Četvrtak 13.12.2018.

Adela Pavošević (1897.-1928.) - Heroina radničkog pokreta

"Čak i sama odvratna policija nazvala ju je osječka Rosa Luxemburg"

Povodom proslave Međunarodnog dana rada, prenosimo in memoriam osječkoj proleterki i aktivistici Adeli Pavošević, objavljen u lipnju 1928. godine u osječkom listu "Riječ radnika i seljaka"

Nestalo je još jedne vidne i istaknule figure u redovima revolucionarnog proletarijata Jugoslavije — drugarice Adele Pavošević. Još kao dijete pristupila je drugarica Adela radničkom pokretu. Za vrijeme rata, kad je počela samostalno zarađivati da prehrani sebe i svoju porodicu, počela je njena aktivna djelatnost u redovima proletarijata. U početku svoga rada, drugarica Adela obavljala je »najniže i najnekvalifikovanije poslove«. Ali njen bistri um nije se nikada bunio protiv takove »degradacije«. Ona je sve te »najniže poslove« sa najvećom ljubavlju i najpedantnijom savesnošću obavljala, jer je bila potpuno svijesna značaja i važnosti tih — na oko — sitnih poslova.

Sa takvim radom, punim samopregorenja, drugarica Adela podigla se za relativno kratko vrijeme do najviših, najodlučnijih i najodgovornijih mjesta u revolucionarnom radničkom pokretu. I zato nije nikakvo čudo, što su vlasti, najviše i najjače udarali na našu dragu i nezaboravljenu drugaricu Adelu.

Pri koncu 1918., i kroz cijelu 1919. god. drugarica Adela bila je nišan, najopasnija tačka, na koju su, kao pljusak, padale otrovne strijele buržoaske reakcije. 1919. god., u doba strogog režima, upadale su patrole političke po noći, u razna doba, kroz prozor u njen stan tražeći drugaricu Adelu i njezine saradnike. Ni filmska fantazija nije u stanju da zamisli takve scene, koje je drugarica Adela preživjela. I redovito, svi ti posjeti svršavali su time, da su našu drugaricu Adelu neobučenu izvlačili iz kreveta i odvodili je u osječki policijski zatvor. Više od jedne godine prosjedila je drugarica Adela po raznim zatvorima Hrvatske i Slavonije! Najfatalnije je bilo po njen život njezino sprovođenje u vojnički zatvor u Zagreb, jer je i ona bila umiješana u Diamantsteinovu aferu. Više od mjesec dana, od etape do etape po najvećoj zimi, slabo odjevena i obuvena, bez krajcara u džepu sprovođona je drugarica Adela po vojničkoj patroli u Zagreb! I tu, po raznim zatvorima, nikako hranjena — uhvatila je drugarica Adela klicu tuberkuloze. I tom činjenicom, a bez sredstava da se poslije minulog zatvora liječi — bili su već izbrojani dani drugarice Adele.

Marxistički vaspitana proleterka, dobar govornik, drugarica Adela je slata, kao delegat osječke organizacije, na razne partijske konferencije i kongrese. Drugaricu Adelu mogli ste vidjeti na svim važnijim forumima radničke klase; počev od beogradskog kongresa pa sve do poslednjeg plenuma Centralnog Odbora Nezavisne Radničke Partije Jugoslavije, koji je bio poslednja javna manifestacija radničke klase Jugoslavije na političkom polju. Na svim tim konferencijama i kongresima nije drugarica bila samo posmatrač nego i aktivni učesnik. Kolika je bila njena vrijednost vidi se već i po tome, što je drugarica Adela bila član Centralnog odbora N. R. P. J.

Veliku svoju organizatorsku sposobnost pokazala je drugarica Adela u radničkom konzumnom pokretu Jugoslavije. Poslije zabrane Komunističke Partije Jugoslavije, kada je buržoazija bila na vrhuncu svoje reakcije za tu fazu radničkog pokreta, drugarica Adela nije pokolebala duhom; ona je unatoč svega ostala i dalje nepomirljivi revolucionarac iako je većina njezinih kolega iz konzumnog pokreta, presaldumila u državotvorne socijalpatriotske vode. U tom naletu, buržoaske reakcije, slabio je konzumni pokret. Još onda borila se drugarica svojski protiv velikog birokratskog aparata i neracionalnog iskorišćavanja snaga u konzumnom pokretu. Tu je drugarica Adela pokazala svoju veliku predviđačku moć. Kad je većina njezinih kolega otišla u socijalpatriote koji su nemilosrdno počeli da rasfrćkavaju tu radničku imovinu, drugarica je sa zebnjom iščekivala kraj toj radničkoj ustanovi. Još odlučnije ustala je drugarica Adela protiv našeg ponovnog osvajanja konzumnih zadruga. Ona je bila svesna toga da je konzumni pokret trula jabuka, koja će, kad padne, pokolebati povjerenje naših drugova u naše vodeće drugove. Zato je drugarica bila protiv da se ta ustanova ostavi u socijalpatriotskim rukama da je oni dotuku, kad su je oni sigurno povukli u propast.

