Ponedjeljak 13.7.2020.

Ustaška zastava i Očenaš za Poglavnika

Okupljanje u Bleiburgu 1960-ih i 1970-ih

Od početka održavanja komemoracija u Bleiburgu (Pliberku) 1950-ih, manje se ili više otvoreno afirmirao ustaški režim i tzv. NDH. Kao što pokazuju dosjei austrijske državne policije, austrijske vlasti bile su svjesne problema, ali su unatoč tome "prognanim Hrvatima" odobrili proslavu pod određenim uvjetima.

Od 1950-ih austrijska državna policija pratila je događaje oko komemoracije u Bleiburgu. Državna policija je kao služba civilne obavještajne službe djelovala unutar sigurnosnih uprava pokrajina kao i u grupi C / II Saveznog ministarstva unutarnjih poslova (BMI). Nakon što je državna policijska služba naišla na sve veće kritike, posebno u vezi s njezinim neuspjehom potrage za desničarskim ekstremistom Franzom Fuchsom, 2002. godine skupina C / II spojena je sa specijalnim jedinicama BMI-a radi formiranja Saveznog ureda za zaštitu ustava i protuterorizam (BVT).[1]

Kao što smo već pokazali, austrijske vlasti do danas pokušavaju umanjiti ozbiljnost okupljanja na na Libuškom polju (Loibacher Feld). Rado se ističe da je okupljanje tek posljednjih godina postalo problematično. Međutim, dosjei državne policije pokazuju kako ovo okupljanje nikada nije bio bezopasno „sjećanje na poginule“, kako ga se često opisuje.

Austrijske vlasti i ustaška komemoracija

Jutro je 11. svibnja 1975. Tridesetipet Hrvata u egzilu [2] okupilo se na groblju u Unterloibachu (Spodnje Libuče). Nakon molitve za mrtve, svećenik Vilim Cecelja, jedan od sudionika komemoracije također dobiva riječ, što zatiče austrijske vlasti. Podsjeća na "palu braću", no u trenutku kada počinje govoriti o sadašnjosti predstavnik vlasti naglo ga prekida.[3]

Kao i prethodnih godina, austrijska sigurnosna služba pomno je nadzirala komemoraciju u svibnju 1975. godine. Političari i vlasti bili su svjesni osjetljivosti tog skupa koji se odvijao tek nekoliko stotina metara od jugoslavenske granice. Već je i prijašnjih godina bilo oštrih prosvjeda iz susjedne zemlje na jugu. Militantni Hrvati u egzilu i jugoslavenska Služba državne bezbednosti (SDB) su se sukobljavali, što je u javnosti prolazilo uglavnom neprimjetno. Tijekom tih sukoba stradavali su i pripadnici Počasnog Blajburškog voda (Beiburger Ehrenzug; PBV). [4] Političari su dozvolili da se okupljanje održi, ali politička aktivnost bila je službeno nepoželjna.

Organizatori

Karakter komemoracije ne iznenađuje jer je PBV, organizator komemoracije, osnovan 1953. od strane nekadašnjeg Ustaše. Mnogi pripadnici i dužnosnici PBV-a bili su aktivni u vojsci fašističke države tzv. NDH, uključujući Ilju Abramovića, vlasnika imanja u Loibachu (Libuče).[5] Dugo vremena, zbog nedostatka pravne osobnosti PBV-a, službena osoba za kontakt prema vlastima bio je Vilim Cecelja, bivši vojni kapelan vojske tzv. NDH, bliski povjerenik diktatora Ante Pavelića i centralna figura u bijegu nacističkih ratnih zločinaca od savezničkog progona. Po završetku Drugog svjetskog rata, Cecelja je bio u Salzburgu, a američke okupacijske snage internirale su ga u listopadu 1945. u Glasenbach, logor za sumnjive dužnosnike NSDAP-a i ratne zločince, prije nego što je u svibnju 1947. prebačen u Federalnu policijsku upravu Salzburg.[6] Kad su posljednji internirani 1948. napustili logor Glasenbach, „Hrvatska misija“ započela je s radom u Salzburgu. Vilim Cecelja vodio je hrvatsku zajednicu u Salzburgu sve do svoje smrti 1989. godine.

