Utorak 19.11.2019.

Novinari su izvrgnuti zastrašivanjima, otkazima i tužbama

Govor Jerka Bakotina na Maršu solidarnosti: Protiv političke represije

 Nalazimo se ispred zgrade Novinarskog doma i Hrvatskog novinarskog društva, institucije prilično važne za funkcioniranje demokracije i borbu za javno dobro. Novinarstvo je u Hrvatskoj danas premreženo političkim i koruptivnim interesima, a novinari su izloženi ucjenama i zastrašivanjima te su fizički i egzistencijalno ugroženi. Sloboda govora je na udaru. Hrvatska Radiotelevizija vlastite novinare opominje pozivajući se na Deklaraciju o Domovinskom ratu, dokument u kojem je propisana distorzirana istina o ratu devedesetih godina. Trenutno je podignuto preko tisuću tužbi protiv novinara u ovoj zemlji. Hrvatska Radiotelevizija sama je podigla tridesetak tužbi protiv novinara. U martu ove godine policija je novinarku Đurđicu Klancir potražila na njenom radnom mjestu, i to zbog privatne tužbe koju je protiv nje pokrenuo HDZ-ov župan, što je brutalna zloupotreba policije od strane politike. Nedavno je policija privela novinara Gordana Duhačeka zbog objava na Twitteru. Po kaznenom zakonu novinar može biti tužen čak i ako je objavio točne i istinite informacije. Naročito je perverzno to što HRT tužbe protiv novinara financira novcem poreznih obveznika. Istovremeno se na toj televiziji promovira revizionizam i rehabilitira se ili pere genocidni režim, režim koji je pobio stotine tisuća ljudi, a blati se i ocrnjuje partizanski pokret koji je - unatoč svim greškama - oslobodio ovu zemlju, i koji su zajedno poveli najbolji pripadnici hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Politika nastoji kontrolirati novinarstvo. Članova Vijeća za elektroničke medije, institucije izuzetno važne za medijsku politiku, predlaže vlada. Toksična klima u društvu - neprijateljska prema novinarstvu - dolazi iz politike. Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić tako novinarki poručuje da ga rajca. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović etablirala je fašistoidne medije kao što su Bujica i Hrvatski tjednik svojim intervjuima i gostovanjima. Unatoč svemu tome, za navodno proeuropskog premijera Andreja Plenkovića u Hrvatskoj nema problema sa slobodom medija. Štoviše, on kaže da je smiješna teza kako u Hrvatskoj ima problema sa slobodom medija. Treba reći i da je danas sporna i sama odrednica „proeuropski”, jer ta se riječ odnosi na zajednicu koja bi trebala biti utemeljena na slobodi medija, ali i na ljudskim pravima, no kako ta ljudska prava izgledaju svakodnevno možemo vidjeti na hrvatskim granicama, gdje se migrante i izbjeglice zlostavlja, i na Mediteranu kojim plutaju tisuće leševa.


 Novinari su nezaštićeni. Ne poštuju se redakcijski statuti koji bi trebali omogućiti autonomiju novinara i urednika od vlasnika, ili ih uopće nema. Novom listu nedavno je nametnut glavni urednik koji uopće nije novinar. Tijekom ekonomske krize u periodu od 2008. do 2015. između trideset i četrdeset posto svih novinara napustilo je profesiju, odnosno izbačeni su na ulicu. Svedeni su na to da su sluge izdavača. Prema danas dominantnom načinu funkcioniranja medijske industrije - kojem je primaran profit, a javno dobro i informiranje javnosti sekundarni - novinari bi trebali biti oni koji, kako je to svojevremeno formulirao jedan direktor, popunjavaju praznine između oglasa.


