Srijeda 17.7.2019.

Poginuo narodni heroj Mojica Birta - Zec

Rođen je 20. svibnja 1916. godine u Gakovu, Grubišno Polje, Daruvar, Hrvatska.

Kako je imao malo zemlje, zemljoradnjom se bavio samo povremeno. Pretežno je radio kao šumarski radnik.

Otac mu je poginuo u prvom svjetskom ratu, na ruskom frontu, pa mu je majka ostala sama s dvoje djece. Završio je u Gakovu tri razreda osnovne škole, ali zbog pomanjkanja sredstava prekida školovanje sve do ponovne udaje svoje majke u Gremušini, gdje nastavlja školovanje i završava četvrti razred osnovne škole. Ističe se u seoskom tamburaškom društvu, pa kao vrstan svirač postaje poznat u narodu bilogorskih sela. Nedugo zatim ženi se siromašnom djevojkom Savom Tarabić, radi na zemlji, a zimi i na šumskim radilištima. Organizirano i pod vodstvom KP Jugoslavije, radi i djeluje od 1940. godine u svom selu. Početkom 1941. godine postaje član KP Jugoslavije.

Travnja 1941. godine ustaše hapšenjima razbijaju bilogorsku partijsku organizaciju, koja ponovo oživljuje, zaslugom Zvonka Brkića (tadašnjeg sekretara Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Grubišno Polje), tek krajem 1941. i početkom 1942. godine. U to vrijeme pripada manjoj grupi partizana pod rukovodstvom Gedeona Bogdanovića Gece, u kojoj Brkić osniva partijsku organizaciju koja radi na širenju ustanka u tom kraju.

Veljače 1942. godine pristupa medu prvima u tek formiranu Bilogorsku partizansku četu, nastalu iz spomenute grupe. Brzo je postao komandir voda. Pokazao se kao vrlo sposoban rukovodilac, posebice u izviđanju i otkrivanju kretanja neprijatelja. Odatle mu i partizansko ime "Zec". Štab zone ga, krajem kolovoza 1942. godine, medu prvima iz Bilogore, upućuje na oficirski kurs u Liku, koji završava s uspjehom. Na povratku iz Like, odlazi u Slavoniju, gdje se u to vrijeme formira 17. brigada. Kako je već ranije, kada je Bilogorska četa prerasla u bataljon, bio komandir čete, sada postaje komandir 3. čete 3. bataljona 17. slavonske brigade. Njegova četa postaje nosilac pobjeda 3. bataljona, i zato ga uskoro postavljaju za zamjenika (1943. godine), a 3. svibnja 1944. godine, na Ravnoj gori, i za komandanta 3. bataljona.

Sudjelovao je, kao komandir čete, u napadima na ustaška uporišta: Viroviticu, Garešnicu, Čaglin, Voćin, Đurđenovac, Bijelu Kulu, kao i u borbama oko Daruvara, na Ravnoj gori, u Požeškoj kotlini, u Moslavini i Podravini. Sudjelovao je, kao pripadnik 17. brigade, u nizu borbi u Hrvatskom zagorju, koje su dovele do masovnijeg sudjelovanja naroda tog kraja u NOB-i i pronijele slavu partizanskih jedinica. Istakao se, kao zamjenik bataljona, krajem 1943. godine, u bitkama u Moslavini, u blizini Garešnice. Sudjeluje, na čelu 3. bataljona, u mnogim borbama u Hrvatskom zagorju, Prigorju, Moslavini, Podravini, Slavoniji... On i bataljon postaju čuveni, posebice poslije napada na neprijateljsko uporište Zlatar i aerodrom Kurilovac kod Velike Gorice. Vrhunac slave postiže u napadu na Čaglin, u kotaru Slavonska Požega, gnijezdo ostataka kupreških ustaša, kada bataljon, pod njegovim vodstvom, potpuno uništava ustašku bojnu. Hrabro i uspješno rukovodi napadima u Batinjanima i Gornjoj Vrijeski, te na ustaška i njemačka uporišta Viroviticu, Voćin, Našice, Đurđenovac, Čaglin, Ludbreg. Bez gubitaka napada Vrhovce, usred ljeta 1943. godine.

Pokazivao je veliku brigu prema ljudima, a bio je i nosilac vedrog borbenog duha u jedinicama.