Cecelja za vijeme života nije propustio ni jednu priliku da održi misu zadušnicu na godišnjicu proglašenja fašističke države tzv. NDH. Desetog travnja 1966., na 25. obljetnicu proglašenja države, održao je mise u Villachu, Klagenfurtu i Spittalu na Dravi. [7] Iako je misu zadušnicu povodom 30. godišnjice,  1971. godine, održao u – tada otprilike šest sati vožnje udaljenom - Salzburgu, brojni ljudi bliski PBV-a su ipak došli u Salzburg proslaviti tu obljetnicu.[8]

Druga ključna figura u vezi s komemoracijom u Bleiburgu je Peter Miloš. Miloš je imao funkciju „kotarskog načelnika“ u Kraljevini Jugoslaviji, a kasnije i u tzv. NDH.[9] Još prije pada tzv. NDH pobjegao je u Austriju. Kao razlog bijega navodio je da je bio „vođa antikomunističke omladine u Hercegovini“.[10] Nekoliko decenija kasnije, kao i mnogi drugi pripadnici hrvatskog iseljeništva, Miloš je dobio austrijsko državljanstvo.

Iako je osnovan 1953. godine, PBV dugo nije imao vlastitu pravnu osobnost, što je ozbiljno ograničilo njegove mogućnosti za političko djelovanje.[11] Godine 1971. to je dovelo do istrage „sudjelovanja u tajnom društvu“ protiv vodećih pojedinaca iseljeničke zajednice u Koruškoj. Kao vodeće tijelo PBV-a, Peter Miloš je naveden u dosjeima, a PBV se u tom trenutku financirao uglavnom od prekomorske emigracije.[12] Godine 1970. austrijske vlasti detektirale su bliskost s „Hrvatskim oslobodilačkim pokretom“ (HOP) kojega je 1956. osnovao bivši ustaški vođa Ante Pavelić.[13] Desničarski ekstremistički HOP imao je za cilj ponovno uspostavljanje fašističke države NDH.

Simbolika

Vlasti su se dugo vremena brinule da se barem površinski sačuva dojam čisto crkvenog događaja. Vilim Cecelja i ostali vodeći akteri upućeni su nekoliko puta tijekom 1960-ih i 1970-ih da na spomen-komemoracijama ne govore o politici. Iako je Petar Miloš htio održati govor i na godišnjoj komemoraciji u svibnju i na blagdan Svih svetih, to mu je redovito bilo zabranjeno.[14] U pravilu je samo Vilimu Cecelji bilo dopušteno da održi kratki govor na obližnjem groblju, gdje se uz njegovu propovijed tijekom mise u župnoj crkvi Unterloibachu (Spodnje Libuče) nalazi grob s posmrtnim ostacima nekoliko vojnika tzv. NDH. U svojim propovijedima i govorima, koji su zabilježeni u dosjeima u koje smo dobili uvid, Cecelja se kretao po rubu dozvoljenog od strane austrijskih vlasti. Na primjer, podsjetio je da „žrtve nisu (bile) uzalud, da su one obveza živih da postignu ono za što su pali postavili temelje.“[15]

Međutim, vijenci položeni na komemoraciji bili su jasniji od govora. U hrvatskim nacionalnim bojama i s grbom tzv. NDH podsjećali su na „Hrvate koji su pali za slobodu i neovisnost Hrvatske“ [16], „Desetkovanoj hrvatskoj vojsci“ [17] ili „Palim subojovnicima“.[18] Vijenci su polagani i u ime već spomenutog HOP-a, uključujući i 1970. godine, kada je položen vijenac „HOP Hrvatske domobranske policije München“. Također se dešavalo da je na Libuškom polju izmoljen Očenaš za „Poglavnika“.[20]

Krajem 60-ih, sudionici iz Linza na komemoraciji su nosili zastavu tzv. NDH (vidi fotografiju). Ovaj incident su, naravno, pratili oštri protesti iz Jugoslavije, što je dovelo do rasprava o tom pitanju na najvišoj političkoj razini u Austriji. Ministar vanjskih poslova Rudolf Kirchschläger uvidio je potrebu pismenog obraćanja ministru unutarnjih poslova Ottu Röschu, tražeći od svog „dragog prijatelja“ da poduzme određene mjere, kako se odnosi sa susjednom državom ne bi opteretili.[21]

