Subota 16.11.2019.

Osnovan fašistički logor Molat

Logor na Molatu osnovao je fašistički guverner anektirane Dalmacije Bastianini dekretom od 27. lipnja 1942. u kojem stoji:

"Ovlašćuje se zadarska prefektura da osnuje i održava jedan koncentracijski logor na Molatu, u koji će se skupljati obitelji pobunjenika sredstvima koja će se u tu svrhu staviti na raspolaganje ova vlada."

Od 30. lipnja su Talijani na otoku držali 500 vojnika te 180 karabinijera koji su s vojnicima osiguravali koncentracijski logor. Patrolni brod s jakim naoružanjem i reflektorima kontrolirao je akvatorij.
Prvi taoci, kako su ih Talijani nazivali, na Molat su stigli iz Šibenika, Zlarina, Tisna, Malog Iža, Velog Iža i svih okolnih otočkih mjesta. U zatvoreništvo su internirani najčešće članovi obitelji partizana. Logor je bio ograđen bodljikavom žicom s 5 karaula. Ljudi su u početku bili smješteni pod šatore, a potom su prebačeni u barake od drva kojih je bilo 12. 

Logor je izgra􏰃đen za 1200 logoraša no u šatorima i u 12 baraka znalo ih je biti i više od 2500. Do njegova zatvaranja 7. rujna 1943. kroz logor je prošlo oko 20 000 zatočenika. Tijekom postojanja logora umrlo je 700, a strijeljano je 300-tinjak ljudi. 

U logoru se umiralo od gladi, žeđi, hladnoće i batinanja, harale su najstrašnije bolesti, a zatočenici su tražili načine kakao pobjeći iz tog pakla. Dvojici je to uspjelo, te su za sobom povukli 7 Murteina, od kojih je jedan ostao zapleten u žicu. Stražari su ga izrešetali, njegovo tijelo raskomadali te pronosili po logoru za primjer što će se dogoditi svakom tko pokuša pobjeći. U prvih osam mjeseci postojanja logora umrle su 422 osobe, a mortalitet je iz mjeseca u mjesec rastao.

Logor Molat imao je i jednu specifičnost, a to je brod Ammiraglio Viotti, koji bi tri puta tjedno iz Zadra dolazio na otok, pun karabinijera, kako bi odvezao žrtve na strijeljanje. Pojava tog broda širila je stravu među nesretnim ljudima, jer se nikad nije znalo na kome je red.

Surova talijanska vladavina trajala je do 8. rujna 1943. kad je logor oslobođen. Ni jednom talijanskom vojniku ni vlas s glave nije pala, svi su se ukrcali na brodove te odvezeni na Lošinj, a zatim u Italiju.

Za zločine s Molata nitko nije odgovarao, a ovaj fašistički logor bio je gubilište potpuno nevinih, uglavnom žena i djece.


Josip Bašić Bepo u svojoj knjizi MOLAT U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945 - tragovima događaja ovako opisuje iskustvo u logoru Molat: 

Mene zajedno sa ocem i bratom, rasporediše u baraku br. 2, a majku i sestru u žensku baraku br. 10. Ulaskom u baraku, amonijak mi udari u nos. Učinilo mi se strašno. Dah mi zastade. Bio sam nepomičan i krut kao drvo. Pogledah prema sredini barake, kad ugledah otkrivenu zahrđalu kiblu iz koje je dolazio nepodnošljiv smrad. Logoraši su u tu kiblu vršili malu i veliku nuždu. Kibla bi se praznila ujutro kad su se u more bacale fekalije. Čitava obala bila je zagađena nepodnošljivim smradom. U baraci smo bili smješteni na drvene krevete na kat na kojima je bila slama. Još se nismo ni razmjestili, logoraši nas zasuše raznim pitanjima. Pitali su nas odakle dolazimo, kakva je situacija u svijetu, o uspjesima NOB-a protiv okupatora i drugim pitanjima, što smo im prema našim saznanjima odgovarali uz oprez, znajući da je okupator među logoraše ubacio svoje doušnike. Kasno u noć, umoran, pokrio sam se pokrivačem koji sam ponio od kuće. Noć je bila vedra, hladna i vjetrovita. Dugo smo pričali o svačemu, razmišljali o neizvjesnostima koje nas čekaju u logoru. Stjenica, ušiju, buha i žohara bilo je bezbroj. Dezinsekcija se provodila ručnim trijebljenjem. Od strane logorskih vlasti bila je zanemarena i rijetko poduzimana. Higijenski uvjeti bili su na nuli. U logoru je bilo 12 baraka. U svakoj baraci po 200 logoraša, više nego što je dopuštao kapacitet. Kroz logor je prošlo oko 20.000 logoraša. Bilo je dosta djece, žena i ljudi u odmaklim godinama. Iz logora su povremeno logoraše transportirali u logore na Apeninski poluotok i na otoke: Lipari, Sardiniju i druge. Stalni kapacitet logoraša u Molatu iznosio je 2-3 tisuće.



