Četvrtak 13.12.2018.

Istarski antifašistički grafiti

Istrani su se za vrijeme i nakon rata pisanim parolama na zidovima kuća borili za pripojenje matici zemlji

Izvor: Glas Istre, prilog Zoom, 25. veljače 2006.
Autori: L. BAGAR, G. ČALIĆ ŠVERKO, N. ORLOVIĆ RADIĆ, R. SELAN

Mjesto i vrijeme pisanja grafita – Istra neposredno poslije rata. »Titto a Pola, bacoli a cariola«, »Živjela Jugoslavija«, »Živote damo Istru ne damo« u nekom istarskom povijesnom leksikonu mogli bi označavati svojevrsnu preteču istarskih grafita koje su u zanosu novonastale samoupravne socijalističke Jugoslavije pisali mladi uzdanici novoga režima. Imali su slobodu, imali su svoju zemlju te kantu boje koju su dobili ne bi li njome ispisivali velika slova na velikim kućama. Netko bi danas rekao, prava alternativa. Istina je da druge alternative nije ni bilo.

Naime, u početkom 1946. godine Vijeće ministara vanjskih poslova izradilo je u Londonu nacrt za rad komisije koja je trebala doći u tadašnju Julijsku krajinu kako bi direktno na terenu proučila pitanje etničke granice. Ta komisija bila je sazdana od četiriju velesila - SAD-a, Rusije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Nazivali su je i Komisijom za razgraničenje, Memorandumom i Međusavezničkom komisijom za Julijsku krajinu. Predstavnici velesila stigli su u Trst 7. ožujka 1946., od kojih je najbrojnije bilo rusko izaslanstvo s 13 članova, Francuza je bilo devet, Amerikanaca osam, a Britanaca sedam, a pridružili su im se i ekonomski stručnjaci te čitava svita novinara. Dakle, situacija je bila ozbiljna!

Ta je međusaveznička komisija u Istru trebala doći 15. i ostati do 24. ožujka 1946. Tadašnja je jugoslavenska vlast organizirala lokalno stanovništvo za doček delegata i Istrani su s nestrpljenjem dočekali komisiju o kojoj je umnogome ovisila i sudbina Istre. Dok je Komisija boravila u Trstu i okolnim mjestima, u Pazinu se 13. ožujka sastala Oblasna narodna skupština radi pripreme za doček Komisije. U zgradi tadašnjeg sjemeništa, današnje Klasične gimnazije, bila je postavljena izložba dokumenata i knjiga koji su trebali dokazati hrvatstvo Istre.

Istovremeno, u istarskim je gradovima i selima bilo organizirano pisanje grafita - parola. U rukama Istrana bila je budućnost zemlje i to je rezultiralo pisanim parolama na zidovima ili govoreći današnjim jezikom - grafitima.

Hoćemo Tito! -napisalo je Talijan na fasadi male roza kućice na cesti Brtonigla – Bilo je to prije 60 godina. Tito - legendarni najveći vođa socijalističke Jugoslavije i partizanski vođa je u sistemu bezboštva bio Bog. Kako su božanstva u povijesti svoja mjesta nalazila u svetištima, tako su i fasade ratom posrnule siromašne zemljice bila poput slikarskih platna na štafelaju. A tadašnji slikari, pretežno Talijani i Hrvati, bili su u službi političke borbe za Istru.

- To se pisalo na kuće uz cestu jer je prolazila međunarodna komisija kako bi vidjela kako narod diše. Napisano je i »hoćemo« jer na talijanskom »ce« znači »ć,« a Tito jer dotični »grafiter« nije znao padeže, veli Luciano Visintin iz selca Kršina kod Brtonigle i vlasnik vinskog podruma »Veralda«, na čijoj maloj kućici nadomak modernog vinskog podruma piše velika parola. Kućicu vlasnik namjerava maknuti. Na upit ne misli li da time uništava svojevrsni dokument vremena odgovara: »To je samo prošlost, u svakom smislu.«

Koliki je doprinos tih grafita pripojenju Istre Hrvatskoj, nikada nećemo znati. Ali iz tih parola, ili današnjih malih povijesnih pisanih zidnih razglednica, možemo kao slučajni prolaznici ili turisti iščitavati želje i stremljenja jednog vremena koje je iza nas.