Ali nisu samo pojedinačni sudionici bili otvoreno opredijeljeni za tzv. NDH. Godine 1972. pojavio se plan PBV-a da prebaci komemoraciju povodom proglašenja tzv. NDH na 9. travnja. Nakon što su nadležne vlasti zaprijetile da će zabraniti takvu komemoraciju, članovi PBV-a su se ograničili na održavanje mise zadušnice, predvođene Vilimom Ceceljem i okupljanjem. Oba ova događaja održana su u gostionici u Klagenfurtu (Celovcu).[22] Unatoč tome na misu zadušnicu pristigli su učesnici iz cijele Austrije, a 10. travnja je Petar Miloš zajedno s još tri osobe položio i vijenac u Loibachu  s natpisom „Palim vojnicima – Počasni Blajburški Vod – 10.4.1972.“[23]

Posjetitelji

Sudionici okupljanja su već tokom 1960-ih i 1970-ih dolazili iz cijeloga svijeta. Redoviti posjetitelj bio je Branimir Jelić, još jedan blizak prijatelj Ante Pavelića. On je nakon 1945. u Njemačkoj osnovao Hrvatski nacionalni odbor (HNO),čiji je list „Hrvatska država“ detaljno izvještavao o komemoracijama u Libuču. Prvog studenoga 1968. održao je ondje i kratki govor koji je zatvorio uzvikom „Čast palima za slobodu Hrvatske“. Nakon toga Jeliću je PBV dodijelio orden.[24]

Na popisu sudionika državne policije našao se i jedan redoviti posjetitelj okupljanja, svojedobno smatran jednim od najtraženijih nacističkih ratnih zločinaca na svijetu: Milivoj Ašner ili Georg Aschner, kako se sam nazvao nakon što je pobjegao u Austriju, a koji je bio je šef policije u Slavonskoj Požegi za vrijeme tzv. NDH. Godine 2005. u Hrvatskoj je optužen za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, ali nakon što su ga austrijske vlasti odbile izručiti, do smrti 2011. godine nastavio je nesmetano živjeti u Klagenfurtu.[25] Godine 1970. udruga pod vodstvom Ašnera, „Hrvatsko  udruženje Matija Gubec“, razmatrala je preuzimanje organiziranje komemoracije u Bleiburgu, ali je veto Vilima Cecelje spriječio ovaj plan.[26]

Službene reakcije

Nakon slabih intervencija od strane austrijskih vlasti tijekom prvih godina održavanja komemoracije, prigovori iz Jugoslavije počeli su se pojačavati krajem šezdesetih zbog čega su vlasti bile prisiljene sve više sprečavati „političke aktivnosti“ tokom komemoracija. Primjerice, kada je Peter Miloš planirao održati govor pod nazivom „Srpski komunizam“ u studenom 1969. godine, vlasti su zaprijetile proslavu kategorizirati kao skup i raspustiti je.[27] Godine 1972., vlasti su također  organizatorima zaprijetile da će zabraniti komemoraciju ukoliko sudionici i dalje otvoreno budu prikazivali ustaške simbole.[28]

Čini se da je službeno postupanje doseglo novu razinu u svibnju 1975. godine, na 30. godišnjicu događaja. Prethodnih je godina sukob oko prava slovenačke etničke skupine u Koroškoj dosegao vrhunac, s posljedicom da su odnosi s Jugoslavijom dosegli do tada najnižu razinu. U skladu s tim, austrijska vlada osobito se trudila da komemoracija u Libuču ne poprimi veće razmjere. Uoči komemoracije sastavljen je popis nepoželjnih osoba u Austrij, a austrijskim konzulatima su izdane upute da tim pojedincima ne odobre vize. U danima koji su prethodili okupljanju pojačane su granične kontrole, praćene su zračne luke i kontrolirani hoteli. Na dan proslave, policijski i kriminalistički službenici pristizali su iz cijele države kako bi kontrolirali mjesto i njegovu okolicu. U danima pred i na sam dan komemoracije, šestoro osoba s boravkom u Njemačkoj bilo je uhićeno te im je zabranjen boravak u Austriji, a jedna osoba je deportirana u Jugoslaviju. Poduzete mjere pokazale su se uspješnima za vlasti, a u komemoraciji je sudjelovalo svega oko 35 ljudi.[29]

