Četvrtak 13.12.2018.

Dan ustanka naroda Srbije

Sedmog srpnja (jula) 1941. u selu Bela Crkva kod Krupnja dogodio se prvi oružani sukob između partizanskih ustanika i oružane sile kvislinške vlasti. Taj datum je desetljećima kasnije proslavljan kao Dan ustanka naroda Srbije.

Petnaestak pripadnika novoformirane Rađevske čete Valjevskog partizanskog odreda toga dana su pojavili na seoskom zboru povodom tradicionalnog crkvenog praznika Ivanjdana kako bi prisutnim seljacima održali govor i pozvali ih da im se priključe u stvaranju pokreta koji je za cilj imao oslobođenje zemlje i uspostavljanje pravednijeg društva. Ubrzo nakon što su partizani poslije održanog govora napustili zbor i krenuli prema šumi, pojavila su se dvojica žandara koji su počeli rastjerivati okupljene seljake (okupator je zabranio sva javna okupljanja u Srbiji) i prijetiti im hapšenjem. Jedan od prisutnih mještana je obavijestio partizane o postupku žandara. Partizani su krenuli u susret žandarima. Žandari su zapucali u pravcu partizana Žikice Jovanovića koji je uzvratio i pogodio obojicu napadača. Jedan žandar je odmah poginuo, a drugi, koji je bio ranjen, ubijen je od strane Jovanovićevih saboraca, iz straha da će im nauditi. Partizani nisu imali namjeru da ubiju žandare već su ih pokušali razoružati. O tome svjedoči slična, prilično tolerantna, praksa partizana prema žandarima u prvih mjesec dana ustanka u Srbiji (žandari su nakon razoružavanja puštani od strane partizana). S druge strane, žandari su 7. srpnja u Beloj Crkvi pokušali uhapsiti partizane, nakon čega bi uhapšenici završili u logoru i, vrlo vjerojatno, bili ubijeni u odmazdama tokom 1941.

Kvislinška propaganda je navedeni događaj pokušala predstaviti kao bratoubilački akt i početak svih nevolja u Srbiji tokom Drugog svjetskog rata. Suvremena revizionistička historiografija navedeni događaj predstavlja kao „početak građanskog rata“, „teroristički čin“ i „dan kada je Srbin po prvi put pucao na Srbina“ u Drugom svjetskom ratu. Kvislinška propaganda i revizionistička historiografija namjerno prešućuju da su dva dana prije toga, 5. srpnja 1941, pripadnici kvislinške policije u Beogradu strijeljali 13 komunista, kao što prešućuju činjenicu da je kvislinška policija u prvih nekoliko dana nakon 22. lipnja 1941. uhapsila nekoliko stotina komunista Srbije koji su potom izolirani u zatvorima i logorima nakon čega je većina strijeljana – već u ljeto i jesen 1941.

Iako 7. srpanj 1941. nije bio datum masovnog antiokupacionog ustanka, kakav je bio 13. srpanj 1941. u Crnoj Gori, posljeratna kultura sijećanja je taj datum priznala kao početak ustaničkih aktivnosti u Srbiji. Najvjerojatniji razlog za to bila je želja kreatora posljeratne politike sjećanja da se narodu Srbije oda priznanje zbog učešća u masovnom antifašističkom ustanku u ljeto 1941. koji omogućio stvaranje prve veće oslobođenje teritorije i oslobođenje prvih većih gradova u okupiranoj Evropi. Masovna podrška ustanicima skupo je koštala narod Srbije budući da je njemački okupator u jesen 1941. mjerama najbrutalnijeg masovnog terora i kolektivne odmazde kaznio narod Srbije.
 

"Ovde je Srbija rekla sloboda" natpis na spomeniku u Beloj Crkvi
Spomenik narodnom heroju Žikici Jovanoviću "Španacu" u Valjevu