Petak 22.1.2021.

Zabranjene žrtve fašističkog terora u Župi Biokovskoj

U mjestu Župa Biokovska nakon 24 godine se ukazao spomenik palim borcima i žrtvama fašizma

Kao i niz drugih imena partizana, antifašista i žrtava fašizma, podugački popis na spomeniku u Župi Biokovskoj uklonjen je s namjerom da se njihova časna povijesna uloga zaboravi i negira. Spomenik pored škole je podignut davne 1964. godine «u čast onih koji su položili svoje živote na oltar domovine u NOB-u od 1941-1945» te se na njoj nalaze imena četvorice palih boraca i 26 žrtava fašizma.

Njihova imena uklonjena su i zamijenjena 1996. godine križem i novom pločom s natpisom »Ovdje je spomen vašem grobu ovdje je spokojan i naš kamen vama i Hrvatskoj kojoj ste život dali ovdje je slava i znamen», a crvena zvijezda je prekrivena šahovnicom.

Dana 25. listopada 2020. godine, anonimni aktivist je vratio spomenik NOB-a u izvorno stanje, kako bi obnovo sjećanje i vratio dignitet sumještanima koji su kao borci ili žrtve dali svoj prinos obrani mjesta od fašističkog terora. Umjesto da štite povijesnu baštinu i memoriju lokalne zajednice, nadležni su krenuli potragu za obnoviteljima spomenika te već sljedeći dan, naložili da se ploča s imenima stradalih i ubijenih ukloni. 

Ovaj slučaj ističe se, međutim, radi činjenice da je na spomeniku, među 26 žrtava fašizma, bilo uklesano i ime don Josipa Braenovića. Svijesni značaja koji se danas pridaje povijesnoj ulozi crkve i crkvenih ličnosti, a osobito značaja koji se daje stradanju istih tijekom Drugog svjetskog rata, pokušali smo saznati što je ovaj svećenik skrivio da je vraćanje njegova imena u javni prostor izazvalo intervenciju imotske policija.

Don Josip Braenović (1902.-1942.) bio je župnik u mjestu Župa Biokovska kada je počeo Drugi svjetski rat. Ćiril Petešić ga u svojoj knjizi «Katoličko svećenstvo u NOB 1941-1945» stavlja na popis svećenika koji su poginuli zbog suradnje s NOB-om i NOP-om. Očito je njegova krivica bila što su ga zbog antifašističkog opredjeljenja zaklali pripadnici «Antikomunističke dobrovoljačke milicije», odnosno četnici Petra Bačevića za vrijeme velike talijanske operacije «Albija».

U svom tjednom izvještaju od 9. XI. 1942. župan Velike župe Cetina Ante Luetić (rodom iz Župe Biokovske) spominje don Brainovića «koji je posredovao kod zapovjednika talijanske vojske u Župi, da se poštedi mirno pučanstvo, ali je ovaj nastradao noseći neko naređenje talijanskog zapovjednika, zapovjedniku četnika. Četnici su cielo selo opljačkali, pa čak su ljude zatvarali u kućama i palili ih u ovima.»

Glasu Koncila od 30. VIII. 1982. opisuje se kako je talijanski vojnik povezao motorom Breinovića i odvezao ga četnicima, «a ovi su ga odvezi na Biokovo na područje župe Rašćane, svukli do gola i živome rezali komadiće tijela».

Glasilo Biokovsko-neretvanskog narodnooslobodilačkog odbora Biokovski vjesnik pisalo je 1. VI. 1944. o don Braenoviću kao o suradniku narodnooslobodilačkog pokreta: «Mnogi svećenici našeg Okruga pokazali su se vjerni svom narodu. Oni već od prvih dana surađuju s N.O. Pokretom. Mnogi od njih pali su u toj svetoj borbi, među njima fra Karlo Ćulum, don Ivan Čondić, don Stanko Vlahović, don Josip Braenović».

Operacija «Albija» ostala je zapamćena po velikom zločinu nad stanovništvom Zabiokovlja, u kojem je stradao najmanje 141 civil. Osim župnika u toj operaciji su stradali mještani Župe: Bruno Luetić kojeg su četnici zaklali u Kozici te Matija Turić koja je poginula od talijanskog bombardiranja u Župi. Četnički major Petar Bačević je nakon operacije u izvještaju Draži Mihailoviću napisao : «Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su 30. avgusta preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.» Već 3. rujna Draža Mihailović je odgovorio Baćoviću da je «zadovoljan sa izveštajem o izbijanju na more…». Za ove zločine Draža je odgovarao i na sudskom procesu 1946. godine, a svjedočio je Josip Ravlić iz sela Kozica. U tom su selu četnici pobili 63 osobe, a zapaljeno je 397 kuća. Ravlić je čudom ostao samo ranjen prilikom strijeljanja mještana.

O tom zločinu u razdoblju do 1990-te godine objavljeno je mnoštvo literature, sastavljeni su poimenični popisi žrtava, podignuti su spomenici žrtvama fašizma, objavljeni su zbornici partizanskih, ustaških, talijanskih i četničkih dokumenata, u kojima se opisuju pojedinačni zločini i eksplicitno se navodi da su ih počinili četnici. 

