Srijeda 26.9.2018.

Antifašizam - neposlušnost prema političkom establišmentu i nazadnim društvenim konvencijama

Tekst Krunoslava Stojakovića o današnjim horizontima antifašizma iz novog broja magazina Lice ulice

Iz prijateljskog magazina Lice ulice prenosimo prvi od tekstova objavljenih u tematskom broju o antifašizmu. Dok je broj u prodaji na ulicama Beograda i Novog Sada, svakog petka moći ćete na AV-u čitati po jedan od tekstova objavljenih u ovom broju.

Mirko i Slavko, Boro i Ramiz, partizanski pokret, Narodnooslobodilačka borba, bratstvo i jedinstvo – za vrijeme socijalističke Jugoslavije iskustvo epohalne borbe protiv okupatora i njihovih domaćih saradnika uveliko je određivalo sadržaj pojma „antifašizam“. Nasilno razaranje zajedničke države početkom devedesetih nije samo dovelo do ukidanja društvenog vlasništva i pokretanja procesa privatizacije već uvodi i nagle preokrete u tumačenju tog nekadašnjeg centralnog kohezivnog narativa jugoslovenskih naroda i narodnosti. Poneki akteri antifašizam predstavljaju kao zločinačku i za nacionalnu koheziju pogubnu ideologiju, pri čemu se postavljaju izravno u tradiciju poraženih fašističkih snaga, drugi pak izmišljaju nove antifašističke pokrete zarad rehabilitacije izdajnika i kolaboracionista. Treći, opet, svode antifašizam na puku moralnu kategoriju dobrog kućnog odgoja, lišenu bilo kakvog političkog sadržaja i dometa, ali zato punu prezira prema vlastitom narodu koji se smatra nazadnim i neobrazovanim, sklonom kolektivističkim ideologijama. Ova tri navedena pristupa antifašizmu dio su vladajuće neoliberalne ideologije koja se nameće putem medija, političara, te većine naučnika i akademskih institucija, a čiji se krajnji cilj, uz razlike u detaljima, sastoji u pokušaju trajne delegitimacije solidarnih alternativa naspram društvenog i ekonomskog poretka kapitalizma.
S druge strane, mnogi aktivisti koji staju u odbranu jugoslovenskog antifašističkog naslijeđa grčevito se hvataju samo za jedan oblik antifašističkog djelovanja danas, a to jeste kritika historijskog revizionizma. Naravno, odbijanje revizije i falsifikacije historije kao i borba protiv rehabilitacije u Drugom svjetskom ratu poraženih pokreta i ideologija poput ustaštva i četništva sastavni su dio svakog cjelovitog antifašističkog djelovanja. Samo raskrinkavanje, na primjer, četničke ideologije kao jedne od domaćih vrsta fašističkog svjetonazora tema je koja još čeka da se iscrpno istraži i analizira – od naglašenog nacionalizma i antikomunizma kao centralnih mesta četništva, preko zagovaranja autoritarnog ekonomskog korporativizma, do mitologizacije nasilja i smrti. No problem za savremeni antifašizam nastaje u onom trenutku kad postane tematski monolitan i kada se prije svega iscrpljuje u borbi protiv pojedinaca i institucija koje promoviraju revizionizam. Jedan od razloga organizacijskog i kadrovskog neuspjeha većine antifašističkih kolektiva na prostoru bivše Jugoslavije potrebno je tražiti upravo u toj tematskoj skučenosti koja i kod aktivista na političkoj ljevici ostavlja dojam sadržajne samomarginalizacije, a ponekad i ponegdje gorki ukus muških društvanaca koja s vremena na vrijeme izađu na ulicu kako bi spriječili javno defiliranje fašističkih i drugih desničarskih organizacija i/ili grupa pojedinaca. Da i ovdje budemo jasni: prijeko je potrebno izlaziti na ulicu i sprječavati javno nastupanje fašista, međutim takvo djelovanje samo po sebi nije dovoljno za suzbijanje nazadne i zločinačke ideologije koja stoji iza savremenih inačica fašizma.