1922. i 1923. godine bila je drugarica duša radničkog pokreta u Osijeku. Jedan dio njezinih drugova bio je tada u progonstvu, a drugi na robiji. Ali unatoč usamljenosti i bez dovoljno veza, drugarica je nastavila sa svojim radom. U vrijeme opšte potištenosti osječkog proletarijata, ona je morala da primi sve vidne funkcije na sebe. Tih godina ona je bila jedno vrijeme i predsjednik i tajnik M. R. S. V. iako nije bila sindikalno organizovana!

Do tri sata u noći ostajala je drugarica Adela po zagušljivim osječkim gostionicama na raznim proleterskim sjednicama. Samo rad u organizaciji revolucionarnih proletera veselio je našu Adelu i ona tu nije znala za umor. Koliku je muku mučila drugarica 1923. godine pri sastavljanju liste za parlamentarne i općinske izbore. Sem časnih izuzetaka, malo je bilo onda svjesnih proletera. I sve te nesvjesne drugove trebalo je ubijediti u neophodnost borbe i, što je onda bilo najteže, nagovoriti ih da se prime funkcije u doba najžešćih progona radničke klase.

U glavnom, groš toga posla obavljala je neumorno drugarica Adela. I taj teški posao bio je za nju još teži, jer ga je ona morala obavljati pod uslovima koji njenom zdravlju nisu konvenirali. Ali što je marila drugarica Adela za svoje zdravlje; nju je veselio samo uspjeh i napredak borbe radničke klase. To je bilo njeno najmilije i ona je sav svoj rad, sve svoje djelovanje, posvetila radničkoj klasi, proleterima.

Mnogima je proleterima još u živoj uspomeni poslednji veliki govor drugarice Adele koji je ona održala pred drogerijom Gobetzky u Osijeku, a koji se odnosio na tri žrtve nesavjesne kapitalističke eksploatacije. Pred 8000 proletera održala je drugarica Adela jedan raspaljiv govor na mjestu same nesreće. Ipak uticajem njezinog govora umalo da se nije mirni pogreb pretvorio u krvavu demonstraciju. Pod rukovodstvom drugarice Adele obustavljen je bio onda sav rad u Osijeku i ona je organizovala potrebnu manifestaciju koju je policija htjela pretvoriti u krvavu demonstraciju. I dok je drugarica Adela govorila masama i pogađala ih u najosjetljiviji živac, dotle su redarstveni agenti skakutali od jada oko stola sa kojega je drugarica govorila.

1924. i 1925. godine bila je još uvijek aktivna. Ali već tih godina zapaža se na njenom tijelu umor i razorno dejstvo tuberkuloze. Naviknuta na rad, iako tjelesno slaba, ona ne napušta rad među radnicima grada Osijeka. Još uvijek i nesmanjenom energijom napreže se drugarica Adela samo da dođe do napretka, do pobjede proletarijata.

Tu njenu požrtvovnost cijenili su i njeni politički protivnici i divili se njenom nesalomljivom duhu. Čak i sama odvratna policija, kojoj je ona zadala mnogo posla, nazvala ju je radi njezinog rada osječka Rosa Luxemburg.

1926. i 1927. godine, očito skrhana od bolesti, povlači se drugarica Adela iz aktivnog radničkog pokreta. Ali i pored toga ona održava sa radničkim pokretom kontakt i pomaže mu koliko joj je njezina iscrpljena snaga dozvoljavala. Tu i tamo, naviknuta na radničke redove, pojavljuje se drugarica Adela na radničkim skupovima kad god je mogla. Još u posljednjim oblasnim izborima posjećivala je ona radničke sastanke i davala svoje savjete. Svaki taj sastanak, po zagušljivim gostionama, bio je ubod noža u njezino oronulo zdravlje. Iako je i ona to sve znala, ona je ipak ponova pravila te »pogreške«, jer bez radničkih sastanaka nije mogla da živi dogod se držala na nogama. Pa i kad je pala u krevet, njezini drugovi morali su je obavještavati o najvažnijim i najaktuelnjim stvarima iz radničkog pokreta. Kakva je bila drugarica Adela u početku svoga rada u radničkom pokretu, takva je ostala do svog posljednjeg daha.

