Ponedjeljak 10.12.2018.

Spomenik prosinačkim žrtvama opet na udaru fašista

Još jedan zagrebački spomenik NOB-a koji je pod stalnim udarom vandala

Nastavlja se fašističko divljanje po uspomenama na mrtve drugove. Nakon što su početkom tjedna neofašisti vandalizirali partizansku kosturnicu u Šibeniku danas smo dobili fotografiju spomenika prosinačkim žrtvama na okretištu Dubrava prepunog nacističkih, ustaških, anti-antifa i BBB grafita. Fotografija je iz albuma povodom akcije Jane's Walk uz šetnju niz potok Štefanovec u organizaciji projekta Mapiranje Trešnjevke

Koliko brzo ćemo morati čekati reakciju gradski službi i hoćemo li je uopće dočekati nije poznato s obzirom na iskustvo s bistom Ive Lole Ribara koja iako pronađena nikad nije vraćena, te sa spomenikom u ulicim Božidara Adžije koji nikad nije obnovljen nakon čekićanja.

Spomenik je podignut 1960. godine u trajno sjećanje na šesnaestoricu Zagrepčana koje su ustaški krvnici 20. prosinca 1943. godine objesili o telefonske stupove na lokaciji današnjeg okretišta u Dubravi.

Zanimljivost vezana uz nastanak Spomenika prosinačkim žrtvama jest ta da je Dušan Džamonja - umjetnik svjetskog kalibra i jedan od naših najcjenjenih kipara uopće - skulpturu izradio samoinicijativno i poklonio je općini Maksimir. Osim što je velik dio svog kiparskog opusa posvetio upravo obilježavanju stradanja, borbe i revolucije, Dušan Džamonja bio je i osobno vezan uz zagrebački kvart Dubrava. Nedaleko poprišta samog tragičnog događaja živio je, naime, kao dječak prije početka Drugog svjetskog rata.

U jednom od intervjua za Večernji list iz 1980-ih godina, Džamonja je rekao:

"Što se tiče teme stradanja, moja prva spomenička realizacija bio je u stvari moj skromni spomenički doprinos zagrebačkoj Dubravi, posvećen prosinačkim žrtvama. Bit takvog mog angažiranja bila je u tom što sam shvatio da je pomoću klasičnog pristupa i figurativnog izražavanja nemoguće obuhvatiti i izraziti opseg tog stradanja. Oblik oslobođen svake lateralne asocijacije omogućio mi je da putem plastičkih simbola na univerzalniji način izrazim kompleksnost i dubinu drame u toku II. svjetskog rata." 

Zagrebački antifašisti se svake godine sjete prosinačkih žrtava 1943. s obzriom da se radilo o prvom u nizu masovnih javnih vješanja kojima su ustaše htjele zastrašiti pokret otpora u Nepokorenom gradu. U slijedećim odmazdama obješeno je pet, a odmah zatim strijeljan je 21 građanin. U četrnaest navrata, prvih mjeseci 1944. godine, obješen je ili strijeljan za odmazdu ukupno 241 čovjek. Samo 30. prosinca 1944. prema »Hrvatskom narodu« obješeno je 50 talaca. U Žitnjaku je 4. siječnja 1945. obješeno 25 žrtava. Dana 25. siječnja obješeno je još 40 ljudi, u veljači opet na Žitnjaku deset, u Remetincu trideset, u Vrapču 13. veljače najprije dvadeset, zatim 22. veljače ponovo dvadeset.

Najpoznatija žrtva tog prvog javnog viješanja je profesor Bogdan Ogrizović. Nakon što je izgubio posao u gimnaziji kao "nepoćutna i pogibeljna osoba", poslan je u logor i mučen, da bi najzad u montiranoj odmazdi, zajedno s 15 drugova, bio obješen u zagrebačkoj Dubravi.

Imao je samo 32 godine. 
Prilikom polaganja lijesa u grob pokraj svog pokojnog oca, koji je bio saborski zastupnik Hrvatske stranke prava od 1910. do 1912. godine, Bogdanova majka je izjavila: "Milane evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske".