Četvrtak 25.2.2021.

Pismo sugrađanima Mire Furlan

In memoriam

Od velike Mire Furlan opraštamo se njezinim "Pismom sugrađanima" koje je iz Beograda u Zagreb poslala 1. 11. 1991. godine. Hajka kojom je otjerana iz Zagreba, velika je sramota hrvatskog društva. Pogotovo je velika sramota da su Mira Furlan i brojni drugi protjerani zauvijek iz svojih domova, a njihovi progonitelji postali su posljednja tri desetljeća, kako se kaže, stupovi društva.


"Pismo sugrađanima"
Mira Furlan

Ovim putem želim zahvaliti svojim sugrađanima koji su se bezrezervno pridružili ovoj maloj, usputnoj i, po svemu sudeći, ne naročito značajnoj hajci na mene. Iako usputna, ona će ipak promijeniti i označiti cijeli moj život. Što je, naravno, posve nevažno u kontekstu svakodnevnih smrti, uništavanja, razaranja i stravičnih zlodjela u kojima se odvija naš život.

Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj.

Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivo odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja. Običnog znanca. Kolege. Ali takve poruke nije bilo. Ni jednog jedinog poznatog glasa, ni jednog jedinog prijatelja – čovjek se pita da li je to moguće. Pa ipak, hvala im. I onim plemenitim rodoljubima koji mi ljubazno obećavaju "masakr na srpski način" i onim kolegama, prijateljima i znancima koji mi svojom šutnjom daju do znanja da na njih više ne računam.

Hvala i svim mojim kolegama u kazalištu s kojima sam igrala Držića, Molierea, Turgenjeva i Shawa, hvala im na njihovoj šutnji, hvala im na tome što nisu pokušali barem razumjeti, ako ne pravdati, moje pismo povodom igranja predstave na Bitefu, pismo u kojem sam pokušala objasniti da je igranje predstave u ovom času za mene obrana naše zajedničke profesije koja ne smije i ne može sebe staviti u službu ni jedne političke ili nacionalne ideje, koja se ne može i ne smije sputavati političkim ili nacionalnim okvirima, jer se to naprosto protivi njenoj prirodi, koja mora, i u najgorim trenucima uspostavljati mostove i veze, kojoj je strana svaka nacionalna međa, koja je, u samoj svojoj biti, profesija koja ne pozna i ne priznaje granice.
Znam da se u ovom času sve te priče o kozmopolitizmu umjetnosti čine deplasiranima. Znam da se čini neumjesnim zaklinjati se u pacifizam, opću ljubav i bratstvo svih ljudi, dok ginu ljudi, ginu djeca, mladići se vraćaju kući zauvijek osakaćeni. Kako da kažem bilo što što neće zvučati kao deplasirana glupost u trenutku kad se, iz apsolutno neshvatljivih razloga, prijeti Dubrovniku u kojem sam igrala svoju najdražu predstavu, "Gloriju"?

Pa ipak, ja ne znam drugačije misliti. Ne mogu u svojoj glavi pristati na rat kao jedino rješenje, ne mogu se natjerati da mrzim, ne mogu vjerovati da ce oružje, ubijanje, osveta, mržnja, da ce gomilanje zla bilo što ikada moći riješiti. Ne znači li svako pojedinačno intimno pristajanje na rat i zapravo i suučestvovanje u tome zločinu, prihvaćanje makar i najmanjeg dijela krivice za taj rat, odgovornosti za nj?