Zaključak

Okupljanje na Libuškom polju nije tek posljednih godina postalo magnet za desničarske ekstremiste iz cijele Europe. U ranim poslijeratnim godinama, fašistička tzv. NDH oplakivana je manje ili više otvoreno u Bleiburgu, a gosti koji su bili povezani s tzv. NDH i ratni zločinci bili su rado viđeni gosti. Austrijske vlasti bile su svjesne problematike tog okupljanja, ali su iseljenicima dozvoljavale skupove pod krinkom crkvenog obreda sve dok dotični nisu prekoračili određene „crvene linije“. Ako bi do intervencije uopće došlo, bilo je to samo iz poštovanja prema susjednoj Jugoslaviji odnosno njezinog glasnog protesta.

Iako su vlasti već odavno svjesne političke srži događaja, „crkveni ogrtač“ komemoracije i dandanas predstavlja dobrodošao izgovor da austrijske vlasti ne moraju poduzimati mjere protiv tog skupa. Iako je u Bleiburgu desetljećima na snazi demonstracija historijskog revizionizma, pripovijedanje bezopasnog narativa o „komemoraciji“ nastavlja se i dalje. U svakom slučaju, jasno je da se okupljanje i njegovi akteri moraju nastaviti pratiti, čak i ako se održava u manjem opsegu kao što je slučaj u 2020. godini.

Napomena: Članak je preveden s njemačkog jezika. Izvornik je objavljen 4. svibnja 2020. na portalu drugarskog kolektiva AK Bleiburg/Pliberk.

Izvori

[1] Thomas Riegler: Austrijske tajne službe. Od trećeg čovjeka do afere BAT. Beč 2019

[2] Ovdje se koristi termin kakav se koristi u dostupnim izvorima. "Vlasti u egzilu" bio je izraz koji su austrijske vlasti koristile da bi opisali ljude koji su izbjegli u Austriju krajem ili nakon Drugog svjetskog rata i koji su ovdje zatražili azil iz političkih razloga, bez obzira na spol.

[3] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo. Općenito. Proslava Dana majke 11. svibnja 1975. u Loibachu. Jugoslavenski prosvjed, 5. lipnja 1975., u ÖStA / CoR BMI 16.200 / 39-II / 7/75

[4] Christian A. Nielsen: Jugoslavenska služba državne sigurnosti i komemoracije Bleiburg, u: Hrvatski politološki zbornik, svezak 55, 2018, str. 50-70

[5] Vjeran Pavlaković, Dario Brentin, Davo Pauković: Kontroverzna komemoracija: transnacionalni pristupi sjećanju na Bleiburg, u: Revija za politologiju, svezak 55, 2018, str. 7-32

[6] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: Odjel II / 7 izvijestio je o Cecelji Wilhelm, rođ. 24.4.09 od 3.4.1981., U ÖStA / CoR BMI 16.200 / 53-II / 7/77

[7] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo; Održavanje spomen-službe u Koruškoj 10. travnja 1966. u ÖStA / CoR BMI 26.841-17 / 66

[8] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: proslave neovisnosti 10. travnja, 11. travnja 1971. u Salzburgu, u ÖStA / CoR BMI 25.240-17 / 71

[9] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: Događaji na austrijsko-talijanskom pograničnom području, graničnom dijelu Gailtal / Koruška; Miloš Peter, osumnjičen za krijumčarenje, u ÖStA / CoR BMI 61.938-2 / 50

[10] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, teleks BPD Klagenfurt od 29. studenog 1956., u ÖStA / CoR BMI 188.051-2 / 1956

[11] Prema središnjem registru udruga BMI, osnivanje udruge prijavljeno je vlastima tek 1983., a do 2004. djelovalo je pod nazivom Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (usp. Hrvatska kulturna zajednica Bleiburg), usp. Pavlaković i dr. 2018.

