Subota 7.12.2019.

Represija prijeti svakome od nas

Govor Sare Kekuš (Centar za mirovne studije) na 12. Maršu solidarnosti

Dok svakodnevno svjedočimo političkoj represiji koja se ogleda u kršenju zakona i nasilju policije bez adekvatnih istraga i sudskih presuda, trebamo se zapitati je li sustav u kojem živimo zaista demokratski ili je takav samo na papiru.

Jedna od grupa koje u Hrvatskoj doživljavaju policijsko nasilje i represiju su izbjeglice i migranti. I to je opasan presedan koji se već prelijeva na druge društvene skupine. Sustavno nasilje u Hrvatskoj nije počelo s izbjeglicama, ali posljednjih je godina najočitije. Već tri godine tisuće migranata, brojne domaće i međunarodne organizacije i institucije upozoravaju na nezakonita protjerivanja i nasilje na hrvatskim granicama. Izbjeglice su svakodnevno izložene uskraćivanju prava na traženje azila, nezakonitom pritvaranju i protjerivanju. Uskraćivanju zadovoljenja osnovnih potreba. Ponižavane su i vrijeđane, premlaćivane su pendrecima i teleskopskim palicama, mučene elekrošokovima, gušene i prisiljavane da se izuju i bosi hodaju kilometrima... Oduzima im se svaki element dostojanstva.

Bez obzira na to koliko dokaza i svjedočanstava o nasilju policije postoji, Ministarstvo unutarnjih poslova i Vlada ne preuzimaju odgovornost, nego optužbe proglašavaju lažnima bez dokaza. Ne provode se učinkovite istrage, ne ispituju se dokazi, postupanje policije se ne nadzire i ne sankcionira. Sudski procesi koji se tiču konkretnih slučajeva ostaju na razini zadovoljenja procedure. Ljudski životi svedeni su na formalnost. U trenutku kada čak i anonimni policajci progovaraju o represiji sustava u kojem rade, potvrđuju nezakonitosti i upozoravaju na oblike zastrašivanja i ucjena koje proživljavaju, političku odgovornost ne preuzima nitko. Ljudska prava nisu zaštićena! Nasilje nije proglašeno nepoželjnim i nedopustivim.

Oni koji progovaraju o nezakonitosti policijskog postupanja prozvani su državnim neprijateljima, pozivani na obavijesne razgovore, zastrašivani, pristup informacijama onemogućen im je, diskreditirni su i optuživani za kriminal.

A ta represija ne staje na izbjeglicama i onima koji ih štite. Vidimo da zastrašuju novinare i aktiviste, a sutra će to biti druge manjine ili bilo tko od nas.

Iako nam kažu da živimo u demokraciji, ne živimo. Slobode koje bismo trebali uživati, ne uživamo. Mehanizmi koji bi trebali funkcionirati, ne funkcioniraju. Efektivni nadzor rada policije ne postoji, a policija nasilje ne zaustavlja, već ga proizvodi. Sudstvo koje bi trebalo biti neovisni korektiv koji će osigurati ispunjenje pravde, to nije.

Ako imamo policiju koja vrši nasilje, kako da onda od društva očekujemo drugačije? Kad nasilje nije sankcionirano i problematizirano, kad jednom prodre u društvo, pitanje je samo koliko će se dalje širiti i koji će sve obrasci nasilja postati normalni.

Dugotrajnim razvojem sustavne represije ljudskosti i solidanosti te normalizacije i institucionalizacije nasilja mi smo kao društvo otupili. Mi to stanje ignoriramo ili opravdavamo, a upravo to vodi fašizmu i militarizaciji. Na nama je da se borimo, da ne dopustimo da nam itko brani da budemo solidarni, da ne dopustimo da itko postane i ostane “drugi”.