Četvrtak 13.12.2018.

Na Bleiburgu se reafirmira neljudski, zločinački i kvislinški ustaški sistem

Priopćenje Radničke fronte povodom Bleiburške komemoracije

Ove se godine opet ponavlja opscena tradicija –hrvatski dužnosnici odlaze na Bleiburg pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Ondje se događa ono što u hrvatskoj javnosti praktički nitko nema snage nazvati pravim imenom. Da bi se shvatilo o čemu je zapravo riječ, dovoljno je pogledati strane medije, koji su prethodnih godina npr. objavljivali, vrlo otvoreno i jasno, da se hrvatska predsjednica poklonila pred spomenikom hrvatskim pronacističkim snagama iz Drugog svjetskog rata.

Nitko nije protiv toga da se istraži i točno utvrdi što se događalo na kraju Drugog svjetskog rata, tko je, gdje i zašto ubijen – premda je logično postaviti pitanje zašto na tome politički parazitira npr. HDZ, koji je najveći dio zadnjih četvrt stoljeća proveo na vlasti. No problem uopće nije u tome što bi netko zahtijevao povijesna istraživanja ili pak oplakivao, na čisto ljudskoj razini, nekoga tko je 1945. stradao u partizanskim odmazdama.

Problem je u tome što Bleiburg i sve oko njega uopće ne služi afirmaciji povijesnih istraživanja ili ljudskom oplakivanju obiteljskih žrtava, nego reafirmaciji i apologetici neljudskog, zločinačkog i kvislinškog ustaškog sistema.

Problem je što se ubijeni nakon Bleiburga (na samom Bleiburgu zapravo nije poginulo puno ljudi) nazivaju „hrvatskom vojskom“ i „nevinim žrtvama“. To nije bila hrvatska vojska – Hrvati su većinom bili na drugoj strani, u partizanima. I to je sasvim logično – jer su se partizani borili protiv okupatora, dok su ustaše okupatorima služili. 

Također, nakon Bleiburga nitko nije bio ubijen „samo zato što je bio Hrvat“, kao što glasi česta laž. Ljudi su ubijani jer su bili pripadnici fašističkih formacija – ne samo ustaša (domobrani su velikom većinom pošteđeni), nego i srbijanskih i crnogorskih četnika, slovenskih domobrana, srbijanskih ljotićevaca, njemačkih nacista itd. 

Također, velika većina ubijenih – koliko god su mnogi ubijeni bez suđenja (što je, nažalost, tada za kvislinge bila praksa u čitavoj Evropi, od Francuske preko Italije do Jugoslavije) – nikako nisu bili „nevine žrtve“. Dapače, riječ je velikom većinom o pripadnicima različitih fašističkih formacija koje su prethodne četiri godine provodile sustavan genocid, zvjerstva, ubijanja i najstrašnije zločine. 

Dovoljno je spomenuti da je samo u Jasenovcu ubijeno više od 20 tisuća djece, dok na stratištima nakon Bleiburga (prema podacima slovenskih istraživača koji su na tome radili) nije pouzdano identificirano niti jedno dječje tijelo.

 

Zašto je neofašizam u usponu u Hrvatskoj i zašto se vrši povijesni revizionizam, nije teško shvatiti.

Živimo u zemlji u kojoj su realne plaće po kupovnoj moći za gotovo 30% niže nego prije 40 godina (prema istraživanju dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu). 

Da bi se zataškale takve nezgodne ekonomske statistike, u zemlji u kojoj mnogi jedva preživljavaju dok stotine tisuća iz nje bježe glavom bez obzira, apologetika ustaštva je jedan od načina kako što više ocrniti prethodni režim – koji je svakako imao mana i treba ga i kritizirati, ali je po mnogim ekonomskim i socijalnim pokazateljima prema otužnoj sadašnjosti djelovao praktički kao utopija (tko danas može zamisliti da će, kao milijun i po stanovnika SR Hrvatske, dobiti društveni stan ili da će praktički besplatno moći ljetovati u radničkom odmaralištu?).

Neofašistička retorika i povijesni revizionizam, kakav vidimo svake godine na Bleiburgu prilikom klanjanja pronacističkoj, koljačkoj i kvislinškoj vojsci, zapravo nemaju nikakve veze s poviješću – one su samo, gadljivo i odvratno, sredstvo u borbi za budućnost našega društva. 

Na nama je da odlučimo želimo li živjeti u državi solidarnosti i jednakosti ili, kao sada, u ko-je-jamio-jamio tajkunskoj državi, koja će siromaštvo, crkavice i sve teži život prefarbavati veličanjem zločinačko-koljačkog režima slugu nacističke Njemačke od 1941. do 1945.

Medijska sekcija Radničke fronte