Nedjelja 26.9.2021.

Šibenski Židovi za vrijeme Drugog svjetskog rata

Šibenik je imao poprilično malu židovsku zajednicu prije Drugog svjetskog rata – svega 28 ljudi zabilježeno je 1931. na popisu stanovništva. Veći broj Židova u Dalmaciju je pristigao netom prije početka rata u Jugoslaviji, 1940-1. u tranzitu prema sigurnom izbjeglištvu iz Austrije i Njemačke, svojih domovina koje su ih se odrekle. Tako su, primjerice, u jednom izvještaju u srpnju 1940. u Šibeniku zabilježeni Friedrich i Charlotta Stein kao izbjeglice.

Početkom Drugog svjetskog rata, Šibenik i najveći dio Dalmacije okupirala je Mussolinijeva Italija te je Šibenik postao dio sastavni dio fašističke Kraljevine Italije. Iako su Židovi u Italiji i talijanskim područjima bili diskriminirani, a stranci zatvoreni u logore, genocidnog nasilja prema njima nije bilo. Talijanska Dalmacija i Kvarner te talijanska okupacijska zona u NDH, u opreci s ostatkom ustaške države gdje se Židove, Rome (i Srbe) masovno ubijalo u logorima i stratištima (Danica, Jadovno, Jasenovac, Pag…), bili su “obećana zemlja” za hrvatske i bosanskohercegovačke Židove. Viza za talijansku Dalmaciju ili bijeg preko talijansko-ustaške granice gledale su se kao spas, a o zaštiti Židova od strane talijanskih vlasti u Dalmaciji Gino Bambara je nedavno napisao i vrijednu knjigu. Jasno, sigurnost i djelomična sloboda Židova u talijanskoj Dalmaciji bili su relativni – u lipnju 1942. crnokošuljaši i batinaši su popljačkali, spalili i uništili drevnu splitsku sinagogu. U talijanski koncentracijski logor Kampor na Rabu, iako prvenstveno otvoren za Slovence i Hrvate, do ljeta 1943. zatvoreno je i oko 2,100-2,700 Židova, među kojima i Marija Kohn i Osječanka Maja Bošković-Stulli.

Nakon rujna 1943. i kapitulacije Italije, u Dalmaciju stižu njemačke i ustaške trupe te se situacija stubokom mijenja. Počinju deportacije u logore smrti. Partizani su uspjeli evakuirati gotovo sve Židove iz logora Rab, no Nijemci su zatečenih dvjestotinjak prebolesnih ili prestarih – koji nisu mogli otići – promptno poslali u smrt. Tristotinjak evakuiranih Židovkinja i Židova iz rapskog logora ustrojilo je Rapski partizanski bataljon te se iskazalo u žestokim borbama protiv Nijemaca, snaga NDH i četnika na Kordunu i Banovini, pretrpivši teške gubitke.

Popriličan broj Šibenčanki i Šibenčana židovskog podrijetla borio se u partizanima. Neki su u pokretu bili od početka, kao predratni komunisti i antifašisti, dok su drugi pristupili uglavnom masovnije sredinom i krajem 1943., kad je talijansku upravu zamijenila njemačka i ustaška. Tada je, naime, odlazak u partizane ili partizanski zbjeg bio najizglednija strategija preživljavanja nasuprot pasivnom čekanju kakve racije i slanja u logor.

Jedan od zaboravljenih Šibenčana je Isak Drutter (r. 1925) Podrijetlom iz obitelji koja se iz Travnika doselila u Šibenik nešto prije njegovog rođenja, kupivši drogeriju “od jednog Talijana”, pohađao je šibensku gimnaziju do 1941. te kasnije odlazi u partizane. Nakon rata postaje jedan od naših najpoznatijih ekonomista, školujući se i u SAD-u te postavši guverner Narodne banke Hrvatske i sveučilišni profesor. Otac Salomon i majka Regina – u čijoj su radnji Šibenke rado kupovale konfekciju – preživjeli su rat. Isakovo kazivanje sačuvano je za buduće naraštaje u Memorijalnom muzeju Holokausta u Washingtonu. U partizanskoj artiljeriji borio se pak njegov bratić Albert, rođen u Šibeniku 1907., kasnije glumac.

