Nedjelja 22.5.2022.

Pismo iz lopudskog gubilišta u okupirani Gruž

Posvećeno plemenitosti mladoga gospara Ammara Talića

Obljetnice, iako često varljive, kule su svjetilje u moru sjećanja, a ratovi, kako to bilježi Daša Drndić, u svom romanu “Belladonna”, orgije zaborava. Sjećanje se ponekad kao skontradura, u dolasku prema kopnu, uskovitla, ražesti i sijeva, a drugi puta, iako ne u manje važnoj konstelaciji, kao uljuljana rijeka, u beskrajnoj ravnici, tone u san i klizne u zaborav. Koji je smisao osobnog i kolektivnog otpora sveprisutnom amnezijskom zagrljaju? Koja je snaga perpetuiranja pojedinačnih i situacijskih proplamsaja duha, njihovim otrgnućem od horizonta prolaznosti i konačnosti? Koju blagodat nosi uporno izvlačenje vode mnemozinske iz dubokog zdenca prošlosti?

77 godina je prošlo od oslobođenja Dalmacije od fašizma, a s miholjim, ovoga puta pandemijskim, ljetom, napunilo se 77 godišta od oslobođenja Dubrovnika. Grada u kojem se do slobode nekoć mnogo držalo. I zato vam ovdje kanim prispodobiti nekoliko crtica iz jednog pisma, naizgled neuglednog i desetljećima zametnutog. Pronađenog među sijasetom dokumenata, korespondencije, bilježaka, što su, vremenom i prožimanjem generacija, nabujali, vrhom ispunili ladice, kutije, sanduke, šufite, škrinje, burale, ogrnuvši se prašinom te, tako napušteni, izgubili svoj red, smisao, čitljivost i značenje. Oživiti ću nekoliko crtica obiteljskih, ali mnijem, za društveno pamćenje važnih, koje hoće podcrtati ljudskost, suosjećanje, prijateljstvo, otpor, kao odgovore na patnju i stradanje čovjeka na putu do vlastitog i kolektivnog gubilišta. “Čin je sjećanja…milost i pravednost za žrtve zla i boli, za pojedince i za narode, koji kadšto nestaju u mraku i tišini, zdrobljeni strašnom moći uništenja univerzalne Povijesti. Pamćenje je otpor protiv tog nasilja. Pamćenje je traženje slabih što su bili zgaženi i izbrisani… ” zaključuje Mario Kopić, u svom tekstu „Spomen na Milana“. Samim time što materijalni i virtualni listovi ovoga moga pisanja imaju snagu potki pamćenja, kroz njih struji otpor zatočiteljima autorice sačuvanog pisma, koji su je negirali kao čovjeka te su je nakanili zgaziti i izbrisati.

Stvari su se posložile tako da, kroz trajanje nemilih globalnih okolnosti koje su nas zadesile ove godine, poljuljavši nam misli o kontroli, predvidljivosti, nadmoći, suživljavam dane meni bliskog života na nedalekom odlasku. Polako kopnjenje i posustajanje devedesetpetogodišnjeg tijela žene, a još puno rapidnije i evidentnije gašenje njezinog pamćenja. Spominje se da je Plinije, govoreći o pamćenju, kao najkrhkijem ljudskom sloju, istaknuo njegovu ambivalentnost, izraženu kroz sposobnost da nas izgradi, ali i razgradi. Tankoća povećanog obujma jedne reljefne kože, gotovo cijele urešene, a nekad mi se učini skrivene pod, staračkim pjegama i madežima svakojakih vrsta, tekstura, veličina i formi. Fizičko i psihičko zamagljivanje, istakanje, nestajanje. Osmijeh. Ekolalije. Snažan hod, dubok pogled između naša četiri plava oka i jak stisak ruke. Suživljavam tu blizinu svoje praroditeljice sa zvonkim, ali sada sve rjeđim odjecima dugoga i ispunjenog joj života, čiju preostalu memoriju, rekao bih proksi-memoriju, čine moje pamćenje pa i ovi redci.

