Četvrtak 25.2.2021.

Mira Furlan ili O borbi i sjećanju

Otkad radimo Antifašistički vjesnik nijedan naš članak nije vidjelo više ljudi od Mirinog "Pisma sugrađanima". U trenutku započimanja pisanja ovog teksta, na našoj Facebook stranici vidjelo ga je 567.341 ljudi. 127.733 ljudi na neki je način reagiralo na taj post. Od svih, samo 35 reagiralo je negativno. Pogrešno bi bilo takve reakcije pripisati našem trudu da kroz proteklih šest i kusur godina izgradimo publiku, jer ova objava višestruko nadilazi našu publiku. Ove brojke govore o Miri Furlan, o tome koliko je bila voljena i koliko je bila cijenjena diljem Jugoslavije.

Mi to pismo nismo objavili s predumišljajem. Vidjeli smo da se dijeli tako da ljudi rade c/p u svoje statuse i odlučili da ga, kao dokument vremena koje ne prolazi, podijelimo svojim kanalima. Tako nastaje naš sadržaj, pronalazimo povijesne dokumente i raskrinkavamo revizionizam i falsifikate. Poušavamo na taj način, na jednom mjestu, održati živima informacije i znanja, povijesnu istinu antifašističke tradicije. Činimo to u ovim vremenima, u kojima se borbene tradicije antifašizma, nažalost nisu masovno održale.

Mira Furlan bila je voljena i cijenjena. I zato je njezino pismo, koje je nama nepoznat netko pustio u eter povodom njezine smrti, zadobilo toliku pažnju. Tu ljubav, vidi se iz Pisma, debelo je zaslužila. Zaslužila jer je bila spremna, u najtežim trenucima, na papir istočiti sve čega ju je bilo strah, sve što ju je bolilo. Ali bez mržnje i sa pažljivo odmjerenim dozama gorčine. Iznad svega, s vjerom u sve ono što nas veže. Zagreb i Beograd, sve krajeve Jugoslavije.

Javili su se i oni koji su to, po opisu posla, morali. Hrvatska televizija emitirala je jednoipolminutni prilog u podnevnom dnevniku, Trećinu tog priloga dali su Reneu Bakaloviću koji je devedesetih demonizirao Miru Furlan u Globusovom feljtonu "Težak život lake žene", da o njoj govori kao o gimnazijskoj ljepotici. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u izvornom in memoriamu napisalo je da je "odlazak u SAD 1991. godine zbog političkih razloga bio trenutak prestanka njezinog rada u Hrvatskom narodnom kazalištu", ni riječju ne spomenuvši da joj je HNK dao otkaz.

Pod pritiskom na društvenim mrežama pokleknuli su i jedni i drugi pa je HRT za središnji dnevnik pripremio i novi prilog sa sugovornicima koji su Furlan voljeli umjesto sa njezinim progoniteljem Bakalovićem. HNK je obrisalo spornu rečenicu, a onda otišlo i korak dalje pa objavilo i in memoriam iz pera svojeg direktora Drame Ivice Buljana. Kaže Buljan u tom dirljivom tekstu "Ispričati se mrtvome je kasno".

Nije, uči nas Mira Furlan govoreći o svojem iskustvu. Zaborav ne liječi rane, sjećanje je važno. Samo sjećajući se možemo se suočiti sa traumama, i ličnim i društvenim. Preslagivanje priloga i "ispričavanje mrtvima" doprinosi zaboravu. Jer nije više Mira Furlan ta kojoj se treba ispričavati, a daleko bilo da je ikada i bila jedina kojoj se trebalo ispričati. I sama je govorila da je njezin slučaj "minoran slučaj" koji je dobio puno pozornosti jer je ona bila popularna glumica. Nakon što su nacionalističke politike proizvele ogromne nepravde, nije dovoljno ispričati se samo njihovim pojedinačnim žrtvama. Potrebno je i da se institucije koje su te politike kreirale i provodile iskupe cijelim društvima.

Ako nešto trebamo naučiti iz posljedjih par dana, onda je to upravo lekcija Mire Furlan da se treba sjećati. Sjećati se i pozivati na odgovornost sve naše institucije koje su devedesetih proizvodile mržnju među narodima Jugoslavije.

Mira je to ovako sročila:

"Mislim da se treba sjećati, mislim da treba pamtiti. Mislim da je to odgovoran način života. Mene se često optužuje da sam zlopamtilo, da nikako da pređem preko stvari. Ima američki izraz, move on. I ja se slažem, apsolutno treba. Ja sam apsolutno za suradnju i za nove početke i sve to skupa podržavam. Ali nisu svi bili isti, nije sve bilo isto, i nije sve tako sivo i muljevito. Neki su ljudi odgovorni za to što su radili i njih je potrebno pozvati na odgovornost." (Nedjeljom u dva, mart 2008.)

Institucije - medijske, kazališne i druge - imaju svoju misiju, društvenu ulogu, mandat i odgovornost. Iz toga proizlaze i mjerila kojima ocjenjujemo njihov rad. Kada svoju misiju i mandat iznevjere, nastaje društvena šteta koja se teško popravlja. A želimo li uopće imati šansu da je popravimo - u konkretnom slučaju, da nacionalistički otrov prestane trovati naše društvo - moramo tražiti od onih koji su bili nositelji trovanja da postanu nositelji sjećanja na trovanje. Moramo tražiti da javno priznaju što su radili i inzistirati na tome da je to što su svjesno činili bilo pogrešno. Ovom društvu ne trebaju protokolarne i deklarativne isprike. Ovom društvu trebaju priznanja krivnje i preuzimanja odgovornosti. To je lekcija koju od Mire Furlan i njezinog "slučaja" naše institucije moraju naučiti.