Da bi se poštivali propisi logorskih vlasti, uprava logora je u svakoj baraci imenovala odgovorno lice (kapo barake) Za vrijeme podizanja i spuštanja talijanske zastave morali smo izaći iz baraka i prisustvovati toj ceremoniji uz obavezno dizanje ruku u znak fašističkog pozdrava. U protivnom, bili bismo maltretirani od strane čuvara reda i uprave.

Čuvari reda na Molaćane su posebno motrili, a naročito u vrijeme dolaska svećenika na crkveni obred i na pokop umrlim logorašima. Grupno kretanje, sastajanje u grupe, pristup bodljikavoj žici i karaulama bili su strogo zabranjen, u protivno stražari su imali ovlast uporabe oružja. I pored tako stroge prismotre za kratko smo vrijeme uspostavili vezu s organizacijom u Molatu preko svećenika Eugena Šutrina i jednog talijanskog vojnika kojeg smo pridobili za suradnju. Koliko se sjećam, mislim da se taj vojnik zvao Mario. U te svrhe koristili smo i djecu koja su sa svećenikom dolazila na obred i pokop. Svećenik je svakog ponedjeljka dolazio na vjerski obred.

Mortalitet logoraša iznosio je 20%. U jednom talijanskom dokumentu od 25. studenoga 1942. godine stoji da je od lipnja do studenog iste godine umrlo 422 logoraša (izvještaj upravnika logora). U logoru se umiralo od gladi, bolesti, studeni, od batina i neljudskih postupaka crnokošuljaša. Bijeg iz logora bio je skoro nemoguć, naročito danju, a po noći su nas zatvarali u barake prije zalaska sunca, provjeravali prozivkom poimenično i brojno. Jednoj grupi sa otoka Murtera bijeg je uspio plivanjem preko mora, koristeći noć. Pri bijegu iz logora pronašli su jedan potopljeni čamac i njime se prebacili na Dugi otok, a s Dugog otoka preko Kornata na Murter. Jedan iz grupe se zapleo u bodljikavu žicu i bio pokošen mitraljezom. Prema izvještaju kotarskog komiteta KPH za Preko konstatira se da je za čitavo vrijeme postojanja koncentracijskog logora na Molatu uspjelo pobjeći svega desetorici.

Hrana koju smo dobivali dnevno iznosila je 12,5 dekagrama kruha. Za ručak i večeru dobivali smo zaimaču neke tekućine u kojoj bi se našlo koje zrno riže, boba, oriza, graha ili pašte, količinski toliko malo da je glad dovodila logoraše postupno do umiranja, a naročito djece, iznemoglih i bolesnih logoraša. Glad je nagonila neke logoraše koji nisu dobivali pomoć u paketima da traže hranu u pomijama i drugim otpadima i izmetima. Voda koju smo dnevno dobivali iz bunara bila je maksimalno ograničena na 1 litru dnevno i isključivo je davana za piće. Za ostale potrebe, ako ih je uopće bilo, koristili smo more. Paketi koje su logoraši dobivali od svojih rođaka, prijatelja i narodne pomoći, namjerno bi duže stajali kod logorskih vlasti i tako ustajala hrana bi se pokvarila i dostavljala adresantima, što bi neminovno dovodilo do bolesti i trovanja. U podjeli paketa logorašima, logorski bi stražari koristili djecu igrajući se mačke i miša. Mrvice iz paketa bi istresali pred djecu i na znak zviždaljkom, djeca bi potrčala i u gomili i padala jedan preko drugog, hvatali mrvice kruha uz smijeh i zabavu stražara. Bilo je žalosno gledati tu izgladnjelu djecu. Bilo je slučajeva da su stražari pakete zadržavali za sebe i hranu iz paketa prodavali logorašima po vrlo visokoj cijeni. Jedan kilogram kruha prodavali bi po 1000 lira. U logoru se je razvila trgovina i trampa. Logoraši koji nisu dobivali nikakvu pomoć sa strane bili su prisiljeni da ponude čak i svoja imanja kako bi preživjeli. Iscrpljeni glađu, logoraši su izgledali kao živi kosturi, umirali su u hodu, ali se nikada nisu dali pokoriti, znajući da će pravedna borba našeg naroda jednog dana pobijediti. Zdravstveno-higijenski uvjeti bili su do kraja neljudski. U barakama je neminovno dolazilo do bolesti. Mnogi logoraši bolovali su od tifusa, dizenterije, svraba i mnogi su podlegli tim bolestima naročito u ljetnim danima. Organizirani protesti logoraša i njihov zahtjev za poboljšanje ishrane i drugih uvjeta za život nisu nailazili na razumijevanje kod logorskih vlasti. Naprotiv, za svaki protest tražili bi organizatore i nad njima provodili represivne mjere. Ako bi se netko od logoraša ogriješio o logorske propise, bio bi vezivan kod četiri stupa (stup sramote) i uz prisustvo logoraša bio bi bičevan do iznemoglosti.