U Istri su se grafiti iz NOB-a sačuvali u središnjem dijelu poluotoka, što ne znači da ih na priobalju nije bilo. Bilo ih je. Ali kako su stizali turisti, tako su se brisali komunisti. Odnosno, fasade turističkih mjesta poput Umaga, Poreča, Rovinja i Pule su se bojile, uređivale, jer trebalo je tog zapadnjaka s poželjnom i konvertibilnom valutom u džepu zadiviti novim, modernim zgradama svježih fasada. I dok se na račun jedne povijesti (rimske, venecijanske) brisala ova druga (NOB, partizanska, hrvatsko-talijanska), središnja je Istra sačuvala koliko-toliko poslijeratne grafite.

Nakon antifašističkih neofašistički

Tijekom NOB-a, počevši od 1943., pa i po njegovu završetku, u poraću, na školskim fasadama, vijaduktima, zidovima i pročeljima većih obiteljskih kuća sjeverne Istre ispisivali su se grafiti s porukama koje su veličale Tita i narodnooslobodilačku borbu, pozivajući na oslobađanje Istre i sjedinjenje s matičnom zemljom. Jedan od organizatora ispisivanja grafita na buzetskom području prisjeća se da ih je najviše nastalo krajem 1944. i početkom 1945., kada se očekivao dolazak saveznika. Cilj je bio pokazati da Istra želi pripojenje matici domovini, pa su se pisali grafiti tipa »Živjeli saveznici«, »Živio drug Tito«, »Živjela Narodnooslobodilačka borba«, »Hoćemo priključenje Istre Jugoslaviji«...

Predsjednik buzetskoga Saveza antifašista Željko Marinac, i sam sudionik tih vremena, kaže da je grafita bilo po cijeloj sjevernoj Istri. Primjerice, vijadukt preko Mirne bio je sav išaran. Marinac se prisjeća da je bilo grafita u korist priključenju Istre, ali i onih drugih, koji su mu se protivili. Nakon oslobođenja i sjedinjenja, i jedni i drugi su se polako brisali. Oni koji su se pak zadržali do današnjih dana s vremenom su izblijedjeli. Ima slučajeva, kao što se lani dogodilo na fasadi jedne kuće u oprtaljskoj općini, da su ispod antifašističkih grafita iz ratnog ili poratnog doba osvanuli novi s neofašističkim porukama.



Za pisanje grafita dvadeset dana zatvora

Premda su grafiti iz ratnog i poslijeratnog doba uglavnom nestali s pročelja zgrada Rovinja i Rovinjštine, jedan, koji glasi »Mi smo Hrvati«, našli smo u Rovinjskom Selu. Grafit ispisan tiskanim bijelim slovima pronašli smo na zgradi područnog odjeljenja Dječjeg vrtića i jaslica »Neven«, odnosno na rovinjskoj područnoj školi Jurja Dobrile.

Kako nam je ispričala 78-godišnja Silija Oplanić, taj.je grafit pod okriljem noći nastao 1944. godine. »U to vrijeme, za vrijeme Drugog svjetskog rata, takve grafite ispisivala je omladina. Ispisano ih je mnogo, a najčešće su parole bile 'Hoćemo Tita' i 'Hoćemo Jugoslaviju'. Većina ih je danas izbrisana. Svi grafiti ispisani su namočenim boksitom, koji se pokazao kao čvrsta i postojana boja. U to vrijeme se kamionima boksit prevozio preko Rovinjskog Sela u sjevernu rovinjsku luku, u Valdiboru... Naravno da je ispisivanje parola bilo opasno i zabranjeno. Zbog sudjelovanja u tome, a i zbog toga što nas je netko izdao, i sama sam provela dvadesetak dana u zatvoru, u pazinskom kaštelu«, priča nam gospođa Oplanić.

Kako na grafit gledaju današnje generacije, odnosno korisnici zgrade, pitali smo ravnateljicu Dječjeg vrtića i jaslica »Neven« Sandru Orbanić. »To je stara zgrada, koja ima svoju povijest i koja je dio kulturnog naslijeđa Rovinjskog Sela. U nekoliko navrata ona je renovirana i dakako da se i taj grafit mogao izbrisati. Međutim, takvo što, upravo iz povijesnih i kulturoloških razloga, nikada i nikome nije palo na pamet. Grafit 'Mi smo Hrvati' nikome ne smeta i nema razloga da bude izbrisan«, rekla nam je ravnateljica Orbanić.