Izvor: Život partizana na oslobođenom području

Revolucionarni antifašizam

Svjedočimo vremenu naglog uspona desnih političkih formacija, stranaka pa čak i pokreta. Liberalna prognoza o kraju historije proizvela je putem danas sveprisutne neoliberalne ideologije socijalnu i ekonomsku pustoš širom Evrope. Tokom nekoliko proteklih decenija, agresivno nastojanje delegitimiranja socijalizma i političkog, revolucionarnog antifašizma otvorilo je vrata neo-konzervativnim i krajnje desničarskim akterima. Oni, uz sve veću prisutnost u javnom prostoru zauzimaju visoke funkcije u državnim tijelima, ili su već sastavni dio izvršne vlasti, kao na primjer u Mađarskoj ili Austriji. Odgovor ljevice i antifašizma na takve i slične izazove ne može biti samo odbrana historijskog naslijeđa i tradicije. Odgovor treba biti usmjeren prema aktiviranju i obrazovanju što većeg broja ljudi u borbi protiv sve agresivnijeg nastupanja desnice. Politički program na taj način definisanog antifašizma je, dakle, nužno višeslojan i podrazumijeva otpor svim pojavama i ideologijama koje ljude i ljudske potrebe stavljaju u drugi plan, koje ponižavaju određene grupe ljudi po bilo kojoj osnovi (rasnoj, rodnoj, seksualnoj, religijskoj itd.), koje zagovaraju superiornost jednog naroda ili jedne rase nad drugim. 


Izvor: znaci.net

Političko obrazovanje

Navedeno prije svega podrazumijeva napore i ozbiljnost u pristupu obrazovanja vlastitih aktivistkinja i aktivista. Budući da je antifašizam često ulazna tačka za politizaciju mladih ljudi bez bilo kakvog prijašnjeg organizacionog i političkog iskustva, obrazovanje se nužno postavlja kao jedna od ključnih aktivnosti antifašističkih kolektiva. Obrazovni program i didaktičko-metodološki pristup ujedno otvaraju i perspektivu povezivanja s drugim akterima i organizacijama ljevice. Uključivanje feminizma u obrazovni program podrazumijeva uključivanje feminističkih organizacija u akcijsku i obrazovnu saradnju. Isto se odnosi na aktivnosti podrške romskoj zajednici i borbi protiv anticiganizma, na saradnju s LGBT-zajednicom, na antirasizam i podršku izbjeglicama koje se nalaze u situaciji orkestriranog rasističkog napada velikog dijela evropskog političkog establišmenta. Antifašistički kolektivi trebaju dakle sarađivati s drugim organizacijama ljevice kako u pogledu obrazovnih formata, tako i u političkim akcijama i praktičnoj podršci.
Također, revolucionarni antifašizam nužno mora analizirati uslove u kojima se reakcionarne ideologije rađaju, u protivnom ostaje na nivou moralne osude i politički je impotentan. Dosjetka poznatog njemačkog filozofa Maxa Horkheimera da ko ne želi pričati o kapitalizmu treba da šuti o fašizmu i dalje je više nego opravdana, jer je i kapitalizam dalje u punoj snazi. Strateški izazovi s kojima se revolucionarni antifašizam i ljevica općenito susreću prije svega su pitanja kako izaći iz defenzivnog reagovanja u ofanzivno i kreativno društveno-političko djelovanje, te kako popularizovati antifašističke i socijalističke sadržaje?
Antifašizam i antifašističke aktivnosti nisu odvojene od drugih oblika političkog aktivizma, organizovanja i obrazovanja radikalne ljevice. Ukoliko nastoje biti uspješne i poticajne, antifašističke aktivnosti povezuju različite društvene aktere u smjeru zajedničkog, kolektivnog i javnog djelovanja u situacijama kad treba stati u odbranu potlačenih, marginaliziranih i obespravljenih dijelova društva.
Trenutno se u Srbiji kao goruće društveno pitanje postavlja problematika sve učestalijih deložacija, uglavnom najsiromašnijih dijelova društva iz vlastitih stanova ‒ i to u koordinaciji države, privatnih izvršilaca i banaka. Brojne organizacije se angažiraju u sprječavanju nasilnih iseljenja stanovnika kroz javnu skandalizaciju i blokadu ulaza u stanove. U toj je borbi prirodno mjesto antifašističkih kolektiva da stanu u odbranu porodica kojima prijeti deložacija, organiziraju kolektivne akcije i pružaju analizu političke i ekonomske logike kapitalističkog sistema kao okvira u kojem je pitanje vlastitog doma prije svega podređeno interesu financijskog i građevinskog kapitala. Antifašistički kolektivi kroz programe političkog obrazovanja trebaju povezati brojne aktivistkinje i aktiviste angažovane protiv deložacija, te samim time doprinijeti širem sagledavanju problema uz ponudu ideološki napredne, solidarne i socijalističke alternative. Izgradnja novih, javno finansiranih stanova za potrebe širokih slojeva društva nije nedostižna utopija nego isključivo pitanje političke volje. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije ta volja je bila na snazi, dok današnje vlasti isključivo podilaze volji kapitala.
Ukratko: kroz uspostavljanje kolektiva koji nude političko obrazovanje, akcijsku spremnost i organizacijsku inkluzivnost, revolucionarni antifašizam potencijalno otvara vrata prevazilaženju partikularnih podjela radikalne ljevice i jačanju zajedničke, antifašističke fronte.



