Petak 14.12.2018.

Zašto su prvo došli po komuniste?

Luka Matić o paralelama današnjeg uspona desnice i historijskog fašizma

Pokušaji desnih političkih stranaka diljem Evrope da nametnu svoje nazadnjačke političke ciljeve dobivaju, nemojmo se zavaravati, priličnu podršku. Sebastian Kurz, mlađani austrijski kancelar, pripada desnom krilu svoje konzervativne partije, a u koaliciji je sa FPO-om, koji je skoro pa neonacistička partija. Novi talijanski ministar unutarnjih poslova, Matteo Salvini, čelnik je partije Lega, koja je otvoreno rasistička. A i da nije otvoreno rasistička, nedavna Salvinijeva najava da će država popisivati Rome potvrđuje to bez imalo sumnje. U njemačkom Bundestagu, član ekstremističkog AfD-a sjedi na čelu parlamentarnog odbora za financije, koje mu pripada kao članu najveće opozicione poslaničke grupe. O Poljskoj i Mađarskoj, gdje su Kaczynski i Orban već poduže vrijeme na vlasti skoro bez ikakve parlamentarne opozicije, već je toliko napisano da ne bi bilo ekološki trošiti papir i tintu. Naposljetku, vlada Therese May, koja trenutno priprema izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije, ne bi bila moguća bez podrške ekstremističke sjevernoirske partije DUP i njihovih deset parlamentarnih glasova.

Ništa bolje nije ni u bivšim jugoslavenskim republikama, pogotovo u Sloveniji i Hrvatskoj. Ove dvije zemlje navodim zato što imaju kontinuitet desnih političkih stranaka od osamostaljenja do danas – u Sloveniji to je SDS Janeza Janše, a u Hrvatskoj HDZ, stranka osuđena za korupciju.

Ispod razine parlamentarne politike, u svakodnevnom životu suočavamo se sa otvorenim nasiljem desničarskih skupina, bilo za njihov vlastiti račun ili za račun njihovih političkih pokrovitelja. Na društvenim mrežama u par klikova mogu se naći svjedočanstva o maltretmanu izbjeglica na, ponovo aktivnoj, „Balkanskoj ruti”. Vidjeli smo tako fotografije ozljeda migranta kojeg je pretukla hrvatska policija. Nailazimo na apele za volontiranje da se migrantima u Bosni i Hercegovini osiguraju osnovne životne potrebe. Čitamo u novinama da je talijanska atletska reprezentativka napadnuta na ulici jer je crnkinja. O normaliziranom nasilju, primjerice o zlostavljanju koje Romi i LGBTQ+ osobe proživljavaju svakodnevno, i ne čitamo. O najpotlačenijim manjinama naprosto nema ko ni da piše.

Razumjeti razloge zašto se novi val nasilja, bilo institucionalnog bilo vaninstitucionalnog, događa nije lako jer uobičajena šablonska objašnjenja ne daju rezultate. Primjerice, i u slučaju Brexita i u slučaju izbora Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a za „katastrofalan” politički ishod optuženi su uobičajeni osumnjičenici – pripadnici nižih društvenih klasa. No kao što su pokazala istraživanja provedena nakon izbora, za Trumpa nisu glasale niže klase, nego upravo suprotno – kapital i oni koji od kapitala imaju koristi.

I tu se dešava da uslijed proturječja da obrazovane, dobrostojeće, urbane više klase glasaju za čovjeka poput Donalda Trumpa dođe do spoznajnog kratkog spoja. Liberalna inteligencija ne može si objasniti kako to da klasa za koju se podrazumijeva da je nosilac društvenog napretka glasa za političkog aktera koji je nosilac politike „civilizacijskog” nazadovanja.

Svjetska financijska kriza 2008. godine i politike štednje koje su nakon nje uslijedile razorile su ono što je ostalo od evropske socijalne države uspostavljene nakon Drugog svjetskog rata. Paralelno, na naplatu su došle i geopolitičke promjene uzrokovane raspadom blokovske podjele svijeta i vojnim intervencijama na Srednjem istoku. Naočigled, svijet koji smo poznavali počeo je nestajati, i bilo je potrebno prilagoditi se. Dekadencija poznatog svijeta točka je kroz koju se može vući paralela s razdobljem nastanka historijskog fašizma i pomoću toga pokušati razumjeti današnje uspjehe ekstremne desnice.

