Srijeda 19.12.2018.

Pad Bastille

U lipnju 1789. poslanici trećeg staleža (seljaci, gradska sirotinja i radnici, obrtnici, trgovci, financijaši...) proglasili su se narodnom skupštinom. Izjavili su da predstavljaju 96% francuskog naroda i da samo njima, a ne kralju i predstavnicima prvog (svećenstvo) i drugog staleža (plemstvo i kraljevska obitelj) pripada pravo da tumače volju francuskog naroda. Tu je prvi put u praksi proglašena suverenost naroda, o kojoj su teoretizirali engleski i francuski filozofi.

Prvotno odbijanje kralja Luja XVI. da prizna narodnu skupštinu popustili su kada je dio svećenstva i nižeg plemstva prešao trećem staležu. Dopušteno je zajedničko zasjedanje 9. jula na kojem se narodna skupština proglasila ustavotvornom. Bio je to samo kratkotrajni taktički manevar kralja dok se pripremao da oružanom silom skrši otpor seljaka, građanstva i buržoazije. Koncentrirao je vojsku pred Parizom, ali nije bio svjestan da je već dobar dio vojske pristao uz pobunjene društvene slojeve.

Silno ogorčenje u Parizu prerasta u okršaje tokom kojih pariški puk juriša na vojne magazine. Raširena mržnja francuskog naroda prema kraljevom apsolutizmu usmjerila se na tvrđavu Bastille. Bila je to tamnica u čijim su koridorima čamile žrtve stroge monarhije. Bastille kao simbol ropstva i tiranije zauzeta je 14. jula 1789. nakon teških borbi. Porušena je do temelja i od nekadašnjeg mrskog četverouglenog zatvora nije ostao kamen na kamenu. Vojska se morala povući, narodne mase osigurale su prelazak vlasti u ruke građanskog sloja tj. nadiruće trgovačke i financijske buržoazije.

No, tek je to bio uvod u izbijanje velike revolucije. Nakon pada Bastille nastavljaju se otpori gradskog puka i jačaju nemiri siromašnih seljaka. Pokret se širi po cijeloj Francuskoj. Na udaru više nisu samo feudalci nego i različiti zakupci, trgovci i suci iz buržoazije koji su za vrijeme režima izazvali neprijateljstvo najpotlačenijih slojeva. Krupna buržoazija se prepada, a plemstvo uzmiče. Ustavotvorna skupština 4. augusta 1789. djelomično ukida feudalni sustav: ukidaju se porezne povlastice, uvodi se jednakost pred zakonom, nacionaliziraju se crkvena imanja i ukida vršenje ličnih feudalne obveza.

Potkraj kolovoza 1789. izglasana je Deklaracija o pravima građanina i čovjeka. Ali mnoga feudalna davanja još uvijek su ostala i velike teškoće seljaka nisu bile skinute s dnevnog reda. Krupna buržoazija ostavila je mnoge privilegije plemstvu na selu. Seljaci nisu bili zadovoljni kompromisom buržoazije i plemstva. Pobuna se nastavila još godinama sa različitom dinamikom i obratima suprotstavljenih slojeva, sve do konačnog ukidanja feudalnog sustava.

U Francuskoj revoluciji sudjelovali su razni društveni slojevi, a zajednički interes im je bio u borbi protiv feudalizma. No njihove međusobne klasne proturječnosti sukobljavale su se tokom same revolucije te u stanovitim situacijama dovodile u pitanje uspjeh revolucije. Buržoazija je najviše dobila promjenom imovinskih odnosa. Buržoaska svojina je proglašena svetom, a buržoazija je dobila vlast u svoje ruke. Seljaci su oslobodili feudalnih gospodara, ali prodiranjem kapitalizma na selo među njima se vršila diferencijacija u nekolicinu bogatih i mnoštvo siromašnih. Obrtnici su i dalje živjeli u stalnoj opasnosti da propadnu jer nisu mogli izdržati konkurenciju većih poduzeća.

Najniži slojevi društva, oni koji nisu imali nikakvog vlasništva i koji su željeli da revolucija donese socijalnu jednakost polako su s prodiranjem tržišnih imperativa oblikovali novu klasu - proletarijat koji živi isključivo od prodaje svoje radne snage buržoaziji. Tako je buržoaska revolucija zamijenila jednu socijalnu nejednakost drugom, ali na naprednijem ekonomskom stupnju.