Četvrtak 13.12.2018.

26 smrznutih partizana

Jedinstveni spomenik NOB-a kao uspomena na strašni ledeni marš

Ako putujući autoputom Zagreb-Rijeka skrenete za Mrkopalj, produžite još 6km u pravcu Tuka, doći ćete na memorijalno spomen područje Matić Poljanu. Za vrijeme zimskih uvjeta cesta se čisti samo do sela Tuk, pa je zimi pristup poljani na preko 1000m nadmorske visine bez vrhunske planinarske opreme skoro pa nemoguć. Uz to imajte na umu da dolazite u kraj u kojem, na sreću, još vladaju medvjedi.

Memorijalno spomen područje je 3 kilometra duga poljana na kojoj je 1969. godine podignut spomenik od 26 kamenih monolita koji simboliziraju partizansku kolonu. Na tom se mjestu tijekom noći s 19. na 20. veljače 1944. smrznulo 26 partizana, bijela smrt je pokosila izmorene i gladne borce 2. brigade 13. primorsko-goranske udarne divizije.


Andrija Maurović - "Iz borbe partizana u Jugoslaviji"

Bijela smrt

Na ledenom maršu te februraske noći 1944. bilo je 680 boraca, razvrstanih u tri bataljuna, zatim prateća četa i tehnička četa, vod veze i izviđača, te sanitetski vod i komora. Brigada je pošla na dugačak marš od Škalića u Lici, do Drežnice i Jasenka, te Matić Poljane i Tuka, ukupne dužine oko 52 kilometra. Trebali su se odmoriti u selu Radojčići, pored Drežnice. Međutim, na ovom više puta spaljenom području nije bilo uvjeta za odmor. Drežnica je dočekala već umorne i gladne borce bez hrane i bez krovova. Brigada u opustošenoj Drežnici nije mogla ostati.

Odlučeno je da se produži do Jasenka i dalje preko Bjelolasice i Matić Poljane za Tuk. Bilo je oko 17 sati kad u ovo doba godine već pada noć, a pred njima je do Mrkoplja bilo još 25 km po još većoj hladnoći. Prije polaska izvršene su posebne pripreme. Hrana je podijeljena borcima. Određene su posebne skijaške grupe koje su pravile prtinu, da bi se kolona mogla kretati kroz duboki snijeg. Kad je brigada već duboko zašla u šumu, nazad se više nije moglo, a naprijed veoma teško. Tijekom marša najprije je počela ugibati stoka: konji i mule. Ta tovarna grla morala su biti rastovarena. Teret su najprije preuzeli borci, a zatim je teško naoružanje pohranjeno kako bi se partizanima olakšalo i omogućilo daljnje kretanje. Pripadnici ove partizanske brigade su bili iz Istre, Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja i nisu podjednako mogli podnijeti napore u snijegu i hladnoći. Tokom marša dolazilo je kod pojedinih boraca do pojave halucinacije, a nakon tri sata hoda trojica boraca su umrla u snijegu.

Počele su se javljati još veće poteškoće uslijed sve veće visinske razlike, višeg snijega i hladnoće do minus 30 stupnjeva. Najteže je bilo savladati umor i manjak hrane kojom bi se borci okrijepili. Kolona se sve više razvlačila. U toj noći strave i užasa, u borbi protiv studeni i planine, brigada je desetkovana. Borce je zahvatilo haluciniranje. Zbog studeni, snijega, vijavice, iznemoglosti, gladi i loše odjeće i obuće u maršu je te noći ukupno stradalo 26 drugova. 

Unatoč svim strahotama, kolona je uz izvanredne napore stigla do Matić Poljane. Seljaci iz Mrkopolja i Begova Razdolja koje je uputio NOO došli su do Matić Poljane u susret umornim i promrzlim borcima.

Brigada je na kraju ovog marša u jednom danu izgubila 26 svojih boraca, a imala je još 85 teško promrzlih, od kojh su petorica ubrzo umrla u bolnici. S trajnim posljedicama na životu je ostalo oko 150 partizana. Gubitak je bio velik, ali bi bio i veći, da je brigada ostala u Gornjem brinjskom kraju, bez hrane i na udaru Nijemaca i ustaša. 

Najveći dio brigade se ipak uspio probiti preko Matić Poljane do Turka, a zatim i do Mrkoplja. U marševskoj koloni brigade bilo je i 17 partizanki. Zanimljivo je da nijedna od njih nije ostala na maršu, nije se smrzla. Mlada partizanka Antonija Dovečar, rođena Grgurić, iz Mrzlih Vodica je u vrijeme marša bila u sedmom mjesecu trudnoće. Dva mjeseca kasnije u Belom Selu u kući Ivana Kauzlarića rodila je sina Ratimira.


Andrija Maurović - "Iz borbe partizana u Jugoslaviji"

Spomenik 

Godine 1969. podignut je spomenik arhitekta Zdenka Sile koji se sastoji od 26 stupova od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana. Nažalost jedan od "kamenih partizana" je pao vjerojatno zbog pomicanja tla. Nadamo se da će ubrzo podignuti i vratiti u kolonu sa svojim drugovima.

Zdenko Sila je za izgled spomenika dobio inspiraciju na obližnjim poljanama po kojima je razasuto kamenje koje se izdiže iz travnate površine. Na samoj cesti se nalaze i tri spomen ploče s tekstovima osnovnoškolaca. Spomen ploče su već izgubile mnoga slova, i tekstovi su sve teže čitljivi pa ih u cjelosti prenosimo:

Upinju se. Dahću. Iznemogli upadaju u snijeg do pojasa. Dižu se. Hoće naprijed. Stopu u stopu. Ruše se. Mrze tu bjelinu i snijeg, mrtvačku pjesmu vjetra. On ih bode poput noževa. Ali oni ne smiju stati. U njima gori neizreciva želja za životom. Brže! Brže! Moraju izdržati. Izgledalo je da će se otvoriti. Ne! Oni padaju u nepobjedivu silu. Koče se. Očni kapci drhte od napadaja mašte, misli o slobodi, divljeg sna.

Gordana Rupe, učenica VIIa

Snažniji pomažu slabijima. Borac hrabri borca - još malo. Još malo. Samo da izdržimo! Moralo se ići. Tromo dižu noge. Vjetar! Mećava! Borci zaostaju. Padaju. Vuku se dok ne klonu. Matić poljana traži žrtve. Kolona se smanjue. Nestaje nade. Nestaje boraca.

Dubravko Došen, učenik Va 

Pusta planina, nigdje pomoći. Nevolja i bol. Tko je sjeo, ostao je zauvijek. Umorni, zakleti da izginu, ostali su ležati bez nade. A živi nastavljaju posljednjim snagama put koji nema kraja. Bešćutni, s jedinom željom da konačno ugledaju spasonosno svjetlo, ognjište, da završi mučna borba.

Jadranka Matković, učenica VIIb 

Izvori:
Mrkopalj U ZAGRLJAJU „BIJELE SMRTI“, sabh.hr

Šume u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945., Ivan Tironi, Šumarski list 7-9 1987.

Matić Poljana, Antonio Šiber

 

Jedan kameni partizan je pao. Nadamo se da će se ubrzo vratiti u kolonu.
Spomen ploče su izgubile već mnoga slova.