Poginuo je u noći između 5. i 6. srpnja 1944. godine, kada su jedinice 17. udarne brigade 28. udarne divizije NOVJ napale Ludbreg. Komanda njemačkog LXIX korpusa u Zagrebu otkrila je planove za napad, pa je posada Ludbrega ojačana pred sam napad, a također i snage za intervenciju u okolnim mjestima. Na taj način, partizani su praktično uletjeli u klopku. Prema kasnijim procjenama, u Ludbregu su bile 4 bojne Poglavnikovog tjelesnog sdruga, 1 bataljun njemačkih feldžandara, 2 tenkovska voda, domobranska baterija haubica, dakle 2500 – 3100 vojnika. 17. udarna brigada je u času napada imala oko 720 boraca, dakle omjer je bio 1 : 3,5 u korist neprijatelja. Poslije vrlo oštre borbe, partizani su se, zbog pristiglih neprijateljskih pojačanja, povukli. U samom gradu, u koji je uspio prodrijeti, ostao je Mojica Birta sa sedamdeset i trojicom svojih boraca. 

Grupa opkoljenih partizana predvođenih ranjenim Mojicom Birtom dolazi u kuću obitelji Drvar, u kojoj ih ubrzo opkoljuju ustaše. Partizani su se nekoliko sati borili do posljednjeg metka. Mojica je posljednje metke ispalio puškomitraljezom kroz prozor. Po dogovoru, posljednji preživjeli partizani su počinili samoubojstvo, Mojica Birta je aktivirao malu ručnu bombu i legao na nju.

Tako je junački poginuo Mojica Birta, komandant bataljona, kome su ustaše 1941. u logor zatvorili majku gdje je ubrzo umrla, a dvogodišnjeg sina Đuru 1942. godine poslali u Jasenovac.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.

Ne zaboravimo ni imena ostalih heroja poginulih 6.7.1944.:

narodni heroj Mojica Birta – Zec, Gakovo
Adam Bosnić, Andrijaševci
Đuro Lužajić, Mala Peratovica
Mijo Brajdić, Timorci
Jela Lukić, Negoslavci
Dragutin Domijanko, nepoznato
Savo Manojlović, Srijemske Laze
Drago Dragić, Srijemske Laze
Petar Maletić, Duhovi
Stojan Dražić, Rastovac
Blagoja Milanović, Rastovac
Đuro Dudaš, Petrovci
Božo Milojević, Srijemske Laze
Mirko Đakić, Poljanska
Božo Pavić, Srijemske Laze
Stevo Đurić, Gornja Kovačica
Jovo Piljaš, Negoslavci
Milutin Džambas, Bodegraj
Dušan Popović, Svinica
Silvo Edelinski, Petrovci
Rade Preradović, Turčević Polje
Florijan Gerić, Gornja Poljana
Glišo Prodanović, Bobota
Ilija Gluvaković, Ostrovo
Kata Radelić, Veliki Grđevac
Valent Horvat, Virje
Stanko Radojičić, Treglava
Petar Hrženjak, Đurđevac
Pero Radulović, V. Črešnjevica
Mato Iživkić, Ivankovo
Lazo Relić, Branešci
Stevo Jurić, Cremušina
Branko Romanić, Čepin
Stevo Karanović, Lasovac
Ljuba Savić, Bujavica
Ferdo Katalinić, Rezovačke Krčevine
Ninko Samardžić, Donja Vrijeska
Ivan Kovačić, Đurđevac
Dušan Segetlija, Markušica
Lovro Kovačić, Đurđevac
Rade Semberac, Markušica
Mitar Kopljar, Zrinjska
Branko Skopuran, Branešci
Poca Koloman, Gaj
Boško Smiljanić, Bedenik
Lazo Kovačević, Mala Dapčevica
Pero Srijemac, Liješće
Milica Kovačević, Brusnik
Vaso Stijak, Tavija
Petar Kovačević, Samatovci
Žarko Stojanović, Čepin
Vukašin Krajnović, Prgomelje
Milan Šnjarić, Levinovac
Ilija Kristović, Dubrovnik
Milan Ugarčić, Srijemske Laze
Ivan Kubašek, Osijek
Dane Uzelac, Markušica
Nikola Kundadžija, Turčević Polje
Jelena Uzur-Žestić, Brusnik
Ljuboja Lazić, Srijemske Laze
Lazo Vučković, Koturić
Stjepan Lisak, nepoznato
Perica Vračarić, Pčelić
Ivan Lovreković, Đurđevac
Milisav Vranešić – Braco, Sivac
Pavao Lukanec, Virje

Izvori: Milivoj Dretar, Tragedija Druge bitke za oslobođenje Ludbrega (6. 7. 1944.)

Narodni heroji Jugoslavije, Birta Laze Mojica Zec