Subota 19.10.2019.

Prekinuta šutnja

Suočavanje sa seksualnim nasiljem na ljevici

Svjesni da je problem rodno uvjetovanog nasilja prisutniji nego bi si mnogi od nas željeli priznati, donosimo članak Rebecce Winter „Prekinuta šutnja: suočavanje sa seksualnim nasiljem na ljevici“. Iz članka originalno objavljenog na portalu libcom.org prevodimo dva kratka izvatka. Prvi govori o najčešćim prvim reakcijama na probijanje zida šutnje prijavljivanjem nasilja, a drugi o tome kako je prihvatljivo reagirati u odnosu na osobe koje su prijavile nasilje i prisutnost nasilja u lijevim kolektivima.

Najčešće reakcije

Kada žena kaže prijateljima ili političkim drugaricama da je iskusila seksualno nasilje, postoji nekoliko čestih reakcija. Ponekad se žene koje su preživjele nasilje potpuno ignorira. Ljudi koji poznaju osobu koja je počinila nasilje često će reći da ne žele zauzimati strane i da žele ostati neutralni. Ženama koje su preživjele nasilje tada se kaže da bi konfrontiranje osobe koja je počinila nasilje uzrokovalo podjele u pokretu ili organizaciji. Njihove osobnosti, navike i izgled seciraju se pritom u najsitnije detalje. Žene koje su preživjele seksualno nasilje proglašava se „ludima“ ili pretjerano emocionalnima. Ako žena koja je preživjela seksualno nasilje progovori javno, često će biti prikazana kao da, motivirana osvetoljubivošću, želi uništiti dobru reputaciju počinioca seksualnog nasilja. Počinioce nasilja često se brani kao dobre osobe ili važne članove organizacija, kao da bi to trebalo opravdati nasilje koje su počinili. Ljudi pokušavaju opravdati svoje nečinjenje govoreći da ne žele djelovati na temelju glasina ili da bismo trebali pretpostaviti da je osoba optužena za počinjenje seksualnog nasilja nevina dok joj se ne dokaže krivnja. Neki aktivisti kažu ženama koje su preživjele nasilje da ne idu na policiju jer je riječ o represivnom aparatu države, ali prečesto ne pružaju nijedan alternativni oblik podrške.

Politički ispravne reakcije

Potrebno je da učinimo politički izbor da vjerujemo ženama koje su preživjele nasilje. Potrebno je da izvedemo problem rodno uslovljenog nasilja na čistac odnoseći se prema ženama koje su ga preživjele sa povjerenjem i empatijom, a ne s netrpeljivošću. Potrebno je da osobama vjerujemo na riječ kada nam kažu da su doživjele nasilje, pogotovo rodno uvjetovano i seksualno nasilje, bez da od njih tražimo da nam ispričaju do u najsitnije detalje što im se dogodilo. I više nego išta drugo, moramo donijeti odluku o tome da u svojem političkom radu prioriziramo osobe koje su preživjele nasilje. To znači da na seksualno nasilje moramo odgovarati imajući prije svega na umu osobe koje su ga preživjele, dakle tako da naš odgovor određuju želje i potrebe osoba koje su preživjele nasilje. Moramo biti otvoreni isključivanju počinilaca nasilja, vjerujući osobama koje su ga doživjele, iz naših političkih prostora, organizacija i pokreta. Također moramo biti spremni podržati osobe koje su proživjele nasilje u suočavanju sa osobama koje su im naudile i pozivanju na odgovornost, ako je to ono što osobe koje su proživjele nasilje žele. Ponad svega, moramo politički priorizirati to da aktivno podržavamo žene koje su proživjele seksualno nasilje u svim ličnim i političkim izazovima kroz koje budu prolazile kao posljedica proživljenih napada.

Izvornik: https://libcom.org/library/silent-no-longer-confronting-sexual-violence-left-anarchist-affinity