedinica pred građanima povodom oslobođenja Zagreba, 9. svibnja 1945.
Zagreb, 11. svibnja 1945. godine: Miting oslobođenja grada i zemlje
Izvor: fototeka Saba RH
Zagreb, 11. svibnja 1945. godine: Miting oslobođenja grada i zemlje
Autor: Milan Pavić
Izvor: Muzej grada Zagreb
Zagreb, 11. svibnja 1945. godine: Miting oslobođenja grada i zemlje
Većeslav Holjevac i Koča Popović na MitingU oslobođenja grada i zemlje, 11. svibnja 1945. godine
Izvor: Tatjana Holjevac