Ponedjeljak 23.11.2020.

Filofašisti će i ove godine tugovati što su ih partizani spriječili da pobiju svu djecu u dječijem logoru Jastrebarsko

Revizionistički festival falsificiranja historije i ove će godine svoj vrhunac doživjeti u Jaski

Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Udruga policije branitelja Jastrebarsko i Župa sv. Nikole biskupa će i ove godine izvesti cirkus koji najbolje pokazuje pravu bit “Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima”.  Filofašisti i klerofašisti će ovu subotu tugovati što ustaše nisu uspjele mogle nastaviti mučenje malih zatvorenika dječijeg logora u Jastrebarskom u kojem je u par mjeseci umrlno najmanje 449 malih logoraša. Dan prije toga "EU blagdana" u Jastrebarskom će se održati komemoracija koji oslobođenje malih logoraša krivotvori te prikazuje kao "partizanski napad na ratnu siročad" što se u potpunosti razlikuje od svih histroijskih dokaza i iskaza svjedoka.

Ovu organizaciju i njihovu odvratnu djelatnost financijski podupire Ministarstvo branitelja koje je 2018. godine dodijelilo 20.000 kuna Udruzi policije branitelja Jastrebarsko za tiskanje zbornika skupa „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941. - 1945.“ u sklopu natječaja za širenje vrijednosti Domovinskog rata.

Sve ove odvratne laži će posvetiti i klerofašisti misom vlč. FIlipa Marića, upravitelja župe Jastrebarsko, da bi se nakon toga žalilo za "nevinim žrtvama" - ustaškim čuvarima logora. Nakon toga će okupljeni filofašisti moći poslušati laži suosnivača HDZ-a Ante Belje koji će im priložiti ‘istinu’ o događajima iz 1942., koji su se prešućivali ‘u partizanskoj i četničkoj literaturi’. Ta ‘istina’ suprotstavljat će se dosadašnjim ‘monstruoznim lažima’ prema kojima su ustaše i nacisti nakon velike ofenzive pobili i u logore ili na robovski rad u Njemačku poslali ostatak civilnog stanovništva kozaračkog kraja, mahom Srba, a njihovu djecu iz logora proslijedili u Jastrebarsko, Sisak i na druge lokacije. Beljo tvrdi da je tamošnje stanovništvo zapravo stradalo od partizanske ruke, u okršaju s četnicima, pa ustašama nije preostalo ništa drugo nego da spašavaju srpske mališane, poznate kao ‘djeca s Kozare’. Samim time, tvrdi Beljo, partizani nisu oslobodili djecu u kolovozu 1942., nego su ih, zločinački podlo, napali.

 

Radi se o jednom od brutalnijih primjera iskrivljivanja najsvjetlijih postignuća antifašističke borbe na ovom području. Tzv. “partizanski napad na dječji dom” zapravo je oslobodilačka akcija Četvrte kordunaške brigade u kojoj je preko sedam stotina djece spašeno iz ustaškog logora namijenjenog njihovom “preodgoju” odnosno prisilnom nametanju “arijevskog” hrvatskog identiteta. Ubrzo nakon uspostave NDH i donošenja rasnih zakona krenulo se s konkretnijim mjerema u cilju ostvarivanje ustaške ideologije istrebljenja Srba, Roma, Židova i političkih neprijatelja režima. Masovni ustaški pokolji srpskog stanovništva Korduna i Bosanske Krajine najteže su pogađali najmlađe stanovnike tih područja, bilo da su bili direktno ubijeni ili lišeni roditeljske skrbi što je u siromašnim krajevima zahvaćenim ratom značilo povećani rizik smrtnosti, bilo zbog gladi, bolesti ili nekog drugog uzroka.



Dječaci s Kozare u ustaškim uniformama
Izvor: 
Ivan Fumić: DJECA - ŽRTVE USTAŠKOG REŽIMA str. 31


Ustaše su u nastojanju “zbrinjavanja” ove ratni siročadi priskočili svojoj verziji nacističke politike Lebensborna ili Hitlerjugenda, proizvodnje nove politički i rasno pogodne generacije. Velik broj ratne siročadi smješten je u “dječje domove” odnosne sabirne logore u kojima su kontrolu nad njima preuzimale, uz ustaški represivni aparat, strukture katoličke crkve. Cilj ovoga bio je odgoj djece, čiji su roditelji uglavnom bili žrtve fašističkog terora ili antifašistički borci, u fašističkom duhu. Ostvarenje ovakvog cilja predstavljalo bi još teži udar Narodnooslobodilačkom pokretu od fizičke likvidacije ove djece.