Novinarstvo ne smije biti prepušteno tržištu. Vidjeli smo tijekom devedesetih godina kako je industrija mržnje kod nas bacila ove krajeve u kaos i rat, dakle ratnohuškačka politika velikim je dijelom uspjela u svojoj misiji zahvaljujući medijima. Danas vidimo da - zahvaljujući takozvanim „fake news” te medijskoj industriji temeljenoj na imperativu profita - ni velike zapadne demokracije nisu imune na kaos, dezinformiranje i sluđivanje čitavih masa stanovništva zahvaljujući tabloidnim medijima, čiji cilj je profit, pa i uz cijenu zaglupljivanja i obmanjivanja javnosti. To vidimo danas u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim državama. Zato bi novinarstvo trebalo biti javno dobro, poput zdravstva i obrazovanja. Medijima ne bi trebali upravljati gazde, nego sami radnici koji u njima rade, odnosno novinari.


Za drastično loše stanje hrvatskog novinarstva krivi su, međutim, i sami novinari. Novinari imaju i zaslužuju onoliko slobode koliko je sami izbore, poručila je prošle godine preminula novinarka Jasna Babić. Ogroman broj hrvatskih novinara je u prijašnjem režimu, ali i devedesetih, kao i kasnije izabrao da budu poslušnici. Stavili su se u službu nacionalnih projekata, projekata koji su rezultirali etničkim čišćenjima i masovnim ratnim zločinima. Stavili su se u službu elita i tajkuna protiv vlastitog naroda. Takvi novinari koji se ulizuju bogatima i moćnicima, novinari koji su šutjeli o djelima za koje se danas sudi Ivi Sanaderu i Ivici Todoriću dok su oni bili na vrhuncima svoje moći - takvi su novinari krivi za prezir koji javnost – dijelom i zasluženo – osjeća prema novinarima.


Novinarstvo je ključno za funkcioniranje demokracije. Građanske slobode, liberalne vrijednosti, pravna država, kontrola političara i trodioba vlasti, checks and balances i raskrinkavanje korupcije – to nisu samo floskule, nego vrijednosti i institucije ključne za demokraciju. To, međutim, nije dovoljno. Mediji i novinari trebali bi se zalagati i za društvenu te klasnu jednakost. Želimo svoj posao raditi profesionalno, no profesionalizam ne smije biti ideologija koja služi kao izgovor za novinarstvo koje će biti sluškinja elita i raditi na očuvanju postojećeg poretka. Novinarstvo ne smije biti lojalno vlasti, nego treba biti u funkciji javnog dobra i dobra većine građana. Mora se zalagati za društvenu promjenu, mora biti na strani individualno i strukturno diskriminiranih, siromašnih, pripadnika nacionalnih manjina i migranata. Novinar ne bi smio biti cinik. Trebao bi posjedovati empatiju, umjesto da se piše, kao što je to bilo u jednom nedavnom tekstu u velikom dnevnom listu, da su migranti „stranci bez imena i prezimena, ne samo sigurnosna, nego i higijenska prijetnja”. Treba nam borbeno i aktivno novinarstvo koje će raditi ne na očuvanju postojećeg poretka nego na promjeni društva na bolje. Novinari bi trebali biti predvodnici u borbi za bolje društvo. Ne zato što su bolji od drugih, nego zato što su novinari radnici čiji je posao da pokušaju razumjeti događaje i društvo, a potom da društvo i događaje objasne građanima te ih informiraju i obrazuju. Ne da ih patroniziraju, nego da ih čine kompetentnima da sami donose zrele i informirane odluke.


Društvo ne može bez medija i novinara, ali ni mediji i novinari ne mogu bez društva. Zato i jesmo ovdje danas na Maršu solidarnosti. Unatoč zastrašivanju i ucjenama, u Hrvatskoj postoje na stotine novinara - kako u alternativnim i kritičnim, tako i u mainstream medijima - koji su na strani antifašizma, društvene pravde i dobrobiti većine. Oni rade u nemogućim uvjetima, svakodnevno su zastrašivani, ucjenjivani i doslovce zlostavljani. Činjenica je, međutim, da postoji dio društva koji cijeni i podupire takve novinare i takve medije te ih je spreman braniti. Nadam se da će i kritičkih novinara - ali i građana koji će se solidarizirati s novinarima koji se bore za društveno dobro – biti sve više.