Četvrtak 13.12.2018.

"Bio sam kulturni radnik a ponekad i pjesnik"

Marin Franičević – Sjećanja pjesnika partizana (1. DIO)

Živopisna sjećanja pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koja za AV donosimo u pet nastavaka, u cjelosti su objavljena 1983. godine u književnom časopisu Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu. Franičević u tančine i znalačkim pripovjedačkim tehnikama opisuje svoj ratni put od okupacije Splita, preko kulturno-prosvjetnog partijskog rada na Hvaru, Braču i ostalim dalmatinskom otocima, do sudjelovanja na ZAVNOH-u te života i rada u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu. Opisuje susrete i suradnju s brojnim istaknutim imenima iz kulture, poput Ranka Marinkovića, Jure Kaštelana, Šimu Vučetića, Ive Tijardovića, Vladimira Nazora, Vanje Radauša i drugih. 

Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.) bio je hrvatski i jugoslovenski pjesnik, književni povjesničar i kritičar. Učiteljsku je školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. g. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na odredjenim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.

Više o autoru.

Ivo Lozica (1910.-1943.): crtež Marina Franičevića iz ratnih dana 


PRVI DIO 

 

Početak aprila 1941. zatekao me u Zagrebu. Studirao sam na Pedagoškoj školi koja je tih godina postala Visoka. Rat je u nama bio već prisutan. Znali smo da se radi o danima. Zato sam se i odlučio putovati još jednom, prije nego počne. Namjeravao sam ostati dva tri dana u Splitu i pet šest dana u Vrisniku. U Split sam stigao u subotu, petog travnja uvečer i slučajno doznao da ujutro rano iz Jelse stiže brod pun mobiliziranih ljudi sa sredine otoka. Tako se dogodilo da sam se, kad su naletjeli avioni, našao na Rivi ispred željezničke stanice. Pomislio sam – vježba. Ali bombe su počele padati. Jedna je pala na sam rub obale blizu mene i ubila jednog Pitovljanina. Možda bi me i zahvatio koji geler da nije bilo teretnog vagona koji je stajao prazan na šinama. Strah je bio instinktivan: skloniti negdje glavu. Potrčao sam prema željezničkoj stanici. U trku sam pomislio: kad se vrate, najprije će udariti po željezničkoj stanici. Druga misao: Dioklecijanova palača. Nju neće bombardirati i u trku sam promijenio smjer prema pazaru i Srebrnim vratima.

Što da se radi? Bio sam slobodan. Poziv za vojsku nisam dobio. Ali sam svoje zborno mjesto znao. Sjećam se oca i njegovih prvih riječi o Lenjinu koje sam kao dijete čuo. Sjećam se hvarskih mladića i njihove vjere u pobjedu socijalne pravde. I jeseni 1934. u Kninu kad smo drhčući od uzbuđenja ali čvrste odluke prvi put dali riječ organizaciji koju smo osnovali. A otpor fašizmu je i moja osobna stvar.

Ne, nisam bio hrabar. A nisam ni vjerovao da će Jugoslavija, kakva je bila, moći pružiti veći otpor osvajaču. Ni poslije nisam sebe vidio u budućnosti niti na to mislio, ali sam tvrdo vjerovao u konačni ishod. I bilo mi je jasno da svoju dužnost moram izvršiti i da ću je izvršiti. Inače bih iznevjerio i sebe i svoje stihove, i svoj »put za novi Grad« i svoje drugove i prijatelje. Moja dužnost je u tom trenu biti na »Zbornom mjestu«. I pošao sam u Knin i javio se u diviziju i obukao uniformu intendantskog potporučnika. Optimista nisam bio, ali nisam ni pomisliti mogao da će sve biti gotovo u nekoliko dana. Vratio sam se poslije četiri, pet dana pješice u Split u civilnom odijelu koje su mi nabavili kninski komunisti. Teror i represalije su već počele. Iluzija nisam imao. Kamo? Na Hvaru me znaju; i u Splitu, jer sam kao komunista bio dva puta napadan u Hrvatskoj strazi, jedan put u Hrvatskom narodu i, to nisam vidio nego čuo, u sarajevskoj Jugoslavenskoj pošti. Ostao mi je Zagreb.