Drugarica Adela bila je jedan od pokretača „Riječi radnika i seljaka“ i u prvim njenim brojevima ona se pokazivala, dok je još mogla, njezin sarađnik. Ali kratko je bilo njezino veselje. Drugarica Adela ubrzo je iza toga toliko fizički smalaksala, da nije uopće više mogla ništa raditi. I baš ta njena fizička nemoć što ne može radničkom pokretu više ništa da pruži podgrizala ju je isto toliko, koliko i njezina bolest, tuberkuloza. Potpuno skrhana, već na pragu smrti, počela je Adela da misli i na svoju bolest.

U stupnju otvorene tuberkuloze, kada je njezin sputum preparat pod mikroskopom, u svakom vidnom polju pokazivao 7—8 tuberkl bacila, krenula je drugarica Adela u lječilište Brestovac, ali je već onda bilo i suviše kasno. Oba plućna krila bila su potpuno zaražena i njoj se više nije moglo pomoći. Ali u koliko se bližio dan smrti, u toliko je drugarica Adela htjela više da živi. Ona nije težila za životom kao životom, već da sav svoj život posveti radu oko oslobođenja proletarijata.

Potpuno svjesna da se nalazimo na pragu novog društvenog uređenja, prve faze proleterske vladavine, ona je htjela da vidi grob kapitalističkog društva i njegovu smrt. Ali u mjesto te njene vruće želje, došla je njezina smrt koja ju je iščupala iz naših redova.

Drugarica Adela bila je uzor proleterka. Njezina smrt pada nam utoliko teže što se ona dogodila tako reći neposredno iza smrti naših vrlih drugova Marije Sukić i Luke Mihića. Drugarica Pavošević pripadala je starijoj gardi osječkih proletera, ali je pri svem tom ona očuvala svježinu svoga duha. Bila je član u Ravnateljstvu Zadruge Socijalistički Radnički Dom, član radničkog pjevačkog društva »Slobode« i »Jednakost«, a tako isto i radničkog sportskog kluba »Sloge«. Tamo gdje drugarica Adela nije mogla lično da stigne, pomagala je ona novčanom pomoći. U svim tim radničkim društvima ostavila je drugarica Adela najljepšu i trajnu uspomenu.

Teškim se srcem rastavio revolucionarni proletarijat od drugarice Adele. Ali ma koliko da je težak i osjetljiv taj gubitak, uspomena na drugaricu Adelu u redovima revolucionarnog proletarijata živjeće vječito.

Njen požrtvovan rad, njezina potpuna odanost ideji oslobođenja radnika i seljaka služiće mađim generacijama, a naročito ženama, kao primjer kakav treba i mora da bude proleter. I radi toga drugarica Adela živjet će u našim redovima vječito; ona neće kao i svaki zaslužni član biti zaboravljena.

I u privatnom životu, neslužbenom saobraćaju s drugovima, bila je drugarica Adela dobra i od svakog voljena. Čim je koji proleter zapao u bijedu, bilo da traži savjet ili materijalnu pomoć; sve je to proleter mogao kod nje da nađe i dobije. Uvijek tiha i blaga, puna osjećanja, pomagala je drugarica Adela i onda kada nije mogla. U svojoj dobroti, ona je često i svoj posljednji zalogaj davala drugaru. Takva je bila naša drugarica Adela.

Opraštajući se sa drugaricom Adelom, mi ćemo se najljepše odužiti, ako se ugledamo na nju i pođemo njezinim stopama. Jer to će za drugaricu Adelu biti najveći i najljepši spomenik i ona će to najviše voljeti.

Pred seni jednog diva proletera, koji je zadužio radničku klasu, mi se duboko klanjamo i vičemo: Vječita slava drugarici Adeli!

Umrla je 5. juna ove godine u pol 7 sati na večer u 31. godini života.

 

Riječ radnika i seljaka, br. 24, Osijek, 9. VI 1928.