Četvrtak 13.12.2018.

NDH - “Nebuš Dugo Hodil”

Zašto takozvana NDH nije bila niti nezavisna niti država niti hrvatska

Posljednjih mjeseci u okupiranom Zagrebu građani su sve glasnije iščitavali kraticu NDH kao “Nebuš Dugo Hodil”[1]. Otvoreno sijanje straha s javnim vješanjima sugrađana koje su ustaše provodile od prosinca 1943. a intenzivirali u veljači 1945., samo je još više pojačao mržnju prema fašistima na vlasti te organiziranje pomoći narodnooslobodilačkom pokretu. Te posljednje veljače u NDH na prilazima gradu u Savskom Gaju visilo je 30 talaca a u Vrapču još 30 civila optuženih da skupljanju “Crvenu pomoć”. No, vratimo se na početak priče o tom djetetu Mussolinija i Hitlera koje su ustaše dobile na čuvanje.

Mnogi članci i knjige su napisane o tzv. NDH iz raznih gledišta. Pisani su radovi koji su s pravom bili puni gađenja prema tom razdoblju pa nažalost nisu uspjeli dobro analizirati to mračno, ali i intrigantno razdoblje hrvatske povijesti. Pisani su i hvalospjevi o toj kvazidržavi, te se nažalost pišu i danas. A oni su potpuno slijepi na mnoštvo nepobitnih činjenica o zločinačkoj naravi te fašističke tvorevine i vide samo kartu Velike Hrvatske koja nikad nije ni postojala u stvarnosti te ozbiljno shvaćaju kraticu NDH. Pokušat ću vam prezentirati ono što su rijetki od tih radova dotakli.

Simptomatično je pratiti povratak Ante Pavelića u okupiranu Hrvatsku koji se odvija pod potpunom kontrolom i protektoratom Talijana i Nijemaca. Pavelić je 11. IV. 1941. otputovao na sastanak s Mussolinijem a potom pokupio u logoru u Pistoriji svojih 195 ustaša. Talijanska vojska im je osiguravala putovanje prema Zagrebu. 12. i 13. IV. voze ih iz Trsta preko Sušaka do Karlovca te ih tamo zadržavaju 30-ak sati. 14. IV. u Karlovac stižu njemački opunomoćenik i Mussolinijev izaslanik. Od Pavelića se traži i pismena potvrda preuzetih obveza prema Italiji koje je usmeno dogovorio još 1927. godine. Budući Poglavnik šalje telegram Mussoliniju da će se “prilikom razgraničenja poštivati talijanska prava u Dalmaciji”. Tako da su Rimski sporazumi mjesec dana kasnije bili samo već unaprijed dogovorena predstava za javnost. A tamo je potpisano prepuštanje velikog dijela Dalmacije i Hrvatskog primorja te stvaranje “druge zone” (žuto obojano na karti) na kojoj neće imati nikakve vojne objekte niti mornaricu. Pod budnim okom njemačkog predstavnika Hitleru odlazi telegram “zahvalnosti njemačkoj vojsci”, “želja da Hrvatska uđe u novi europski poredak” te potvrda da će “hrvatska vojska rame uz rame s njemačkom poći u borbu protiv zajedničkog neprijatelja” kao najava nesretnih epizoda na Istočnoj fronti.[2] Pošto je poslao te garancije, Pavelića puštaju da ode u Zagreb u koji neprimjetno dolazi 15.IV.

Među rijetko spominjanim podacima je onaj da su Hrvati unutar tzv. NDH, prema podacima Njemačkog ministarstva vanjskih poslova činili tek nešto više od 50% populacije, točnije:
3 069 000 (50,78%) Hrvata
1 847 000 (30,56%) Srba
717 000 (11,86%) Muslimana
410 000 (6,8%) pripadnika drugih naroda među kojima je i oko 100 000 Nijemaca[3]
Ustaše nikad nisu napravile popis stanovništva niti su imali kapaciteta i kontrole nad teritorijem da to naprave. No, ove činjenice su maskirali s nekoliko varki. Muslimane su, kao što je poznato, prozvali za “Hrvatsko cvijeće”. A u svoje statistike stanovništva su ubrajali Hrvatsko primorje, otoke, Dalmaciju i Međimurje u kojima je bilo većinsko hrvatsko stanovništvo, a nad kojima nisu imali kontrolu. Ustaše su prodale područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata da bi dobili teritorij današnje BiH s više od milijun Srba i 700.000 Muslimana. Naravno, te postotke su planirali što prije promijeniti te su stoga odmah krenuli s realizacijom plana Mile Budaka o preseljavanju i masovnoj likvidaciji Srba.