Istina, nisam mnogo vjerovao u sovjetsko-njemacki pakt a jos manje u studentski alibi; bio sam kao nosilac lijeve liste i na Pedagoskoj skoli prilično poznat. Ali nije moja namjera da govorim o tim danima u kojima ni na poeziju nisam mnogo mislio. Ukratko, bio sam svjestan da je s jednim razdobljem moje mladosti gotovo, a drugo, na drugo se nisam usuđivao ni misliti. Napad na Sovjetski Savez bio mi je posljednji dokaz da u Zagrebu ne mogu opstati. Odlučio sam se vratiti u Split. Nisam ni pokušao tražiti propusnicu. Uvečer 23. lipnja ukrcao sam se u splitski vlak bez propusnice. Rizik je bio velik, ali činilo mi se da bi bio još veći ostati u Zagrebu. Ta mi je noć bila duga i teška, puna more i straha. Patrola je mogla naići svakoga časa. Preda mnom je bila sva moja prošlost, sve moje iskustvo iz kojega je tu u zamračenom vlaku progovorio »Mikula Trudni«. Čuo sam taj njegov zamišljeni glas i skutren u mraku zaboravio na patrole i strah. U Split sam stigao 24. poslije podne iznuren.

Prespavao sam popodne i noć i 25. ujutro u stanu Baće počeo pisati. Nastavio sam i 26. i dovršio poemu Govorenje Mikule Trudnega. Tako je napisano moje prvo književno djelo nastalo u ratu. U njemu se ne spominju partizani jer ih još nije ni bilo, ali je ono ipak po svemu partizansko. Dok sam poemu čitao slikaru Frani Baći, nisam još znao što sam napravio, ali sam ipak vjerovao da je to najbolje što sam napisao.

Osim toga bilo mi je jasno da se to ne može objaviti pa sam se bojao da ne nestane zajedno sa mnom u mraku fašističkog nasilja. Bio sam ilegalac u Splitu bez prijave i dokumenata. Želio sam, ako i padnem, da se rukopis sačuva, jer sam vjerovao da će doći dan kad će se on moći objaviti.

Prvo što sam učinio napravio sam još dva rukopisna prepisa i pohranio ih na različita mjesta.(Jedan sam od tih primjeraka dobio poslije rata od Irene Bijelić koja ga je sačuvala.) Ali ni s tim nisam bio zadovoljan. Želio sam to što sam napisao nekako ožvjeti, unijeti među ljude, nekomu pokazati. Drugovi s kojima sam tada već počeo raditi nisu ni inače imali mnogo interesa za poeziju, a kako bi ga u toj situaciji i mogli imati (ili se tako meni cinilo) pogotovu za nekakve čakavske stihove. Davičo je bio u Splitu, ali s njim do tada još nisam imao kontakta. Za Elija Fincija nisam ni znao da je u Splitu dok se nismo našli u rukovodstvu aktiva (akcionog odbora) intelektualaca. Ni za Juru Kaštelana koji je stanovao kod Živka Jeličića nisam znao. Ranko Marinković će doći poslije. Među prvim čitaocima ili bolje reći slušaocima bili su Šime Vučetić, Silvije Bombardelli, Neven Šegvić, Braslav Borozan, Ante Bućan, Niko Babarović, a malo poslije i Zdenko Štambuk. No ni oni tada još nisu bili upoznali cijelu poemu, jer sam im čitao samo ulomke. Netko od njih, ja sam uvjeren da je to bio Borozan, ali on kaže da se toga ne sjeća, došao je na ideju da je dam prepisati u nekoliko mašinskih prepisa i podijelim da bi tako ušla u život. Ideju sam prihvatio. Tako je poema već toga ljeta bila umnožena u šesnaest primjeraka uvezanih u svesku. Nekoliko sam primjeraka ostavio za sebe. Dva sam preko brata Dinka poslao na Hvar, ostalo sam podijelio u Splitu. Želio sam nešto poslati i na Brač, ali tada nisam imao vezu.

Govorenje Mikule Trudnega napisano je kao pjesma u prozi, smatrao sam da je to neka vrst poetske ritmičke proze. Ranko Marinković, koji mi je poslije rata dao jedini sačuvani primjerak toga prvog ratnog izdanja, otkrio je u toj mojoj »ritmičkoj prozi« osmerce. To me je otkriće zaprepastilo. Bio sam očajan kad sam se i sam u to uvjerio. Ranko a zatim i Vjekoslav Kaleb i Šime Vučetić su me tješili da ti moji osmerci nisu monotoni i da taj moj osmerac nema baš nikakve veze sa štokavskim osmercem kojim se u nas piše od Vraza i Preradovića pa do naših dana. Kad sam, uvjerivši se i sam da se radi o osmercima, poemu prenosio u stihove, trebala mi je intervencija samo na dva, tri mjesta.