Goveđa krv kao boja za grafite

Formula za traženje parola iz NOB-a glasi - sjenovito mjesto na staroj fasadi okrenuto sjeveru ili zaštićeno od juga. Zima je pravo vrijeme za fotografiranje jer se obično nalaze iza neke pergole, grma ili drveta. Vegetacija ih je štitila i od kiše i od pogleda, ali i otežavala popravak fasade, pa su se vlasnici teže odlučivali na taj zahvat. Poruke u kojima se uz Tita javlja i Staljin uklanjane su dlijetom, pa se slova ne vide iz daljine, ali su sasvim čitljive izbliza, a fasada je oštećena - no čini se da se to smatralo manjim zlom.

U vrijeme kada su naši (pra)djedovi pisali grafite u Labinu je postojao stari grad te novi dio koji se sastojao od elitnih vileta, kazakapa za srednju klasu i rudarskih kazarmona. Najviše se grafita sačuvalo u kazakapama, u Ulici Karla Kranjca, gdje smo pronašli »Hoćemo Jugoslaviju«, »Tito je naš« , »Mi smo Titovi« i »Istru ne damo«, ali smo ipak najljepši primjerak, »Hoćemo Tita hoćemo Jugoslaviju«, pronašli na kazarmonu u Rudarskoj ulici. Tragovi crvenila na kazarmonima svjedoče da su zgrade sa svih strana bile išarane.

Raša je pak tada izgledala praktički kao i danas. Parola ima više u gornjoj (sjevernoj) nego u donjoj (južnoj). Ipak, u donjoj se, u prolasku cestom Labin - Pula, može vidjeti zanimljiva poruka: »Istra je Hrvatska«. Dojam »kvari« poruka dvije kuće dalje: »Hoćemo Jugoslaviju«.

Ako ste zagrizli u »lov« na grafite iz NOB-a, oduševit će vas prizor u Istarskoj ulici - nad ulazom u zgradu »Hoćemo Jugoslaviju« ukrašeno zvijezdama petokrakama i zastavom. Nešto dalje nalazi se i dvojezična hrvatsko-talijanska »W la fratelanca italo zlava« i »Hoćemo Jugoslaviju«.

Sve su parole, razumije se, napisane jarko crvenom bojom. Labinjani pamte golem crtež istarskoga poluotoka preko kojeg se pružala petokraka, na bočnoj strani bivše ljekarne u Ulici Alda Negrija. Navodno je crtano goveđom krvlju iz klaonice koja je tada postojala u starom gradu, pa možemo pretpostaviti da su i drugi grafiti ili bar dio njih izvedeni tom prirodnom »bojom«.

I ne samo u Labinu. Naime, krvlju je bio ispisan i najpoznatiji pulski grafit »Hoćemo Tita« na zidu, ni manje ni više, nego klaonice na Stoji.

 

"Tito, Štaljin i nidan drugi"
Antifašistički grafiti na Pazinštini

Napisao i snimio: Anton Finderle

Reportažu o antifašističkim grafitima na Pazinštini radili smo na tri lokacije - u samom Pazinu, Grdoselu, Funčićima, koji se nalaze uz cestu Lindarski Križ - Žminj. Predsjednik pazinske podružnice Udruge antifašističkih boraca Miljenko Benčić rekao je da su grafiti nastali poslije Drugoga svjetskog rata prije dolaska Međusavezničke komisije za razgraničenje s Italijom. U knjizi Darka Dukovskog »Istra - kratka povijest dugoga trajanja« nailazimo na podatak: »Međusaveznička komisija je stigla u Trst 7. ožujka 1946. godine. Istrani su s nestrpljenjem dočekali komisiju o kojoj je umnogome ovisila njihova i sudbina Istre. Komisiji je odmah pri dolasku predan memorandum Oblasnog narodnog odbora za Istru u kojemu je opisana povijest Istre i istarskih Hrvata i kojim se dokazuje njena etnička pripadnost. Nakon obilaska Istre i razgovora s istaknutim osobama iz vjerskog, političkog i kulturnog života, komisija je 23. travnja podnijela izvješće u Parizu.«

Grafiti kao jumbo plakati

Sagledamo li s povijesne strane nastanak grafita logično je da su oni izraz tog vremena, a služili su kao svojevrsni jumbo plakati-za političku propagandu. I zaista najveći broj grafita po Pazinu slavi Tita i Staljina, u narodnoj verziji Štaljina. Najsačuvaniji grafit koji je komisiji trebah posvjedočiti o težnjama Istrana je »Tražimo priključenje Jugoslaviji« na pročelju zgrade u Ulici 43. istarske divizije br. 4 ili zavoju kod Autotransa. Uzme li se u obzir da je za vrijeme rata oko dvije trećine grada porušeno, a zgrada se nalazi na isturenom mjestu na ulasku u grad i nije srušena, fasada je bila pogodna za izražavanje svojih težnji. Devedesetih je godina, u vrijeme "nacionalne pomirbe ustaša i partizana", grafit na toj zgradi dobio i dodatak. Netko je vjerojatno željeznom četkom prekrižio Jugoslaviju i priključio Istru NDH. To je u povijesnom kontekstu besmisleno - kao da je napisao da priključuje Istru Italiji - ali očito je cilj bio provociranje.