„Ta naša mikro židovska zajednica u Šibeniku u cijelosti je preživjela zahvaljujući partizanima. Ili smo bili u partizanima ili su nas partizani spašavali. Istodobno, od naše mnogobrojne rodbine koja je živjela u NDH, gotovo nitko nije preživio“ rekao je Isak Drutter.

Regina Berger-Sedlar, (r. 1922. u Šibeniku) studentica medicine, bila je kći krojača, “poznatog šibenskog Židova”, Borisa. Pristupivši savezu komunističke omladine, aktivno je sudjelovala u pokretu otpora protiv Talijana sabotažama i diverzijama. Od strane fašističkih obavještajaca je bila “smatrana vrlo aktivnom i fanatičnom propagandistkinjom.” Nakon dojave, uhitila ju je talijanska fašistička tajna policija tijekom sastanka mladih komunista u jednoj kući u Docu u travnju 1942. Prilikom uhićenja došlo je do pucnjave. Iz talijanskih dokumenata doznajemo:

“Agenti su upali u jednu sobu na prvom katu gdje su zatekli 3 muškarca i jednu ženu koji su sjedili za stolom, i naredili im da dignu ruke uvis. Jedan od prisutnih je hitrim pokretom uspio izvaditi pištolj i smrtno raniti podbrigadira Javne sigurnosti Caprara Giuseppea. Agenti su odmah odgovorili vatrom i ubili trojicu komunista. Uhapšeno je, zatim, 10 osoba koje su se dijelom zatekle u istoj kući, a dijelom u susjednoj. … Specijalni sud je noćas, na izvanrednom zasjedanju, tri uhapšene osobe osudio na kaznu smrti, dvije na 30 godina i jednu na 8 godina zatvora. (…) Svi su za vrijeme suđenja, a naročito Manojlović i Berger pokazale zastrašujući cinizam, a osudu na smrt su primile podrugljivim osmijehom.”

Regina ipak nije smaknuta, već joj je kazna preinačena u zatvorsku. Nakon pada Italije, pobjegla je iz zatvora zadnjeg dana 1943. te je bila na raznim sanitetskim dužnostima u dalmatinskim partizanskim jedinicama. U pokretu otpora sudjelovali su i njen otac Boris, majka Sali i brat Miro (r. 1918.). Dok je Regina bila u talijanskom zatvoru, njena vršnjakinja, Šibenčanka Dobrila Weiler otišla je u siječnju 1943. u partizane te je radila kao bolničarka i voditeljica saniteta u 3. dalmatinskoj, a kasnije 1. proleterskoj brigadi. Vrlo vjerojatno su radile zajedno i skupa dočekale kraj rata.

Rahela Komol (r. 1918), domaćica iz Šibenika, po padu Italije priključila se XIX partizanskoj diviziji; ranjena u borbi s Nijemcima 1944., bila je prebačena u oslobođenu Italiju na liječenje. Sličan put imala je i Klara Štrkalj-Erlih, trgovkinja, koja je nakon pada Italije otišla u partizane te radila kao daktilograf na Visu, a zatim u Bazi NOVJ u Bariju (Italija). Trgovački pomoćnik Sason Papo poginuo je kao partizan u sjevernoj Dalmaciji 1944.

Milica Koštan-Graf, r. 1913. u Sesvetama, prije rata bila je trgovačka pomoćnica. Nijemci su ju 1944. uhvatili u Šibeniku kao suradnicu partizana i strijeljali u Zablaću. Vojvođanski Židov, student medicine i uvjereni komunist, narodni heroj Pavle Papp (r. 1914.), poznat pod nadimkom “Šilja”, tek je smrću vezan uz Šibenik. U kolovozu 1941., dok je pokušavao organizirati ustanak i gerilske akcije protiv talijanske okupacije, uhvatili su ga Talijani kod Vaćana i strijeljali u Skradinu. Sličan je put imao i prvi zapovjednik Šibenskog partizanskog odreda, Josip Polak “Pepa”, Židov rođen u Pakracu 1913. Upućen u sjevernu Dalmaciju od strane KPH kako bi pomogao organizirati otpor, poginuo je u borbi s Talijanima u ožujku 1942. pokraj Sinja.

