Subota 17.4.2021.

Streljana Lepa Šarić

»Nećete od mene nikada ništa saznati«

Među drugaricama, koje su svoje najljepše godine i mla­dost dale za naš Pokret, po­sebno se ističe lik Lepe Šarić.

Lepa potiče iz siromašne radničke porodice sa sela, koja je u po­trazi za boljim životom iseli­la za vrijeme Prvog svjetskog rata u Ameriku. Tamo je Šarić Ljeposava Lepa Markova 1919. godine i rođena, u Holbokinu, pred­građu New Yorka. Vrativši se poslije završetka rata u domo­vinu, u nadi da će oslobođena i ujedinjena zemlja pružiti bo­lje uslove života, nastanila se u Šibeniku, pored ostalog i radi toga što su njeni rodite­lji, tvornički radnici u Crnici, željeli da školuju svoju djecu. Ekonomska kriza tridesetih go­dina i smrt majke jedva su dozvolili da Lepa zarši pet raz­reda osnovne škole jer je njen otac bio prisiljen 1933. godine zaposliti svoju četrnaestogodišnju kćer da sama zarađuje kruh. Radila je u tekstilnoj tvornici kod Sare u Šibeniku, ali je zbog teških uslova rada posli­je godinu dana napustila ovu tvornicu i prešla u tekstilnu tvornicu »Antića«, gdje su uslovi bili povoljniji.

U tim godinama po­činje njen rad u sindikalnom pokretu, u Radničkom sport­skom klubu i kasnije u URSS-u. Bila je član grupe mladih tekstilnih radnika, koji su 1939. godine osnovali sindikal­nu sekciju tekstilnih radnika u URSS-u. Te godine bile su godine njenog revolucionar­nog dozrijevanja. Kroz rad u sportskom klubu, kroz kulturno prosvjetne priredbe, sastan­ke, čitanje radničkih novina, napredne štampe i beletristike bogati se njen život novim saznanjima. Gorki, Strindberg i Silone bili su joj najomilje­niji pisci. Iako je zbog slabog zdravlja bila prisiljena da napusti posao, nije se odvajala od rada u sindikatu. Sukobi s policijom, i sad već ilegalni sin­dikalni rad povezan uz razne opasnosti, nisu je pokolebali, već naprotiv stvarali su od nje prkosnu borkinju. Tako je kroz svakodnevnu aktivnost i agitaciju izrastala iz tihe, suzdržljive i povučene djevojke nesalomljiva volja i upornost mlade radnice, koja sad već zna svoj cilj. U to doba, upra­o pred rat, postala je skojevka.

Bila je kao i druge djevoj­ke, puna djevojačkih snova, ali saznanje, da su bez borbe isprazne sve želje i ostvarenja, jačalo je njenu energiju. Drugu, koga je voljela, ponije­la je iz grada pušku i predala mu na polasku u partizane. Od prvih dana rata učestvovala je u sakupljanju oružja i munici­je i pomagala u organizaciji ustanka.

2. novembra 1941. godine, kad su položeni prvi buketi cvijeća na grob prvih žrtava fašizma, nad njim je zalepršala prole­terska zastava. To je bilo djelo Lepe i njenih drugarica. U isto to doba trebalo je prenijeti bombe sa Šubićevca u kuću Nikice Zenića na Goricu. Bilo je toga mnogo. Kako prenijeti tu količinu pored policije, žandarmije i agenata? Kao po vr­pci iz ruke u ruku prenašale su Lepa, Danica, Mladinka i Vuka korpe prepune »krum­pira« prekrivene odozgo onim pravim krumpirima.

Uoči Prvog maja 1941. godine grad je osvanuo u letcima i antifašističkim natpisima. U »Kalelargi« je Lepa sa gru­pom omladinaca ispisivala na­še prkose, želje i proteste.

Ali, taj rad nije mogao ostati. nezapažen. 1942. godine u novembru bila je zatvorena, pre­slušavana i maltretirana na po­liciji da bi odala ljude iz Po­kreta. Nisu saznali od nje ni­šta. Pustili su je. Te godine postala je članica Komunističke partije.

