Petak 10.7.2020.

Osnovan ustaški logor na otoku Pagu

U ustaške logore Slana (za muškarce) i Metajna (za žene) na otoku Pagu, osnovane 24. lipnja 1941, dopremani su u najvećem broju zatočenici iz radnog logora Ovčara nedaleko Gospića. Uz Jadovno na Velebitu, bili su to prvi logori u kojima su masovno ubijani zatočenici. Ukinuti su u kolovozu 1941, zbog talijanske okupacije područja u kojem su se nalazili.

U svojoj studiji o ustaškim logorima na otoku Pagu, Ante Zemljar navodi kako su planovi za uspostavu tih logora bili u tijeku još početkom lipnja. Nakon proglašenja rasnih zakona, pod MUP-om NDH osniva se Ravnateljstvo za javni red i sigurnost s ciljem provođenja tih zakona, a unutar Ravnateljstva se uspostavlja Ured III Ustaške obrane za osiguranje sa zadatkom osnivanja i upravljanja koncentracijskim logorima. Ustaški emigrant Mijo Babić, kao šef Ureda III, sastao se s paškim svećenikom Josom Felicinovićem krajem svibnja ili početkom lipnja ne bi li od svećenika dobio savjet gdje da na Pagu osnuje radni logor, „čistilište-popravilište", čija bi svrha navodno bila izgradnja ceste.

Nakon što je lokacija odabrana, počelo se s pripremama za osnivanje logora, te je 24. lipnja u Bašku Slanu na otoku Pagu pristigla prva-skupina logoraša, 30-ak Židova uhapšenih tri dana ranije u Zagrebu. Oto Radan, član zagrebačkog lijevo orijentiranog Saveza bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika, je bio među tim prvim logorašima. Uhapšen je u Zagrebu 21. lipnja 1941. i sa članovima svog sindikata odveden u jednu prostoriju starog Zagrebačkog velesajma, gdje su ih i poslali za Gospić:

(...) U Gospiću smjestili su nas u bivšu Sokolanu gdje je bio valjda “ustaški stan”, ustaška vojano politička baza, (...) Sutra ujutro, došao je do nas neki ustaški glavešina i lično je odredio tko će od nas za Jadovno a tko za Slanu. (...) Dopao sam u grupu određenu za Slanu. (...) Kretali smo se pješice u pravcu Kariobaga, preko Velebita po staroj cesti. Ona je bila duga četrdesetak kilometara. (...) Prva silovanja bila su već na Velebitu. (...) U Karlobag smo stigli mrtvi umorni. (...) ukrcali su nas u neki trabakul koji nas je čekao pod obalom. (...) U Slanu, to jest Bašku Slanu stigli smo motornim jedrenjakom (,,Sv. Josip") 24. VI. 1941. god. Bilo nas 30 Židova, svi od 20 do 25 godina starosti.


Faksimil naredbe Ustaškog logora Pag Brni Maržiću-drvaru da svojim brodom „Sv. Josip“ prevozi pijesak za logor Slanu.

Logor je bio smješten na pustom području izloženom oštrim vremenskim uvjetima na sjevernoj strani Paga, sa zapovjednikom Mijom Babićem i zamjenikom Ivanom Devčićem Pivcem, koji je bio i komandant logora Slana. Bio je podijeljen na dva dijela, muški (Slana) i ženski (Metajna), s tim da je muški još dodatno podijeljen na židovski dio i onaj u kojem su bili zatočeni Srbi i Hrvati komunisti. Kapacitet židovskog logora je bio od 600-1.000, a drugog logora do 5.000 ljudi. Muški logori su bili opasani žicom a smještajnih kapaciteta je bilo nedostatno pa je većina zatvorenika bila izložena nesnosnim vrućinama. Kao i u slučaju Jadovna, zatočenici su bili uključeni u iscrpljujuće fizičke radove, u ovom slučaju izgradnju ceste, između uvala Baška Slana i Sušac.