Za taj, kao i za mnoge druge grafite, može se reći da su odraz vremena u kojem nastaju, što se za današnje ne bi moglo reći. Dakle, krenuli smo putem kojim je međudržavna komisija trebala stići u grad, pa smo logično istražili sve starije kuće na tom potezu i zaključili da su vjerojatno sve bile prešarane. Tako na zgradi koja nije srušena u ratu nalazimo još grafita - »Trieste unita federale nella Jugoslavia«, »Živjela Jugoslavija«, a na fasadi preko puta velikim slovima »Tražimo - priključenje - domovini - Jugoslaviji« i veliki »Živjela Jugoslavija«. Kraj hotela »Lovac« u ulici Šime Kurelića na stambenoj kući br. 10 vide se tragovi parola »Živio Tito i Staljin«. Osim tih grafita na Buraju na broju 7 i dan-danas se vidi da se boja nije štedjela i stoje grafiti u čast Titu, kao i »Živili naši borci«. Pogleda li se malo bolje, vidi se da su na istoj fasadi nekad bila slova »Osterie Arrivo«, što izgleda kao da se povijest malo poigrala s dobrodošlicom.

Ljubljeni Rusi i Armata Rossa

U ulici Istarskih glagoljaša blizu rodne kuće kompozitora Luigija Dallapiccole čitljivo stoji »W L'Armata Rossa«, slaveći tadašnje saveznike Ruse. Zanimljivo je da se od saveznika najčešće spominju Rusi i Staljin, a to se može pripisati, kako tvrdi Dukovski u spomenutoj knjizi, tome što je sovjetski prijedlog razgraničenja za Jugoslaviju bio najprihvatljiviji.

Ovaj bi osvrt bio nepotpun bez spominjanja sela na Pazinštini, koja su u ratu imala velike gubitke. Prema podacima iz Istarske enciklopedije, u NOB-u je na Pazinštini ubijeno 1.313 ljudi, ranjeno i mučeno njih 686, zatvoreno 2.213, odvedeno u logore njih 2.047, a spaljena je i razrušena 781 kuća. U Grdoselu stoji natpis velikim slovima »Mi svoje ne damo, a tuđe nećemo«. U selu Funčići vidimo ogromni grafit »Staljin«, a na fasadi kuće Josipa Brumnića zvanog Jože Juriova u već izblijedjeloj verziji čitamo »Živjela narodna republika Jugoslavija«, »Ovo je selo Hrvatsko«, »Živio AFŽ«. lako se nije htio fotografirati Brumnić je prokomentirao: »Jedanput smo pobielili, ma se nazad ta pitura tornala.« Anton Kalac zvan Tone Tirolac bio je puno rječitiji: »Ni bilo farbe oni put. Onda su svi miješali-crveni boksit s vodom. Zato je toliko čvrsto i traje toliko lit.« I sam u šali priznaje da je i on šarao po fasadi, a njegova žena je komentirala: »Na našu kuću su najviše napisali, naš pokojni otac ni brani. Je bilo puno komunisti u selu.« Iza njihove kuće koja je sada bez grafita s novom fasadom vidimo simpatičan grafit »Hoćemo Tita i nikog drugog«, a ispod njega prazna zvijezda sa srpom i čekićem u sredini. Na susjednoj zgradi ostaci su natpisa koji kaže: »Mi smo Titovi. Soča, Trst, Istra...« i dalje se ne vidi dobro.

NE TRAŽI TITO ISTRU NEGO ISTRA TITA, mjesto Klana
Izvor: Aleksandar Ivan Tatić
RADIJE GINUTI NEGO NATRAG U FAŠISTIČKO ROBLJE, mjesto Klana
Izvor: Aleksandar Ivan Tatić
Selo Bale, natpis na kući 21.III.1946.
Izvor: Facebook Istarske kulturne agencije, Fotograf: Tošo Dabac
Ćakulanje na ulici u Balama, 4. IV. 1946.
Izvor: www.oris.hr, Fotograf: Tošo Dabac