Početkom 1943. godine internirana je na Molatu. Ni tamo nije ostala skrštenih ruku. Kao članica logorskog rukovodstva stalno je radila, brigala se o ljudima i podizala moral. Ta­mo je doživjela drugi rat. Radi brata partizana otac joj je kao taoc držan na Molatu i prili­kom jedne akcije strijeljan.

Po povratku s Molata htjela je ići u partizane, ali je zbog iscrpljenosti i bolesti zadržana u Šibeniku da se oporavi. Ta­da je postala sekretar Grad­skog komiteta SKOJ-a i na­stavila s radom u gradu. Jed­nom ju je brat, kad je došla k njemu, zaustavljao da ostane u partizanima, jer je već bila zapažena u gradu kao aktivi­stkinja, ali nije htjela, jer — tre­balo je još nešto da svrši u gradu. Mnogi drugovi su otiš­li iz grada i sav ilegalni rad ostao je uglavnom na omladini i ženama. Trebalo je sad vo­diti brigu da se familije po­šalju u zbijeg, trebalo se sta­rati za hranu, za prihvat mno­gih ljudi na vezama, trebalo je smjestiti ilegalca, primiti ranjenog druga, utješiti bolesnu drugaricu, trebalo je dalje or­ganizirati radne akcije i di­verzije, trebalo je . . ., a šta sve nije trebalo? Bila je svag­je prisutna. Znala je za onaj strah, koji je često pratio pr­ve korake mladog aktiviste i, kad god ga je osjetila kod druga ili drugarice, nastojala ga je otkloniti. Tada ih je ispraćala i na rastanku još jednom mahnula rukom. To je bio i pozdrav i ohrabrenje. Svi koji su radili sa Lepom sjećaju se one ogromne vjere, samopouzdanja i one neobične blagosti koja je izbijala iz nje­nih očiju.

Ali ovaj organizam od dje­tinjstva neishranjen i načet tuberkulozom, zahtijevao je sasvim druge uslove života. Često su je drugarice opominjale da više misli na sebe, da se ne izlaže toliko, ali nitko je nije mogao svrnuti. Kod nje je bila pohranjena sva članarina SKOJ-a, novac od raznih po­moći i priloga, koje je prima­la. Nikad se nije tim novcem poslužila, iako je često bila gladna i bez sredstava.

U junu 1944. godine bila je pono­vo uhapšena. Fašisti su je od­veli i zatvorili u Zablaću, ali ovog puta da se s njom obraču­naju. Pao im je u ruke ogro­man skojevski arhiv, koji su našli kod nje. Htjeli su pod svaku cijenu da doznaju od nje još neke stvari. Služili su se najraznovrsnijim sredstvi­ma, od batinanja do silovanja u grupama. Nije im odala ni­šta. Tjerali su je u »bodulskoj« nošnji da hoda po terenima Zablaća ne bi li tako otkrili nekog ilegalca ili aktivistu. Iznemoglu i iscrpljenu dovodi­li su je pred mitraljez, da je zaplaše strijeljanjem, a kad ni to nije uspjelo natovarili bi joj mitraljez na leđa da ga no­si. Izbijena cokulama, izuda­rana štapovima i čame su mo­gli, vraćali su je svu modru i otečenu s tih višesatnih muče­nja i mrcvarenja, ali poslije svega prkosno im je govorila: »Nećete od mene nikad ništa saznati.« Četvrtu noć u cik zore odveli su je svu iznemog­lu i polumrtvu. Nikad se nije saznalo što su zlikovci s njom konačno učinili. Nigdje nema njenog groba.

Školske godine 1967./1968. V. osnovna škola „Barake“ dobila je svoje novo ime – OŠ „ Lepa Šarić“, Šibenik. Službeni naziv je dobila točno 28. rujna 1967. godine. 20. decembra 1991. godine OŠ "Lepa Šarić" odlukom Školskog odbora, mijenja ime u OŠ "Tina Ujevića", Šibenik.

Izvori:
http://212.92.192.228/digitalizacija/novine/sibenski-list_1955_133.pdf
https://www.sibenik.hr/clanci/50-obljetnica-os-tina-ujevica/2593.html

Spomen ploča koja je nekoć stajala u Osnovnoj školi Lepa Šarić