Radan je jedan od ključnih svjedoka o logoru na Pagu, pa je tako ostavio svjedočanstvo i o radnim uvjetima: 

(...) Bila su s nama dva brata Armut, i oni su imali oko 20 do 25 godina, vjerojatno su bili tehničari. (...) Oni su upravljali svakom stručnijom izgradnjom, karaula, ceste, upravne zgrade. (...) Ja sam lično radio na svim poslovima, štogod je trebalo, osobito do dolaska Srba. (...) Snage su nam naglo popuštale. Svi smo odmah silno omršavili. (...) Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima. (...)

Talijanske fotografije logora Slana

Ženski logor u selu Metajna je bio smješten u dvije prenamijenjene vikendice a kasnije i u još jednoj seljačkoj kući. Prve četiri zatočenice su stigle sa svojim muževima 24. lipnja, nakon čega su odvojene od njih u zaseban logor kojim je upravljao Maks Očić. Istog dana na otok su upućene i 44 Srpkinje, ali one su ubijene na putu od Karlobaga do Paga. Kasnije je kroz logor prošlo mnogo žena i njihove djece, a silovanja, mučenja i ubijanja su se često događali.

Nada Feuereisen je sredinom srpnja dovedena u Metajnu iz Zagreba: 

(...) Po dolasku na otok Pag iskrcali smo se na obali ispod mjesta Metajna i pješke pošli za Metajnu. U Metajni smo bili smješteni u 2 vile i to 275 žena i djece. (...) Ishrana bila je minimalna. (...) Nakon našeg odlaska počele su stizati i grupe Srpkinja, među njima poznala sam gđu Milinov, st. suprugu Banjanina, suca, kćerku i punicu. U grupi Srpkinja bila je jedna mlada činovnica sa pošte imenom Sonja (prezime ne znam). Sonju su jednu večer ustaše izvele, silovali je i nakon što će se svi ustaše izredati, ubili je i bacili u more. Drugu večer isti ustaše došli su uzeti i malu curicu Banjanin, no ona se izgovarala, da ih ne može poslužiti, jer je imala menstruaciju. No pošto joj nisu vjerovali, izvršili su pregled i nakon što su ustanovili, da je govorila istinu, pustili su je pored majke, no s tim daje ostala u obavezi da u subotu u noć mora izvršiti svoju obavezu. O svršetku male Banjanin nije mi više poznato, jer smo prije subote bile odvojene od Srba i prebačene u Slanu.
Iz Metajne krenuli smo za Slanu (...) Prilikom iskrcavanja ustaše su nas tukli i mlatili (...) U Slani bili smo smješteni u drvenoj baraki. (...) U logoru Slana počelo je stvarno mučenje ljudi. Kruha se više primalo, a od druge hrane jedan obrok u toku 24 sata. Vode nije bilo dovoljno (...)
Pošto se u toku noći nije smjelo poći izvan barake, to se je nužda silom prilika morala obavljati u samoj baraci po noći. Za vreme dana bilo je određeno mjesto za obavljanje nužde pored puta, gdje su muškarci išli na rad u kamenolom. (...) Pošto je ishrana bila vrlo slaba, to su muškarci padali u nesvijest, ali nisu nam dozvoljavali ni da im pružimo čašu vode. Pošto je stvarno zavladala glad to se je ovo stanje najgore odražavalo na djeci. Ustaša zvani Debo zabavljao se na taj način što bi doneo komad kruha, rezao male komadiće, bacao po podu i gledao kako se djeca tuku za parče hleba.

Svjedoci navode da, kada bi u logor došli mladi i neiskusni stražari, stariji i iskusniji ustaše su ih nastojali što prije dovesti u situaciju da sudjeluju u zločinima, pa bi čak i iscenirali napade logoraša ne bi li mlađi stražari uvidjeli nužnost nasilja. U vrijeme kada je došao u logore na Pagu, Joso Orešković, gimnazijalac iz Gospića, je imao oko 18 godina:

(...) Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih do gola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora.
Tek tada je započelo pravo klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Na to je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kom je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao koje taj "usraša", koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao daje i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali - usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: "Evo, ovako se radi". Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mije Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: „Udri!" Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mi je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: "Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!"

Tako sam - završio je svoj jezoviti iskaz Orešković - ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate...

Nisu svi zatočenici koji su trabakulima i bracerama poslani iz Karlobaga za Pag dospjeli u logore. Mnogi su opljačkani i ubijeni već putem ili na visoravni Furnaža pred dolazak u logor. Uz Furnažu, žrtve su dovođene, ubijane i pokapane i na još nekoliko lokacija na tom dijelu Paga.