Ja u svakom slučaju mislim, znam i osjećam da je moja dužnost, dužnost naše profesije da gradi mostove. Da ne odustaje od suradnje i zajedništva. Ali ne nacionalnog. Profesionalnog. Ljudskog. I onda kad je najužasnije, kao što je to sada, trebalo bi inzistirati, do zadnjeg daha, na uspostavljanju i održavanju veza između ljudi. To je ulog za budućnost. A ona ce valjda jednog dana ipak doći. Ja sam, sa svoje strane, sve do nedavno, bila spremna na sve moguće muke i poteškoće transportno – komunikaciono – financijske vrste, bila sam spremna da 20 sati putujem preko Austrije i Mađarske, a bila bih spremna da podnesem još mnogo luđe i opasnije varijante putovanja, samo da stignem na svoje predstave u dva zaraćena grada, da se točno u pola osam pojavim na sceni sa svojim zagrebačkim ili beogradskim kolegama i da odigram naizmjenično Corneillea i Turgenjeva, u ime kontinuiteta svog posla, u ime nečega što će nadživjeti ovaj rat i ovu, meni neshvatljivu, mržnju. I bila bih i dalje spremna da sebe uvijek iznova ulažem kao zalog za neku budućnost koja nas valjda ipak čeka, sve dok me neki strastveni rodoljub dosita ne izmasakrira, kao što mi obećavaju.

Bila sam spremna i bila bih spremna i dalje na sve napore i užase s tim u vezi, da me odjednom, takvom strahovitom žestinom, nije zapljusnula mrznja iz mog rodnog grada. Užasnuta sam silinom i količinom te mržnje, jednodušnošću osude, činjenicom da baš nitko u mom gestu nije vidio dobru namjeru, obranu integriteta profesije, pokušaj da se makar obrani jedna dobra i lijepa predstava. Ja ionako više nisam imala namjeru nastaviti s igranjem te predstave, što sam naznačila u svom pismu. Bitef kao internacionalni festival, na koji su došli Englezi, Rusi, Francuzi, Belgijanci, među njima i jedan Slovenac, činio mi se vrijedan mog prisustva, tim više što bi moje neigranje značilo izdaju predstave koju sam pod najtežim okolnostima radila za vrijeme devetomartovskih tenkova, svakodnevnih prijetnji vojnim udarom itd. itd. Itd.
Strahovito je tužno biti prisiljen na opravdavanje, a nedjelo ne postoji. Postoji samo očaj, muka i užas. Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi. Oni su odlučili da ja moram zašutjeti, odustati, zamrijeti, oni su mi ukinuli pravo da radim svoj posao na onaj način na koji ja mislim da bih ga trebala raditi, oni su mi ukinuli pravo da dođem kući u svoj grad, ukinuli su mi pravo da se jednoga dana vratim u svoje kazalište i igram svoje predstave.

Netko je u to ime odlučio i to da mi treba dati otkaz. Hvala Hrvatskom narodnom kazalištu, hvala mom kolegi Draganu Milivojeviću koji je taj otkaz potpisao. Znam da mnogi ljudi dobivaju otkaze, da sam ja samo jedna od mnogih, jednostavno višak. Čovjek se stalno pita ima li pravo u ovom općem užasu postavljati svoje malo osobno pitanje. Ja svakako neko vrijeme (koje?) ne mislim igrati ni na jednoj kazališnoj sceni ove raspadajuće, izmrcvarene države. Možda se nije trebalo tako žuriti s otkazom, sve se moglo riješiti samo od sebe. Elegantnije. Pristojnije. Ne tako grubo. Naravno, nije vrijeme nježnosti. Ali, hoće li se netko nakon svega ovoga morati stidjeti? I da li ću to biti baš ja, kao što me uvjeravaju moje kolege po svojim pravovjernim intervjuima?

Može li se užasom rata opravdati svaka mala gadost počinjena prema svojem bližnjem? Smije li se prešutjeti nepravda učinjena prijatelju ili kolegi u ime velikog svijetlog nacionalnog cilja? Smije li se u ime osjetljivosti za patnje cijelog jednog naroda ostati neosjetljiv na patnju pojedinca (koji je slučajno isto tako dio tog naroda)? Postavljam ova pitanja svojim prijateljima u Zagrebu koji šute, zamjerajući istovremeno šutnju Beogradu.

Teško je pisati bez gorčine. Voljela bih da to mogu, jer: "Ljubite neprijatelje svoje". Voljela bih da svi to možemo. Tu možda leži rješenje za sve nas. Ali se bojim da sam nevjerojatno daleko od Božjeg puta. A on je uvijek put ljubavi. Ne mržnje.

