Četvrtak 13.12.2018.

TITO - Borba naroda porobljene Jugoslavije

Povodom godišnjice smrti druga Tita donosimo ulomke iz brošure iz 1944.

Trostruki narodni heroj, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske, i prvi hrvatski i jugoslavenski predsjednik države koja je uistinu ostvarila vlastitu suverenost i projektom socijalističkog samoupravljanja pokušala ukinuti klasnu dominaciju nad najvećim dijelom stanovništva. Tito je nesumnjivo najveći i najznačajniji jugoslavenski revolucionar, bez čije sposobnosti da zapovijeda Armijom od preko 800.000 boraca i borkinja spomenute socio-ekonomske prevrate ne bi bilo moguće ostvariti, što ga čini najsnažnijim simbolom antifašizma, naše političke ideje. Filozof Boris Buden istaknuo je kako se nužno probiti u mrak naše vlastite prošlosti, kroz guste naslage termidorskih falsifikacija i nostalgičarskog kiča. Ne samo zato da se osvijetli istina o onome što je bilo, nego da se oživi ono što je moglo biti i što treba da bude!

Kako bismo rasvijetlili dio onoga što je bilo i dio onoga što treba biti, donosimo odlomke iz Titove brošure »Borba naroda porobljene Jugoslavije« iz 1944. godine, sjećanje je borba!

»Da bi svjetskoj javnosti, koja je bila toliko varana s raznih strana, bila što jasnija slika pravog stanja u Jugoslaviji, potrebno je da se, u kratkim potezima, osvrnemo na događaje u Jugoslaviji još od prije okupacije pa do danas.
Gospodin premijer-ministar Churchill izjavio je u engleskom Parlamentu, da su komunisti Jugoslavije imali tu čast, da prvi počnu borbu s okupatorom. U ovoj kratkoj rečenici izražena je činjenica s kojom se ponose ne samo komunisti u Jugoslaviji, nego i ostali rodoljubi svih naroda Jugoslavije. Mnogo prije napada na Jugoslaviju, iako u najtežim uslovima ilegalnosti, komunisti su, naročito poslije okupacije Austrije, neprekidno upozoravali na strašnu opasnost, koja narodima Jugoslavije prijeti od osvajačkog njemačkog fašizma. Sav rad i svi napori komunista, bez obzira na progone i surove kazne od strane režima, bili su usmjereni u pravcu koncentracije svih rodoljubivih snaga zemlje za otpor u slučaju napada na Jugoslaviju. Ti napori nisu ostali bez rezultata. Omladina Jugoslavije, naročito omladina Beogradskog univerziteta, srednjoškolska omladina, radnička omladina – okupljala se i spremala da – ujedinjena pod vodstvom Komunističke partije – dočeka teški čas, koji je zadesio našu zemlju invazijom hitlerovskih hordi.
(…)

Dvadesetsedmi mart 1941. godine ostat će u historiji našeg naroda kao jedna od svijetlih tačaka. Režim izdajničkog princa Pavla, u kome su igrali rukovodeću ulogu Cvetković i Maček, bio je zbačen zbog sramnog potpisivanja Trojnog pakta i pristupanja Jugoslavije osovini.. Preko stotine hiljada građana Beograda i ogromne mase demonstranata u svim krajevima Jugoslavije spremni su da radije podnesu najveće žrtve nego da iznevjere slavne tradicije njihovih predaka, da postanu osovinsko roblje. Nova vlada Simovića, koja je došla poslije Cvetkovića, nije se snašla zbog toga, što nije znala da pravilno ocijeni i da se osloni na nesalomljivu snagu koja postoji u našim narodima. Ona je stavila sav stari korumpirani državni aparat, koji je bio ne samo nesposoban, nego je i otvoreno sabotirao mjere koje su bile potrebne za odbranu zemlje.
A ovih 10 dana, u toku kojih su okupatori pregazili našu zemlju, - to su najsramniji dani u historiji naših naroda. Tada se ispoljila sva ona trulost, sva izdaja koja se do toga vremena vještački prikrivala. Da li su narodi Jugoslavije htjeli braniti svoju domovinu? Jesu. Na proglas za mobilizaciju pohrlili su radnici i seljaci, pohrlila je omladina i poštena inteligencija. Na izričiti poziv Komunističke partije pohrlili su svi članovi Partije koji su podlijegali vojnoj obavezi. Ali sav taj borbeni entuzijazam bio je uzaludan, jer je državno vodstvo zatajilo.
(…)