Znale su u logoru osvanuti ceduljice s ispisanim parolama "Živio drug Tito", "Dolje fašizam" i druge. Parole "Smrt fašizmu-Sloboda narodu" bila je ugravirana na jednom kamenu kojeg su pronašli stražarski redari, a napisao ju je logoraš Marko Maksan iz Pakoštana.

Počinioca logorske vlasti nikada nisu otkrile i pored poduzetog niza represivnih mjera nad logorašima, pa sve do zatvaranja logoraša u barake nekoliko dana bez davanja hrane. 

U ovom logoru primjenjivan je sistem talaca. Svi logoraši u dobi od 21 do 50 godina života proglašeni s taocima ako su bili u svojstvu rodbinske veze sa partizanima. Sve sumnjive uhapšene osobe dovožene su u koncentracijski logor. Okupator bi za poginule pripadnike svojih snaga i njihovih suradnika za odmazdu odvodio nedužne logoraše na nepoznata mjesta i tamo ih strijeljao.



U logoru smo nastavili s organiziranom djelatnošću. Stupili smo u kontakte, uz provjeru, s logorašima s otoka Iža, iz Šibenika, Trogira, Biograda i zajedno propagirali naš NOB, hrabrili sebe i druge logoraše u očekivanju drage nam slobode koju nažalost mnogi nisu dočekali.


Boris Baraba opisao je svoj boravak u logoru:

Na svakom kraju barake bile su postavljene kible umjesto nužnika. Od nas više od 200 u baraci uvijek je netko bio na kiblama, bio je to nepodnošljivi smrad. Bili smo jako iscrpljeni od gladi, buhe i uši činile su svoje: češali smo se cijele noći. Danju smo nas 2500 u logoru nuždu vršili na jugoistočnoj strani uvale Jazi, u drvenim nužnicima na stupvima iznad mora. Kad je bila oseka u plićaku se stvarao kup izmeta i nesnosan smrad. Kad se tome doda sadržaj iz kibli, možete zamislitiv koliko je na taj kup izmeta dolazilo morskih čistača poput trpova i puževa, a zatvorenici su, usljed velike gladi vadili te trpove i puževe i jeli ih.

Hrana je bila užasna, sastojala se od 10 dkg kruha dnevno po osobi i dva obroka tople vode u kojoj bi bilo nekoliko zrna riže. Zatvorenici su imali pravo primati pakete hrane od svoje obitelji, ali bi čuvari često te pakete zadržavali dok se namirnice ne bi pokvarile. Često su Talijani priređivali karnevale. Danima bi izgladnjivali zatvorenike, a onda bi, na sredinu logora prosuli pokvarenu hranu iz paketa, te pustili logoraše da se tuku oko hrane, dok bi oni sa strane navijali i poticali ih na borbu oko svakog zalogaja.

Da bi žrtve dodatno mučili, davali bi im izjutra po dvije pokvarene slane srdele, uslijed čega bi ih morila teška žeđ, a do vode nisu mogli doći.

Ivo Stamać ispričao je kako su zatvorenicima zubi ispadali od gladi, te kako je jedan zatvorenik kraj barake našao mrtvog štakora, kojeg je skuhao s malo palente. Sutradan je umro. Puno je ljudi jelo štakore, osobito su tražili one male, tek okoćene. Ljudi su iz dječjeg izmeta jeli one polovice neprobavljene riže, kopali bi po izmetu i gutali sve što su našli. Tifus, svrab i malarija bili su neizbježni,a ambulantno zbrinjavanje svodilo se na aspirin u najboljem slučaju.

Izvor: Slavica Vulin: Koncentracijski logor na Molatu – fašistički horor iz 2. svjetskog rata

Šatori za logoraše na Molatu
Stup sramote u logoru Molat.Služio je za vješanje i zastrašivanje zatočenika.
Groblje logoraša na Molatu
Izvor: http://narratingfear.com
Spomen palim borcima i žrtvama fašizma na Molatu
Izvor: Antifa Zadar