Bez obzira na sve navedeno, ne bojeći se božje kazne za svijesno iznošenje laži i obmana, fra Marko Bitanga na komemoraciji povodom 71. godišnjice četničkog pokolja izjavljuje: «Nitko nije smio reći da su ovaj zločin počinili četnici, čak su pokušali iskriviti povijest ističući da su to učinili ustaše». Podsjetit ćemo vas da je fra Bitanga već od prije poznat po pokušaju zatiranja istine i uništavanja spomena o ustaškom zločinu nad fra Karlom Ćulumom. Istu laž papagajski ponavlja i portal Željke Markić, poznat po tome da u kalendarskoj rubrici svakodnevno truje narod ustaškom propagandom.

Kako nas navode laži fra Bitange i Naroda.hr, možda se baš u ustaškim zločinima i krije razlog uklanja spomen-ploče s imenom župnika koji je pao kao žrtva četničkog pokolja. Naime, osim don Breinovića, Bruna Luetića i Matije Turića, koji su nastradali u četničko-talijanskoj operaciji, ostalih 23 žrtava nastradalo je u talijansko-ustaškoj operaciji «Biokovo-Mosor» 19. VII. 1943. U toj operaciji Talijani su angažirali 15.000 vojnika iz tri svoje divizije, dvije ustaško-domobranske bojne i jednu njemačku bojnu protiv Biokovskog partizanskog odreda od 500 boraca.

U ustaškom izvještaju zapovjedništva šeste pješačke divizije od 19. VII. 1943. o ofenzivi talijanskih i ustaških jedinca na Biokovo, zapovjednik Ivan Šarnbek daje kratku ocjenu situacije:

«Na području akcije protiv biokovskih partizana, naselja i narod se nemilosrdno uništava i istrebljuje bombama iz zraka, odvođenjem i ubijanjem svih mužkaraca od 15—50 godina, te organiziranom pljačkom sviju potreba za život», pa napominje da ovaj put nije slučaj «kada nasilje vrši razularena soldateska i samovoljni niži vojni zapovjednici… Ovaj puta su od odgovornih viših talijanskih zapovjednika izdane zapoviedi da se sve tako radi, i to ne samo talijanskim zapovjednicima nego i hrvatskim!» 

U sljedećem izvještaju od 25. VII. 1943. Šarnbek ocjenjuje da «Talijani nepokolebljivo rade na taljaniziranju ciele Dalmacije» i da je njihova težnja da «Dalmacija bude ne samo njihova, nego da narod u Dalmaciji bude talijanski». Objašnjava da «Talijani to rade na taj način, što u svoje podhvate protiv partizana uvlače što više hrvatskih jedinica, kako bi odgovornost za pustošenja u Dalmaciji u najmanju ruku podielili s nama, a mržnju Dalmatinaca odklonili od sebe, upućujući ju na nas.». Ustaški zapovjednik zaključuje da «Dalmatinci velikim dielom danas više mrze nas od Talijana, jer smatraju Talijani što čine, jer su Talijani, ali što ih mi pomažemo — to nam narod ne oprašta. Ne smijemo smetnuti s uma da se radi o mrtvima i desetcima hiljada upropaštenih egzistencija!» Konačno, Šarnbek žali da se gube njihova nastojanja «da Hrvatima Dalmacije pokažemo, da su nam svi Hrvati braća, da se borimo jedino protiv partizana, jer mi ipak radimo ono što rade Talijani».

Nedjeljko Kujudžić u svojoj knjizi Imotska krajina u NOB-u 1941-1945 iz 1981. godine nabraja sve žrtve stradale 19.VII.1943. u Župi. Talijani i ustaše su ubili Teklu BabanJuru Šarića; strijeljali su Jozu BrnićaIvana GarmazaMaru Garmaz (47), Miju Garmaza, Ivana Luetića, Maru Luetić, Ivana Miloša, Matiju Miloša, Stipu Miloša, Peru Turića, Ivana Vuletića, Matu Vuletića; bacili su u vatru Maru Garmaz (30), Nikolu Garmaza, Antu Turića, Berislava Turića, Ivu Turića, Joipa Turića, Marka Turića i Radoslava Turića.

Svi talijanski dokumenti jasno govore da nikakvih četničkih jedinica nije bilo u operaciji «Biokovo-Mosor», no u knjizi «Župa Biokovska» koju je izdao u vlastitoj nakladi Tomislav Luetić 1996. godine ridikulozno se pokušava ovaj talijansko-ustaški pokolj i ustaško sluganstvo okupatoru pripisati četnicima. Bez ikakva dokaza ili svjedočenja Tomislav Luetić si je izmaštao suludu priču o četnicima preobučenima u ustaške odore. Tu ustašofilsku izmišljotinu prepisuje i Davor Turić u Župskoj kronologiji ne obazirući se na činjenice i arhivske dokumente domobranskog generala Prpića i talijanskog generala Spiga koji svakodnevno navode akcije "talijansko-hrvatskih" snaga. Štoviše u izvještaju od 20. VII. 1943. za Župu navode da su djelovale samo "naše" tj ustaške jedinice: «17. VII. talijanske i naše čete nastavile su čišćenje područja Biokovo...Naše čete nastupale su prema dolini Župa — Raščani», a u izvještaju od 22. VII. navodi da su i na dan zločina u Župi u akciji bile talijanske i ustaško-domobranske jedinice:  «19. VII. nastavljen je po osnovi podhvat talijanskih i naših četa na području Biokova.» Nakon svega navedenog treba citirati i laž iz knjige Tomislava Luetića «Župa Biokovska»: «Poznato je da ustaše i Talijani nisu nikada zajedno djelovali», laž kojom je valjda htio dokazati svoju izmišljenu priču o "skupini četnika preobučenih u ustaške odore".