Ivan Lončarić iz Metajne je također 1945. je, dotičući se nekih od masovnih grobnica, izjavio:

Jaraka je bilo 11. Dugački su bili 50 m. od toga su bili razgranati u lijevo ili desno po 20 met., dok su bili duboki i široki 4 met. Bilo ih je i na drugim mjestima, tj. u okolici logora na raznim drugimmjestima: mjesto zvano „Točilo" iza Teklića... kod pećine u Gusta Dragi... kod gornjih vratiju (zvana leša), u gornjoj Slani (Furnaža)... na ravnici pod
Širokom glavicom... u dolu iza Mrkih Srijena... u Ravnoj Dragi na donjoj strani do mora u Furnažu... u Furnaži kod pećine... na Malinu kod vode... na dražici Zaglav (Metajna)... pod Zaglavom na žalu gdje su ih čak po kamenju vukli za noge, ruke ili za kosu i u više slučajeva bacali žive u more...

Talijanske fotografije logora na Pagu

Zatvaranje sustava logora Gospić-Jadovno-Pag

S obzirom da su se ustaški zločini nizali jedan za drugim na području cijele NDH, narod se uz pomoć komunističke partije diže na ustanak u srpnju i kolovozu 1941. na području Like i okolice. Ustanak se brzo širio a ustaški režim nije boo u mogućnost, da ga obuzda, pa je postao prijetnja interesima fašističke Italije na tom teritoriju. Dana 15. kolovoza talijanska II armija je zato krenula u izvršavanje naređenja o reokupaciji zone B, čime je Italiji vraćena vojna i civilna vlast.

Ustaše su sustav logora Gospić-Jadovno-Pag počeli užurbano zatvoriti i praznit a posljednji zatvorenici su krajem kolovoza ili ubijani ili slani u druge logore po NDH, izvan sfere taiijanskog utjecaja. Tako je posljednjih 2.123 zatočenika sustava iogora transportirano u logore Jastrebarsko Kruščicu i Jasenovac s tim da su neki od posljednjih zatvorenika sustava logora Gospic-Jadovno-Pag ujedno bili i medu prvim logorašima Jasenovca.

Zapovjedništvo talijanskog V. korpusa početkom rujna 1941. godine daje nalog da se u napuštenom logoru Slana i po otoku, iz zdravstvenih razloga, ekshumiraju leševi žrtava i spale, te da se provede dezinfekcija.  U svom izvještaju liječnik Stazzi Dr. Santo izvještava o spaljivanju 791 mrtvaca, od kojeg 407 muškaraca i 293 žene, 91 dijete u dobi od 5 do 14 godina. Među ovima bilo je i jedno dijete u povoju, od, otprilike, 5 mjeseci. Na jednom drugom mjestu i to južno od žičane ograde koja je zatvarala koncentracioni logor nađeno je jedno drugo groblje gdje je bušenjem utvrđeno da su ondje leševi zatvoreni u drvene sanduke i to dosta duboko. Radi toga ono nije iskopavano. Od lokalnih vodiča saznao je da najveći broj deportiranih u Slanu bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje.

 
Među ovima bilo je i jedno dijete u povoju, od, predvidivo, 5 mjeseci.


Talijanske fotografije logora na Pagu

Lokacija logora danas

Posebnost Slane je i u tome što je to jedino mjesto stradanja na kojem i danas postoje ostaci logora: srušeni objekti, stražarnica, cesta i suhozid koji su golim rukama i bez alata gradili sami zatvorenici. Uokolo se još mogu pronaći čavli i komadi bodljikave žice ukradene devedesetih.

Danas je svakome tko ovamo dođe bez prethodnog znanja teško pretpostaviti što je tu nekoć bilo: ploča koja je u Slanoj prvi put postavljena 1975. uništena je devedesetih, od 2010. dvaput je obnavljana, no oba je puta ubrzo, nakon svega nekoliko dana, razbijena. 


Izvori: korišteni tekstovi Igora Drvendžije, Saše ŠimprageDavora Konjikušića i JUSP-Jasenovac