Gospodarsko stanje u cjelokupnoj NDH je bilo u raspadu, dok se Zagreb, u kojem su vladale glad i oskudica, još smatrao najuređenijim dijelom teritorija – a taj teritorij je prestajao već nakon Savskog mosta. Jer južnije od Save je već bila “ničija zemlja”. Tamo si mogao nabasati i na “divlje ustaše” i na partizane.[4] NDH imala je imala obveze izdržavanja njemačke i talijanske vojske. Ti ogromni troškovi su stvarali potrebu za stalnim tiskanjem novca što je stvorilo ogromnu inflaciju. Ponekad su troškovi financiranja Nijemaca i Talijana dosezali i ¾ ukupno tiskanog novca.[5] Uz to su Nijemci od prvih dana okupacije redovito krali i vraćali se s Balkanske fronte prepunih kamiona.

Ustav, kao niti bilo kakav drugi temeljni zakon u NDH nije postojao, niti je ikad postojala namjera da se napiše. Sve se baziralo na aktima Poglavnika. Pavelić je u svojim rukama koncentrirao izvršnu i zakonodavnu vlast. Sabor se sastao tri puta, no nije bio biran već je Pavelić imenovao članove, te nije imao zakonodavnu ni ikakvu drugu vlast.

Redarstveno obavještajni sustav utemeljen po uzoru na nacifašističke sponzore je imao zadatak kontrole cjelokupnog života te onemogućavanje i rigorozno kažnjavanje stvarnih i izmišljenih neprijatelja. Teror i represija nad stanovništvom su bili jedini uspješni proizvod tzv. NDH. No, ni on nije bio nezavisan kao ni ostatak države. Bio je u potpuno podređenom položaju Njemačkoj obavještajnoj službi kojoj je morao podnositi sve podatke, ali nije dobivao istu povratnu uslugu.[6]

Za kraj, možda je najbolje da prenesemo dijelove zaključaka “Nirnberškog suđenja” koji se odnose na “so-called independent state of Croatia”, a koji jasno naziva ustašku vlast okupatorskom te naglašava da nema ni 5% podrške stanovništva te ih uspoređuje s nacističkom strankom u Njemačkoj. Napominje se također da po međunarodnim zakonima okupator nema prava proglašavati suverene zemlje za vrijeme rata, te donosi zaključak da je Hrvatska cijelo vrijeme rata bila okupirani teritorij, a vlast satelitska.

Članak se zove : “The Legal Status of the “Croatian Government.”
“In setting up the Croatian government, the Germans, instead of employing the services of the Farmers’ Party, which was predominant in the country, established an administration with Dr. Ante Pavelitch at its head. Dr. Pavelitch was brought in from Italy along with others of his group and established as the governmental head of the state of Croatia even though his group represented only an estimated five per cent of the population of the country.”
“The Ustasha in Croatia was a political party similar to the Nazi party of Germany. Similar to the Waffen SS Divisions of the general Ustasha were trained and used. In addition, by an alleged agreement between Germany and Croatia, the Croatian government conscripted men from its population for compulsory labour and military service. Many of these men were used in German organised Croat Divisions and became a part of the Wehrmacht under the command of German officers.”
“It is further shown by the evidence that all matters of liaison were handled through the German Plenipotentiary General. It is evident that requests of the Germans were invariably acceded to by the Croatian government. It is quite evident that the answers to such requests were dictated by·the Geqnan Plenipotentiary General. Whatever the form or the name given, the Croatian government “during the German wartime occupation was a satellite under the control of the occupying power. It dissolved as quickly after the withdrawal of the Germans as it had arisen upon their occupation. Under such circumstances, the acts of the Croatian government were the acts of the occupation power.”
“They had no legal right to create an independent sovereign state during the progress of the war. They could set up such a provisional government as was necessary to accomplish the purposes of the occupation but further than that they could not legally go. We are of the view that Croatia was at all times here involved an occupied country”
[7]


[1] Stanko Tomašić: Posljednjih 120 sati u okupiranom Zagrebu 1945, Crvena Zvezda, 9.V.1961.

[2] Slavko Goldstein: 1941. Godina koja se vraća, Zagreb 2007. str. 19

[3] Peter Broucek: O prilikama u ustaškoj državi iz knjige Edmund Glaise von Horstenau: Zapisi iz NDH, Zagreb 2013. str. 19

[4] Matija Markulin: Djetinjstvo u ratnom Zagrebu, Hrvatska revija 4, 2010.

[5] Narcisa Lengel-Krizman: Borbeni Zagreb, Ljubljana 1980., str. 55

[6] Davor Kovačić: Redarstveno-obavještajni sustav NDH od 1941. do 1945. godine, Zagreb 2009.

[7] Brand, George, ed. (1949). “Trial of Wilhelm List and Others, United States Military Tribunal, Nuremberg, 8th July, 1947, to 19th February, 1948 (The Hostages Trial), str. 72,73.

Objavljeno 10. travnja 2015. na www.maz.hr