Štoviše i jedinice koje su izgledale kao talijanske su mogle biti ustaške s obzirom da u svom izvještaju od 25. VII. 1943. ustaški zapovjednik Šarnbek spominje i problem ustaških jedinica koje su bile obučene u talijanske uniforme, kojima se zapovjedalo talijanskim jezikom i koje su bile pod talijanskom komadom: 

«Šta li namjeravaju s našom presvučenom I. bojnom 14. p.pukovnije, kada je obuče talijanskim zapovjetkama? Sa sigurnošću se to ne može znati. Kad bi ju htjeli imati samo kao svoju avant-gardu u borbama protiv partizana, ne bi ju morali presvlačiti i učiti talijanskim zapovjetkama, jer taktički je stajala već i prije pod njihovim zapovjedničtvom pa su to mogli činiti i bez svega toga. Ja držim da će im ta bojna biti potrebna za agitaciju… Možemo si misliti koliku bi potištenost na pr. kod Dubrovčana izazvala naša sat u talijanskim odorama s talijanskim zapovjetkama u njihovom gradu, a kako bi s druge strane ista sat djelovala na kolebljive građane i građanke, koje još nijesu sasvim sigurne kojoj bi se strani priklonile.»

Skidanje ploče 1996. godine s imenima žrtava fašizma, među kojima je i svećenik suradnik NOP-a, kao i Hrvati žrtve talijanskog okupatora i njihovih slugu ustaša, nije bilo čin pojedinaca već sistemska politika brisanja ustaških zločina. Tome u prilog govore i činjenice da je ta ploča skinuta, tj. da je postavljena nova u prisustvu osobnog izaslanika Franje Tuđmana, Bernarda Jurlina, kao i da je novu spomen ploču otkrila između ostalog i HDZ-ova saborska zastupnica Gordana Turić, članica kriminalne komisije Vice Vukojevića «Komisije za istraživanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća» poznate po «nalazu» o tek 2238 žrtava logora Jasenovac. Ovaj čin uklanjanja spomenika žrtavama fašizma iz Drugog svjetskog rata je još samo jedan pokazatelj svrhe i cilja te komisije za rehabilitaciju ustaštva. Nije se u Župi stalo samo na skidanju spomena ustaškim žrtvama, podigla se i spomen ploča za visoko rangiranog ustašu, stožernika Velike župe Cetina Branka Roglića koji je stradao u borbi s partizanima kod Dicma u listopadu 1943. Spomen ploču je svome stricu podigao «najbogatiji Hrvat» Branko Roglić na obnovljenoj pradjedovskoj kući koju je još i navodno zaštitio kao spomenik kulture. Prigodno je ploču otkrila kćerka još jednog istakunitog ustaše Ante Luetića, velikog župana župe Cetina te je tom prilikom pročitala govor u kojem su partizani izdajnici i zločinci, NDH je san svih Hrvata i završila ga s «Ustaša Branko Roglić – s nama je». A uz ploču se zaviorio i sačuvani ustaški barjak «Velike župe Cetina».

Za kraj spomenimo i pale borce iz Župe: Antu Buljubašića, odbornika NOO-a kojeg su zaklale ustaše 19. VII. 1943., Milana Buljubašića borca Biokovsko-neretvanskog odreda poginulog u borbama za oslobođenje Zadvarja 1943., Petra Luetića koji je poginuo u borbama za oslobođenje Knina i Franu Roglića koji je poginuo 1944. u borbama u okolini Sarajeva.

Pozivamo vas sve da pomognete Župljanima koji žele vratiti spomen s imenima svojih predaka. Podjelite ovaj članak i informirajte javnost. Pošaljite email na adresu Konzervatorskog odjela u Splitu pročelniku dr. sc. Radoslavu Bužančiću radoslav.buzancic@min-kulture.hr i zatražite povratak spomen-ploče koja očito nije izgubljena.

Autor: Lovro Krnić

Spomen ploča 1981.
Izvor: Imotska krajina u NOB-u 1941-1945
Spomen ploča podignuta 1996.
Izvor: fb Župa Bikovska
25. listopad 2020.
Izvor: fb Župa Bikovska
Pali borci iz Župe
Izvor: Imotska krajina u NOB-u 1941-1945
Žrtve fašističkog terora iz Župe
Izvor: Imotska krajina u NOB-u 1941-1945
Žrtve fašističkog terora iz Župe
Izvor: Imotska krajina u NOB-u 1941-1945