Mnogi drugi zabilježeni su prvenstveno kao izbjeglice. U zapisima se nalaze i dvojica braće Cohen iz Šibenika koji su se sakrili u Zadru 1943/4., te ih je spasio tamošnji činovnik Rocco Panella (po kazivanju njegove kćeri Angele), izdavši im propusnicu. Mariju (Miku) Eisler iz Šibenika, “lijepu plavušu”, koja se našla u talijanskoj Rijeci, pokušavajući pobjeći u Švicarsku sa svojom majkom, upoznao je Giovanni Pallucci (r. 1906.). Smrtno se zaljubivši u nju i želeći ju oženiti nakon rata, potegnuo je vezu preko svog ujaka, biskupa u Italiji, sve do talijanskog princa i formalno kralja NDH, kako bi joj omogućio prelazak u Švicarsku. Mikinog oca Ernesta ipak nije uspio spasiti: talijansko veleposlanstvo u Zagrebu ustaške vlasti su obavijestile da je mrtav. Tako su majka i kći prebjegle u Švicarsku legalno, a Mika se 1990. vratila u Hrvatsku te svjedočila o Palluccijevoj dobroti kojom je zaslužio naslov pravednika među narodima. Ferdinand Frosch, rođen 1896. od oca Josipa u Šibeniku, zabilježen je kao zatočenik logora u Italiji; oslobođen je 26. studenog 1943. kod Bologne te je emigrirao u SAD zajedno sa suprugom Lili Grünwald preko Napulja i luke Fort Ontario (Oswego, New York) u srpnju 1944. Još jedna Šibenčanka židovskog podrijetla preživjela je Drugi svjetski rat, no čini se da tada nije živjela u Šibeniku (glumica Ivona Grünbaum, r. 1923.).

Nasuprot njima stajao je David Sinčić, rođen u Šibeniku 1911. Isprva HSS-ovac, prešao je u ustaški pokret i vjerojatno dobio “počasno arijstvo.” Postao je podžupan pa kninski župan i potom činovnik i časnik za vezu s talijanskom vojskom. Pragmatičnom politikom nastojao je izbjeći najgore ustaške zločine i progone Srba, promičući i savjetujući suradnju NDH s četnicima protiv partizana, “pravih neprijatelja”. Kad se rat bližio kraju, pragma ga je uvukla i u plan rušenja ustaša, preuzimanja vlasti od strane HSS-ovaca i povezivanja s Britancima, što je neslavno propalo. Strijeljan je 1949. u Zagrebu. O njemu je nedavno objavljena i monografija Hrvoja Matkovića.

Mnogi Židovi koji su u partizanima preživjeli holokaust pomogli su izgradnju i podizanje Šibenika nakon oslobođenja u studenom 1944. Kako je Šibenik u tih pola godine, do svibnja 1945. bio glavni grad Hrvatske, Sabor, Vlada, agencije, zavodi i državne ustanove su djelovale u gradu. Primjerice, u zgradi današnje Porezne uprave na rivi kraj Autobusnog kolodvora (onda carinarnici) je bilo sjedište hrvatske vlade. Tako su mnogi Židovi radili u upravi i pravosuđu hrvatske vlade u Šibeniku (kurir Viktor Kohn, načelnik pravno-zakonodavnog odjela vlade Aleksandar Goldštajn, pravnik i vijećnik ZAVNOH-a Milan Pollak, sudac Oto Radan), kao kulturnjaci (Oskar Herman) ili liječnici za kojima je izgladnjeli i opustošeni Šibenik vapio (Edgard Wolf, Julius Dezider, Josip Lipa, Pavao Centner).

Autor: Domagoj Babić

Izvor: Dalmatinska smotra - Prilog sijećanju

Knjiga Gina Bambare o bijegu Židova na teritorije pod talijanskom okupacijom
Magda i Maja Bošković
Spomen ploča na mjestu logora Kampor
Pavle Pap Šilja
Josip Polak
Monografija o Davidu Sinčiću