Historijski je fašizam nastao u okolnostima raspada postojećih društvenih struktura Italije i Njemačke. U Italiji kao odgovor na predrevolucionarni period „dviju crvenih godina” (biennio rosso), a u Njemačkoj kao odgovor na ekonomsko rasulo nakon velike ekonomske krize. Ono što su talijanski fašisti i njemački nacisti nudili posjedničkim klasama bila je uspostava reda. Da na neuobičajen način iskoristim poznate stihove protestantskog pastora Martina Niemoellera, „prvo su došli po komuniste”.

Obračun fašističkih režima s komunistima – tada ozbiljnom internacionalnom organizacijom koja je iza sebe imala jednu uspjelu revoluciju – bio je obračun s konkurentskim projektom budućnosti. Slikovito o tome govore riječi fašističkog tužioca u završnoj riječi na suđenju vođi talijanskih komunista i jednom od najznačajnijih mislilaca prošlog stoljeća, Antoniju Gramsciju: „Mi moramo spriječiti ovaj um da misli narednih dvadeset godina”.

Što se tih godina događalo u Evropi upravo je Gramsci sažeo u rečenici „dok staro ne umre, novo ne može da se rodi”. Staro, taj status quo koji je parlamentarnim putem vlast uručio prvo Mussoliniju, pa potom i Hitleru, bilo je i unutar sebe razdrto kontradikcijama. Primjerice sukobom zemljoposjedničke i industrijske buržoazije. K tome, svijet je bio iscrpljen Velikim ratom. Komunisti su tada snažno ponudili novi svijet, svijet jednakosti i slobode, dokidanja starog opresivnog sustava i izvlaštenje tlačitelja. Iscrpljeni establišment bio je nesposoban da u svojim unutarnjim rezervama pronađe način za suprotstavljanje revolucionarnom radničkom pokretu.

Zato se međuratna buržoazija okrenula fašistima i nacistima, iako su i oni nudili napuštanje statusa quo. Ipak, za razliku od komunista, koji su nudili budućnost jednakosti i pravde, fašisti i nacisti nudili su uspostavljanje novog hijerarhijskog poretka. Riječju, establišmentu koji se našao u košmaru ponudili su da će uvesti red.

Ta dva obilježja, obećanje budućnosti i hijerarhijski red, ono su što povezuje historijski fašizam i današnje ekstremne desničare. Kako je krajem marta objavila novinarka portala Faktograf.hr Sanja Despot, dio evropskih desničara – kako političkih partija, tako i organizacija civilnog društva – okupljen je oko zajedničkog programskog dokumenta naslovljenog „Povratak na naravni poredak: Agenda za Evropu”. U tom dokumentu evropski konzervativci identificirali su prijetnje svojoj viziji svijeta, i to redom: marksizam, darvinizam, feminizam, homoseksualizam, rodnu teoriju, relativizam i antidiskriminacijsku ideologiju. Ono što postavljaju kao svoj cilj jeste uspostava novog pravnog poretka u Evropi, takvog koji će biti u skladu s naravnim zakonom. Kao specifične teme preko kojih će svoju agendu ostvariti oni vide: ograniavanje prava na stupanje u brak samo na heteroseksualne parove, zakonsku definiciju porodice, upotrebu kontracepcijskih sredstava, pravo na abortus, prenatalnu dijagnostiku, medicinski potpomognutu oplodnju, upotrebu matičnih stanica, eutanaziju, definiciju jednakosti i antidiskriminacijske zakone. Ovo je, naravno, samo primjer koji treba poslužiti za ilustraciju koordiniranosti i osmišljenosti strategija ekstremno desnih aktera. Njihova agenda se ni slučajno ne iscrpljuje u ovim temama, nego samo igrom slučaja drugi strateški dokumenti nisu objavljeni, iako možemo pretpostaviti da u nekom obliku postoje.

Do čega nas to dovodi? U situaciji dok se ekonomsko raslojavanje nastavlja unatoč tome što službene statistike govore o privrednom rastu i oporavku od krize, kada se demografska slika Evrope kontinuirano mijenja nesmanjenim prilivom izbjeglica iz zemalja Trećeg svijeta, desnica nudi odgovore. Onima koji se osjećaju ugroženim i traže rješenja koja će tu ugroženost otkloniti, rješenja koja nudi desnica jedina su koja su u ponudi. Za razliku od međuratnog razdoblja, kada je napredovanju fašizma konkurirala revolucionarna ljevica, podržana iz Sovjetskog saveza, danas kao brana ekstremistima služe samo zastarjele institucije liberalne demokracije. Zato je danas, više nego ikada, potrebno suočiti se s problemom i paralelno sa svakodnevnim odgovorima na desničarsko nasilje aktivno zamišljati novi i bolji svijet. Samo takva ideja može postići da teorijska i analitička pamet postane pobjednička snaga praktične politike.

Autor: Luka Matić