Osuđeni ratni zločinac sestra Pulherija
Izvor: Ivan Fumić: DJECA - ŽRTVE USTAŠKOG REŽIMA str. 54

Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. jula 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti. Većina djece logoraša bila su smještena u prostorijama dvorca Erdody i barakama koje je talijanski okupator 1941. izgradio za smještaj vojnih konja. Uvjeti u kojima su djeca boravila bili su katastrofalni, a mnoge časne sestre zadužene kao čuvarice logora isticale su se u zlostavljačkim postupcima. Bivši logoraš Mihajlo Veljić prisjeća se: “Časne su se sestre držale loše, iako ne mogu reći da su ubijale djecu, ali su ih maltretirale i tukle… Smrtnost je bila velika, pa je svakodnevno dolazio mjesni grobar i dječja tijela pokapao na livadi, na kojoj su se pokapali Židovi i neki žandari, jer po tadašnjim zakonima pravoslavna djeca nisu mogla biti pokopana na mjesnom groblju.
Glavna upravnica logora, časna sestra Barta Pulherija, inače svastika ustaškog doglavnika Mile Budaka, nakon rata proglašena je za ratnog zločinca. Logorašica Zorka Delić-Skiba prisjeća se kako je Budakova svastika “govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.” U logoru je prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača NR Hrvatske bilo zatočeno 3.336 djece, uglavnom porijeklom sa područja Kozare i Korduna. Prema istim podacima, u logoru je do kraja oktobra 1942. umrlo najmanje 449 djece


Mrtva djeca u logoru u Jastrebarskom
Izvor: 
Ivan Fumić: DJECA - ŽRTVE USTAŠKOG REŽIMA str. 82

Međutim, dio djece ipak je izbjegao tragičnu sudbinu zahvaljujući herojskim partizanskim naporima. Dolaskom Četvrte kordunaške udarne brigade u Pokuplje, čiji je komandant bio narodni heroj Nikola Vidović, razrađen je plan napada na ustaško uporište i za oslobođenje djece iz logora. U zoru 26. augusta 1942. partizani su od željezničke stanice krenuli prema sjeverozapadu. Zapalili su veliko skladište sijena i zaplijenili veće količine šećera. Prolazeći pored dvorca začuli su zapomaganje. U jurišu su oslobodili djecu, koja su kasnije s partizanima otišla na slobodni Žumberak i bila smještena kod tamošnjih ljudi dok je 350 veće djece vraćeno na Kordun. 


Djeca pod nadstrešnicom ciglane, dječji logor u Reki, ljeto 1942.
Izvor: JUSP-Jasenovac

Ovo je jedan od najdirektnijih primjera koji ukazuju na to kako je partizanska borba u praksi spašavala živote nevinih. Ovi poduhvati danas se marginaliziraju ili prerađuju u “napade na dječje domove”, a njihova revizija odgovara simpatizerima raznih kvislinških pokreta. Hrvatski revizionisti tako mogu viktimizirati propalu ustašku državu, dok srpskim revizionistima odgovara da o “svome” narodu govore samo kao žrtvi, a ne i o njegovom nalaženju spasa u antifašističkoj borbi pod rukovodstvom komunista. Oni koji u pogledu na Drugi svjetski rat simpatiziraju četnički pokret, radije će šutjeti o akcijama Nikole Vidovića kako bi zamaglili povijesnu realnost, u kojoj četnički pokret surađivao s ustaškim režimom, a partizanski spašavao njihove žrtve. 

U borbi protiv totalne preobrazbe naše sadašnjosti po mjerilima ustaške ideologije u kojoj logori postaju dječji domovi, osloboditelji napadači, a koljači branitelji i žrtve, najbolje se okrenuti “najsirovijim” izvorima, kao što je zapis samog Nikole Vidovića o oslobođenju logora Jastrebarsko u knjizi Četvrta kordunaška brigada u borbama za oslobođenje Bihaća:

U memljivim zidinama starog dvorca nalazilo se 727 dječaka i djevojčica, uglavnom predškolskog uzrasta. Njih su "prevaspitavale" časne sestre. Naravno, to prevaspitavanje bilo je u ustaškom duhu. Htjele su u neku ruku da stvore nove "janjičare". Sirota djeca su na kapama ili reverima nosila slovo "U", Živjela su pod nevjerovatno teškim okolnostima. Zbog gladi, bolesti i načina "vaspitanja" dnevno je umiralo po nekoliko dječaka i djevojčica.

Čim su ti mali izmučeni sužnji ustaške samovlasti čuli pucnjavu i vidjeli partizane, neizmjerna radost ispunila ih je nadom da će biti oslobođeni. Kasnije smo doznali od njih kako su se usplahirili svi podjednako od straha zbog pucnjave i zbog uzbuđenja da bi ih neko mogao osloboditi. Ganuli su nas povici i čežnjivi pogledi djece načičkane iza rešetaka zaključanog logora. Partizani su brzo otvorili vrata i djeca su jurnula na sunce. Od radosti su skakala i vješala se o vratove boraca, svojih oslobodilaca. Opšta vreva i graja potrajala je nekoliko časaka. Nekoliko najiscrpljenijih onesvjestilo se na dnevnom svjetlu i suncu ... Neki borci 4. kordunaške brigade pronašli su među zarobljenom djecom svoju, neko sina ili kćer, ili djecu svojih rođaka ili komšija. To oduševljenje oslobođenih malih logoraša vrlo je teško opisati...