Kome zapravo pišem ovo pismo? Tko će ga pročitati? Tko će ga htjeti pročitati? Svi su obuzeti velikih općim stvarima, male pojedinačne sudbine više nisu važne. Koliko ćemo prijatelja izdati da ne bismo počinili veliku, jedino priznatu, nacionalnu izdaju? Koliko malih ljudskih izdaja, koliko sitnih podlosti treba počiniti da bi čovjek ostao "čist pred nacijom"?

Žao mi je, moj vrijednosni sistem je drugačiji. Za mene su uvijek postojali i uvijek će postojati samo ljudi, pojedinačni ljudi, i ti neki ljudi (bože, kako ih je malo!) uvijek će u mojoj glavi, bez obzira na sve kataklizme ovoga svijeta, biti izuzeti od svih generalizacija. Ja, na žalost, nikada neću moći "mrziti sve Srbe", niti uopće shvatiti što to zapravo znači. Ja ću uvijek, valjda do trenutka kad se ljubazne telefonske prijetnje konačno ostave, svoju ruku držati ispruženu prema nekom anonimnom čovjeku s one "druge strane", čovjeku koji je isto tako očajan i izgubljen kao ja, koji je isto tako tužan, zgranut i na smrt preplašen. Tih ljudi ima i u ovom gradu iz kojeg pišem ovo pismo, a u koji me odvela moja ljubav, ta stvar koju je u ovom času gotovo nepristojno i spomenuti. Ništa više ne služi kao ispričnica, sve je zgaženo i prezreno, ako nije u direktnoj službi velikog cilja. Kakva ljubav, kakvi brakovi, kakva prijateljstva, kakve kazališne predstave!
Odbijam i ne pristajem na takvo osakaćenje sebe same i svog života. Svoje zadnje predstave u Beogradu igrala sam za one očajnike koji nisu "Srbi", nego ljudi, ljudi kao ja, ljudi koji se gnušaju ove odvratne granginjolške farse u kojoj lete mrtve glave. Tim ljudima, i ovdje i tamo, sada se obraćam. Možda će me netko čuti.

Kaznu koju mi je moj grad, moj jedini grad, moje kazalište, moje jedino kazalište, tj. jedino kazalište koje sam smatrala svojim, kaznu koju su mi priredili, mislim da nisam zaslužila, jer sam radila onako kako mislim da uvijek treba raditi: vjerujući u ljude i našu profesiju, koja ljude mora spajati a ne razdvajati. Nikad se neću "odreći svojih beogradskih prijatelja" kao neke moje kolege, jer ne mislim da su ti prijatelji na bilo koji način pridonijeli ovoj katastrofi koja nas je zadesila, kao sto se nikad neću odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kad se oni odriču mene. Trudit ću se na sve načine da razumijem njihovu paniku, strah, ogorčenje, pa čak i mržnju, ali molim to isto razumijevanje i za sebe, tj. za jednu priču koja je drugačija od uobičajenih, za jedan život koji je, igrom tzv. sudbine, izašao iz očekivanog okvira. Zašto sve mora biti tako isto, tako zastrašujuće izjednačeno, poravnano, jednoobrazno? Nije li bilo dosta toga? Znam da je vrijeme uniformi, a one su sve jednake, ali ja nisam vojnik, ne mogu to biti, nisam u stanju to biti, nije moje da to budem.

Bez obzira na to hoćemo li živjeti u jednoj, u pet ili u pedeset država, dajte da ne zaboravimo na ljude, na svakoga pojedinačno, bez obzira na kojoj se strani ovog našeg Zida taj dotični slučajno zatekao. Slučajno smo se ovdje rodili, slučajno smo ovi li oni, pa valjda ima još nešto osim toga?

Upućujem ovo pismo u prazninu, u mrak, ne znajući tko će ga i kako pročitati, niti na koje se sve načine ono može zloupotrijebiti. Vjerojatno će poslužiti kao hrana za vječno gladnu propagandnu zvjerku. Možda će ga ipak netko pročitati čistoga srca.
Takvom čovjeku ću biti zahvalna.

Iz Beograda u Zagreb, 1.11.1991.