Organiziranje antifašističkih kolektiva 

Antifašistički kolektivi su po svojim političkim i akcijskim fokusima decentralizovana i kohezivna tijela radikalne, antikapitalističke ljevice. U antifašističkoj akciji zajedno se organizuju pojedinci koji nisu članovi drugih političko-aktivističkih kolektiva, i članovi drugih organizacija i pokreta koji dijele antifašističke pozicije i aktivno žele djelovati u političkom obrazovanju svojih lokalnih sredina. Antifašizam je historijski gledano naročito privlačan mladim ljudima, srednjoškolcima, studentima, ali i radnicima kao ulazna tačka u politizaciju i organizovano političko djelovanje. Tome svjedoče bogata antifašistička tradicija studenata beogradskog univerziteta, čuvena „Akcija stadion“ zagrebačkih srednjoškolaca protiv ustaškog terora, ali i današnji oblici borbe i solidarnosti sa izbjeglicama duž tzv. balkanske rute. U bosansko-hercegovačkom kontekstu su srednjoškolci jedne osnovne škole u Jajcu javno i solidarno, protiv školske uprave, pa čak i protiv vlastitih roditelja, ustali zbog najavljene podjele svoje škole po nacionalnom ključu. Organizovanje u antifašističkim kolektivima stvar je lokalne samoinicijative, a područja djelovanja su ulice, komšiluk, škole, univerziteti i društvo u cjelini kako bi antifašistički stavovi što šire postali vidljivi u javnosti. Aktivistkinje i aktivisti u antifašističkim kolektivima se samoorganizuju po svojim potrebama i mogućnostima, poduzimaju inicijativu kada se u njihovim sredinama šire poruke mizoginije, kada se zagovara mržnja prema drugima i drugačijima, širi rasizam ili toleriše bilo koji oblik nasilja – od nasilja pojedinaca do nasilja službenih lica i policijskog aparata. Antifašizam je neposlušnost prema političkom establišmentu i nazadnim društvenim konvencijama poput patrijarhata i nacionalizma. 

Revolucionarni antifašizam je otvoren za koalicije i saradnju sa svim demokratskim dijelovima društva kada je u pitanju odbrana antifašističkih vrijednosti, kada treba braniti jednakost i dostojanstvo svih građana. Revolucionarni antifašizam ujedno je više od toga jer ide i korak dalje, sagledava mehanizme i uzroke društvenih deformacija, zalaže se za strukturalno i materijalno objašnjenje svih onih uslova koji od ljudi prave potlačena, obespravljena, ponižena i podla bića.
Osnaživanje antifašizma u javnosti i pokretanje novih antifašističkih kolektiva danas je podjednako potrebno kao što je bilo potrebno prije Drugog svjetskog rata, tokom velike partizanske borbe ili za vrijeme građanskih ratova devedesetih godina. Antifašizam je kohezivno tkivo radikalne ljevice, zajednička akcijska spremnost svih naprednih snaga društva. Tako i u riječima jednog od najistaknutijih marksističkih intelektualaca kod nas Jugoslovena, Darka Suvin, antifašizam ima istaknuto mjesto u vlastitoj politizaciji: „Antifašizam je odlučujuće iskustvo zašto sam postao i ostao, prvo komunist pa zatim i marksist.“
   
Autor: Krunoslav Stojaković