Mnogo godina kasnije, kad sam počeo proučavati versifikaciju, otkrio sam da je taj moj tip spontano nastalog osmerca koji sam nazvao peonskim posve nov u našoj versifikaciji. No to ne ide u okvir ovih mojih sjećanja. Govorenje sam i dalje čitao pojedincima (Vjeko Cvrlje, Ervin Klarić, i dr.) a nekoliko puta i na većim skupovima. Pamtim jedno takvo čitanje kod dra Janovića i njegove supruge Ružice koja je i sama pisala stihove. Bio je prisutan i slikar Vjeko Parač. Drugo izdanje Govorenja u nekoliko primjeraka nastalo je 1942. u Pitvama. Jedan je okrnjeni pimjerak sačuvao Sibe Kvesić. No u tom »izdanju« u nekoliko primjeraka nije samo Govorenje, to je neka vrst Izabranih pjesama. Kako nedostaju prve četiri stranice i još jedna zaključna, ne znam kako se ta »zbirka« zvala. Kvesićev primjerak ima 136 stranica. Tu je Govorenje još u prozi kao i u prvom prepisu. Mašinskih prepisa Govorenja bilo je više (Hvar 1942, Split 1943, Šibenik 1944. itd.).

Negdje sredinom ljeta prijavio sam se Vjeki Cvrlji s kojim sam pred rat bio organizirao učiteljsku simpatizersku grupu i Zdenku Štambuku koji se vratio iz Zagreba. S njima sam se najbolje znao a bio sam uvjeren da su članovi Partije. Zdenko mi je odgovorio da on radi isključivo na izdavanju lista i da me jedino tu ponešto može angažirati. Vjeko je rekao da će mi odgovoriti kad se konzultira s drugovima. 

Poslije konzultacije je rekao da me neki drugovi smatraju »krležijancem« i da moram početi sve iznova da bi me mogli provjeriti. Vjeko je bio moj prijatelj i znao je kako ja o tome mislim, da sam »krležijanac« samo u odnosu na literaturu, a da sam u političkim stvarima potpuno na liniji Partije, ali valjda nije u to mogao uvjeriti te »neke drugove«. Tako je određeno da radim u aktivu (akcionom odboru) intelektualaca i u Narodnoj pomoći. 

Osnovao sam dva aktiva i poslije ušao u rukovodstvo aktiva zajedno sa Cvrljom, Milošem Žankom i Fincijem i još dvojicom, trojicom drugova koje nisam poznavao, u Narodnoj pomoći sam bio sekretar jednog sektora u rajonu Grad, a kasnije sekretar Odbora za rajon Grad. Od vremena do vremena dobivao sam i druge zadatke, ali ovdje nije o tome riječ. U takvoj mi je situaciji Štambuk jednoga dana zakazao sastanak. Došao je s tim da Davičo, on i ja, ako prihvatim, pokrećemo ilegalni časopis. Bio sam izenađen ali i veoma obradovan. Štambuk je osim suradnje u redakciji tražio i stihove (Davičo je o tome pisao u zborniku o Hvarskoj konferenciji kulturnih radnika, Split, 1976). S današnjeg bi aspekta bilo najlogičnije da ponudim Govorenje za koje je Zdenko tada svakako znao, a čini mi se i Oskar. Ali nisam. Nisam ni došao na tu misao. Na tu pomisao nisu došli ni njih dvojica.

Mislio sam da stihovi koje treba napisati moraju biti pjesme-leci, direktan poziv na borbu, stihovi koje će prihvatiti svi.

A takve mi pjesme s kojima bih bio zadovoljan nije uspjelo napisati. Letak da, letak bih umio napisati. Ali pjesmu-letak pa da bude jedno i drugo ne, to mi nije išlo. Mučio sam se dugo i sklepao nešto. Dvije sam pjesme predao Štambuku. Bile su prihvaćene. Ali Davičo će uskoro biti uhapšen i interniran pa je stvar s časopisom propala. Nakon toga će i Štambuk biti uhapšen i interniran, tako je ta veza hila prekinuta. Ni pjesme nisu sačuvane.

(NASTAVAK SLIJEDI)

***
"Govorenje Mikule Trudnega", prvu zbriku pjesma Marina Franičevića koju je 1945. godine izdala Matica Hrvatska u Zagrebu (uz predgovor Vjekoslava Kaleba i Marinov portret iz ruke tada već stradalog kipara Ive Lozice), možete pročitati ili skinuti OVDJE.
 

Drugi dio memoara možete pročitati OVDJE

Treći dio memoara možete pročitati OVDJE

Četvrti dio memoara možete pročitati OVDJE

Peti dio memoara možete pročitait OVJDE