[12] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo. Udruga "Bleiburger Ehrenzug", Karačić Mirko, Martinović Niko, Abramović Ilija, Miloš Peter, Delić Adam i Vrabac Karl. Sumnja na sudjelovanje u tajnom društvu, u ÖStA / CoR BMI 40.223-17 / 71

[13] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija povodom 25. povratka krvavog djela u „Bleiburger-Feld“, 10. svibnja 1970. u Loibachu / Ktn, u ÖStA / CoR BMI 25.736-17 / 70

[14] Vidi i.a. izvješće Središnje dokazne jedinice (ZEST) o Petru Milošu u ÖStA / CoR 27.394-17 / 68

[15] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija u Loibachu / Ktn. 01.11.1969. u ÖStA / CoR BMI 43.267-17 / 69

[16] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Jugoslavenske ideje zbog navodnih ustaških manifestacija u Austriji", u ÖStA / CoR BMI 44.786-17 / 65

[17] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo. Općenito. Proslava Dana majke 11. svibnja 1975. u Loibachu. Jugoslavenski prosvjed, 5. lipnja 1975., u ÖStA / CoR BMI 16.200 / 39-II / 7/75

[18] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija u Loibachu / Ktn. dana 10.5.1970. u ÖStA / CoR BMI 29.523-17 / 70

[19] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija u Loibachu / Ktn. 01.11.1970. u ÖStA / CoR BMI 40.659-17 / 70

[20] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija u Loibachu / Ktn. dana 1.11.1971. u ÖStA / CoR BMI 38.694-17 / 71

[21] Pismo ministra vanjskih poslova Rudolfa Kirchschlägera ministru unutarnjih poslova Ottu Röschu od 23. ožujka 1971. godine u: ÖStA / CoR BMI 27.573-17 / 71

[22] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatski prognanici; Planirana spomen-služba 9. travnja 1972. godine u: ÖStA / CoR BMI 16.200 / 2a-17/72

[23] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo - general; Planirana komemoracija hrvatske emigracije 9. travnja 1972. u Loibachu. Svečana mjerenja održava se 9. travnja 1972. u Klagenfurtu, u ÖStA / CoR BMI 16.200 / 4a-17/72

[24] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo. Komemoracija u Loibachu / Ktn. 1. studenog 1967. i proslavu Majčinog dana u Loibachu / Ktn. dana 12.5.1968., u ÖStA / CoR BMI 27.394-17 / 68

[25] Aleksandar Slusarcyk: Dobrodošli u Korušku, u: Radna skupina protiv koruškog konsenzusa (ur.): Mir, radost, njemačka gulaša. Desničarski mitovi, trivijalizacija i antifašistički prosvjed. Beč 2011.

[26] Federalna uprava policije u Klagenfurtu: Izvještaj o „hrvatskom nacionalnom timu - Matija Gubec“ sa sjedištem u Klagenfurtu. Godišnja skupština, u: ÖStA / CoR BMI 25.736-17 / 70

[27] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Komemoracija u Loibachu / Ktn. 01.11.1969. u ÖStA / CoR BMI 43.267-17 / 69

[28] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: "Hrvatska emigracija". Upotreba zastava i amblema u ÖStA / CoR BMI 27,73-17 / 71

[29] Federalno ministarstvo unutarnjih poslova: hrvatsko iseljeništvo. Općenito. Proslava Dana majke 11. svibnja 1975. u Loibachu. Jugoslavenski prosvjed, u ÖStA / CoR BMI 16.200 / 39-II / 7/75

 

Vijenci 1975. godine (Izvor: ÖStA / CoR BMI 16.200 / 39-II / 7/75)
Vijenci na ceremoniji komemoracije 1965. godine, grb počinje nimalo iznenađujuće bijelim poljem (izvor: ÖStA / CoR BMI 44.786-17 / 65)
Zastava fašističke države NDH na komemoraciji 1. studenoga 1968. (Izvor: ÖStA / CoR BMI 27.573-17 / 71)
Na pozadini: grb koji započinje bijelim kvadratom, kako ga je koristila fašistička država NDH (izvor: ÖStA / CoR BMI 16.200 / 52-II / 7/77)
Zastava Počasnog Blaiburškog voda 1977. godine: Natpis „Bleiburger Ehrenzug“ na zahtjev vlasti morao je biti promijenjen u „Bleiburg“ (Izvor: ÖStA / CoR BMI 16.200 / 52-II / 7/77)
Svečana ceremonija na komemoraciji 1965.: do 1990-ih godina bi tek mali broj „zalutao“ u Bleiburg (izvor: ÖStA / CoR BMI 44.786-17 / 65)
Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:
„U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“ U njemačkom prijevodu teksta, koji je na spomeniku istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:„Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten, Mai 1945.“