Nakon toga su nastali najstrašniji dani koji su ikada postojali u historiji naših naroda. U Hrvatskoj, okupatori su doveli na vlast izrode hrvatskog naroda – ustaše, na čelu s zlikovcem Pavelićem koji je bio pitomac Musolinija i Hitlera. Započelo je masovno istrebljivanje srpskog naroda u Bosni, Hercegovini, Vojvodini itd. Nesrećni seljaci ovih krajeva bježali su u šume sa svojim porodicama, samo da bi spasili svoje glave. Ali ustaše, zajedno s Nijemcima, priređivali su hajke na ove bjegunce i istrebljivali ih ondje, gdje su ih stigli. U takvoj situaciji (u kojoj se nisu nalazili samo Srbi, nego i svi pošteni napredni ljudi), narod je postepeno, najprije neorganizovano, počeo da se brani čime je god mogao – samo da se spasi od uništenja.
(…)

Usporedno s razvijanjem partizanskih odreda i Narodno-oslobodilačke vojske stvarala se i učvršavala naša narodna vlast. Još u 1941. godini počelo je na oslobođenom teritoriju Srbije, Crne Gore itd, po selima i po gradovima, stvaranje narodno-oslobodilačkih odbora. Oni su došli namjesto starih seoskih, općinskih i drugih vlasti, koje su se - sve od reda – stavile u službu okupatora. Ti su odbori, iz početka, imali uglavnom zadatak da se brinu za snabdjevanje partizanskih odreda, ali su postepeno preuzimali na sebe sve nove dužnosti koje mora vršiti jedna vlast sela, općine, sreza, okruga itd.
Kad je u jesen 1942. godine već bio oslobođen veliki dio Jugoslavije, - pokazala se potreba da se za cijelu Jugoslaviju stvori jedno političko tijelo koje će rukovoditi svim odborima, odnosno – preuzeti od Vrhovnog štaba razne političke funkcije, koje su se, silom prilika, sve više koncentrirale u njegovim rukama. Bilo je riješeno da se sazove Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije.
(…)

Iz svega toga se vidi koliko smo mi bili u pravu što smo digli narodni ustanak odmah iz početka, prije nego što je neprijatelj uspio u svojim paklenim namjerama. Oni koji su u zemlji i van zemlje stalno propovijedali da još nije vrijeme, vršili su pravi zločin prema našem narodu, prisiljavajući ga da na taj način da sam prigne svoju šiju pod krvnički mač okupatora. Skoro dvije godine svjetska javnost bila nje varana o tome što se događa u Jugoslaviji. Naši su borci i seljaci po selima škripali zubima od muke, kada bi čuli da se slavi glavni izdajnik Draža Mihailović preko raznih radiostanica i novina, dok on u isto vrijeme stoji pod komandom njemačkog okupatora i vodi borbu protiv nas. Da li je ikada u historiji bilo većeg cinizma i nepravde nanesene jednom narodu, koji podnosi teške žrtve? Sada je toj obmani konac. Izdajnik Mihailović, zajedno s Pavelićem i Rupnikom, prikovan je na sramotni stup historije. Mi smo zahvalni našim Saveznicima što su, iako prilično kasno, ipak na vrijeme uvidjeli tko se u Jugoslaviji bori i kome treba pomoći.
Danas mi imamo svoju pravu narodnu vladu, koja je izrasla u procesu ove borbe i koju je narod sam izabrao. Naš narod želi i on je uvjeren da će Saveznici uskoro priznati ovu vladu kao jedinog pravnog predstavnika naroda Jugoslavije.
Danas mi imamo vrhovno zakonodavno tijelo – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje se brine da se na istinski demokratskim principima priprema unutrašnje uređenje naše zemlje.

Mi imamo - a to je naša najvažnija tekovina – bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije.«