Bitka kod Batine

11. XI. 1944. godine, započela je Bitka kod Batine, jedna od najvećih, najtežih i najkrvavijih bitaka Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije. U združenoj operaciji forsiranja rijeke Dunav, jedinice sovjetske Crvene armije i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije slomile su snažan otpor njemačkih i mađarskih fašističkih snaga, čime je otvoren put za oslobođenje Baranje i daljnji prodor prema Budimpešti i Beču.

Nakon uspješnog oslobođenja Beograda i proboja kroz Bačku, jedinice Treće ukrajinske fronte pod zapovjedništvom maršala Fjodora Tolbuhina i jedinice 51. vojvođanske divizije NOVJ pod zapovjedništvom Koste Nađa izbile su početkom studenoga na lijevu obalu Dunava. Pred njima se nalazio iznimno težak strateški zadatak: prijeći moćnu i nabujalu rijeku te uspostaviti mostobran na desnoj obali u Baranji, kod mjesta Batina.

Fašističke snage, svjesne da pad ove linije obrane znači izravnu opasnost za južne granice Trećeg Reicha, koncentrirale su jake snage Wehrmachta i njihovih mađarskih saveznika. Obranom na desnoj obali Dunava zapovijedao je 68. armijski korpus iz sastava njemačke Grupe armija "F". Okosnicu obrane činili su dijelovi elitne njemačke divizije "Brandenburg", prekaljene u ranijim borbama, te 31. SS dobrovoljačka grenadirska divizija, potpomognuti dijelovima 44. pješačke divizije. Uz njih su se fanatično borili i brojni mađarski fašistički bataljuni te njemačke policijske snage. Desna obala Dunava kod Batine bila je strma, dobro utvrđena i dominirala je ravnicom, što je okupatoru davalo ogromnu taktičku prednost. Procjenjuje se da je neprijatelj na početku bitke raspolagao s oko 30.000 vojnika, da bi se taj broj, uslijed paničnog dovlačenja pojačanja, do kraja operacije popeo na više od 60.000 vojnika uz snažnu tenkovsku i artiljerijsku podršku.

Napad je započeo u noći s 11. na 12. XI. U iznimno teškim uvjetima – po hladnoći, gustoj magli, ledenoj kiši i pod teškom artiljerijskom vatrom neprijatelja – prvi borci Crvene armije i 51. vojvođanske divizije čamcima su krenuli preko Dunava. Borbe za uspostavu i proširenje mostobrana bile su nemilosrdne i trajale su danima, često prelazeći u borbu prsa o prsa na blatnjavim obroncima iznad rijeke, a posebno krvave bitke vođene su oko batinske željezničke stanice i takozvane "Krvave kote 169", koja se nalazila 150m jugozapadno od današnjeg spomenika.


Detalj reljefa (rad Antuna Augustinčića) sa spomenika na Batini

Kad su 13. XI., odlučni likvidirati mostobran, Nijemci su izveli najjači protunapad. Poslije višesatne avionse i topničke pripreme te ubacivanja novih snaga, uspjeli su potisnuti 12. vojvođansku brigadu i dijelove 572. pukovnije na uski pojas uz obalu i u sjeveroistočni dio sela batina. Uz krajnji napor, 12. vojvođanska brigada odbila je sve protunapade i održala se na osvojenom mostobranu do pristizanja pomoći, jednog bataljuna iz 7. vojvođanske brigade i sovjetske 73. gardijske pješačke divizije.

„...13. XI. oko 8 sati počela je najveća bitka koje su naše jedinice vodile. Jedna eskadrila ‘Štuka’ pikirala je na naše položaje i zasula nas kišom bombi. Odmah je počelo djelovati i topništvo. Oko 9 sati ova klaonica je dostigla vrhunac. Pojavilo se sedam tenkova. Nisu se mogli čuti u ovoj grmljavini. Kada su stigli na 60 metara, otvorena je vatra iz četiri topa. Krvavi je dvoboj trajao oko pola sata. Dva tenka su uništena, a dva oštećena, ali i sva četiri topa s vojnicima ležala su iskidana i nesposobna davati otpor. Na brdu se još vode borbe, tamo se kolju i natječu oko najvišeg vrha. Šest puta dopodne prelazio je on iz ruke u ruku… Mnogo je leševa prekrilo teren oko batinskog vrha. Borba se nikako ne stišava. Glavnom ulicom Batine mogle su se vidjeti najužasnije slike. Drveće posađeno na ulici bilo je ‘okićeno’ nogama i rukama, odrubljenim glavama, krvlju. Mnogo krvi svuda, na svakom koraku. Ni stanje na cesti nije zgodno. Pala su dva ruska oficira…“

Komesar 5. bataljuna 12. vojvođanske brigade, Dušan Krajinović

U idućim danima, unatoč neprestanim protunapadima njemačkih snaga koje su pokušavale baciti osloboditelje natrag u rijeku, sovjetski i jugoslavenski inženjerci uspjeli su podići pontonske mostove. To je omogućilo prebacivanje tenkova i teške artiljerije, čime je sudbina fašističke obrane bila zapečaćena. Glavnina borbi okončana je 19. XI, no operacije čišćenja i konačnog potiskivanja neprijatelja iz ovog dijela Baranje potrajale su sve do 29. XI. 1944. godine.

Cijena pobjede na Batini bila je velika. U vodama Dunava i na baranjskim poljima živote je dalo 1.297 boraca Crvene armije i 648 boraca NOVJ, dok su gubici neprijatelja bili višestruko veći i doveli su do potpunog uništenja njemačkih snaga na tom potezu.

U spomen na nadljudske napore i žrtve boraca, na uzvisini iznad Batine 1947. godine podignut je monumentalni "Spomenik Pobjedi" (poznat i kao Julka), rad istaknutog kipara Antuna Augustinčića. Sjećanje na ovu bitku čuva se i na lijevoj obali Dunava, u Vojvodini. U mjestu Bezdan, s čije su obale osloboditeljske snage i krenule u forsiranje rijeke, 1981. godine izgrađen je Spomen-muzej Batinske bitke. Iako je tijekom devedesetih godina muzej bio devastiran i zapušten, temeljito je obnovljen i ponovno otvoren za javnost 2017. godine.

Dokumentarni film iz 1948. o podizadnju Spomenika na Batini.