I dok ih tipkam, kraj mene na stolu je, uzimam ga u ruke, požutjeli, dvaput preklopljeni, četverolist papira, s mnogom, nepravilno razbacanom, kafenom pjegom na svim stranama. Prekriven je pravilnom svijetlo-plavom mrežom otisnutih kvadratića, vjerojatno istrgnut iz neke matematičke bilježnice te ispisan žustrim rukopisom zelenom tintom, gdjegdje gotovo izbrisanim od vremena, kiše, suza ili svega toga skupa, a drugdje pak i danas postojanim, gotovo bliještećim. Ovo pismo Elvire Hajon, stiglo je s Lopuda, 1943. godine, mojoj noni Jasni Lasić, na njenu grušku adresu. Tada 18-ogodišnjoj mi noni od njene omiljene šul-kolegice i prijateljice. Za mene i za ovu našu stvar, jedno nadasve dragocjeno pismo! Upućeno također meni. Upućeno također nama. Upućeno, nije teško pretpostaviti, te zloćudne dubrovačke godine, iz koncentracijskog logora, gdje ga u očaju, strahu, neizvjesnosti, bijesu i čežnji piše djevojka iz, u predratnom Gradu, ugledne žudioske familije. Elvirin brat Viktor bio je uspješni „Jugov“ vaterpolist i državni prvak te član reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, a otac Bernard i majka Irma, prije stupanja na snagu rasnih zakona NDH, imali su na zelenoj placi, u prizemlju tamošnjeg „Hotel de la Ville“ (kako mi je to lani spjegala i prenijela za ovu priču značajan komadić svog sjećanja, draga gospođa Ileana Grazio), butigu od vestita. Elvira, Viktor i drugi im brat Majo (Majer), odlaskom u partizane priključili su se narodnooslobodilačkoj borbi. Kakvi su bili kanali, dopušteni ili skroviti, kojima je ovo pismo doplovilo s otoka do gruške obale, nije mi poznato.

„Draga Jasna

Nemoj se čuditi što ti ne pišem, ali vjeruj mi da nemam volje boga mi kad mi je muka ja počnem da razgovaram s tobom, ali da pišem ne mogu. U ostalom novih događaja ovdje vjeruj mi nema, jedino ti mogu koju moju novu muku pisati. Uza sve to sam ti već tri pisma napisala koja nisam bacila. Jedan put ako se vratim pokazaću ti ih, da mi vjeruješ. Vjeruj mi Jasna moja, tako bi se rado s tobom razgovarala, toliko toga bi htjela da ti rečem, da istresem bar pola muke što je u meni. Ali pisat ne mogu, kada napišem izgleda mi strano i tuđe. Mala, sigurno te zanima kako ja izgledam. Ja vjeruj mi izgledam vrlo dobro. Udebljala sam. To ti je, ne radi preobilne hrane, nego radi toga što se ne krećem uopće. Da pušim, mislim da bi popušila 5 kutija dnevno, toliko sam nervozna. Mislim da je za moju okolinu to skoro neizdržljivo. Boga mi, počele su mi ko starici drhtat ruke.

Lopudski logor su talijanske fašističke, uz suradnju hrvatskih ustaških vlasti, osnovale u jesen 1942. godine, oskvrnuvši ladanjski, otočki duh Dobrovićevog zvjezdano-pučinsko-brodsko-betonskog zdanja hotela «Grand», da zarobe svoje žudioske sugrađanke i sugrađane. Ali i sve one dehumanizirane Židovke i Židove, u roblje dovedene iz drugih krajeva te, o Osovinu zla poduprte i o njoj zavisne, države. Na tom su istom, danas nažalost zapuštenom, a u baštinskokomemorativnom smislu, iz kolektivnog pamćenja pretežito izbrisanom, mjestu, među brojnima, bili zatočeni i roditelji učenog Sarajlije Jakoba Fincija. Predrag Matvejević, rođeni Mostarac i mudrac Mediterana zapisuje u svom tekstu «'Fojbe' su fašistički izum», da ovi otočni logori (Mamula, Lopud, Rab, Pag) «su često bili prolazne stanice za smrtonosnu rižarnu svetoga Sabe u Trstu, a u nekim slučajevima i za Auschwitz ili Dachau.» Stanice na putu do terminalnog gubilišta.

Dobro se, na ovom mjestu, sjetiti da je, još početkom XV. vijeka, Dubrovnik, čini se vizionarski i avangardno, zabranio ropstvo i trgovinu robljem (iako nemojmo se zavaravati, klasno podjarmljivanje i izrabljivanje, u ovoj ili onoj formi, zadržalo se i ovdje i drugdje još stoljećima), da bi se, polovicom XX. vijeka, na čelu sa svojim izabranim vodstvom, sustavno i predano ponovo uključio u pomno razrađen, odiozni, međunarodni zločinački lanac, s ciljem, ne samo, niti prvenstveno, da iskoristi sužanjski rad, poništi drugom ljudskom biću slobodu, time i ljudskost, time dakako i vlastitu libertatem, već da jednu cijelu porobljenu i podjarmljenu zajednicu, proda i poda u državna mučilišta, gubilišta, kolektivna ubijališta. U njima se trebalo konačno riješiti ljudi kojima je oduzeta ljudskost, a sve u skladu s vrijednostima poretka i sa slovom zakona: metkom u glavu, oštricom poprečno i duboko povučenom kroz grkljan, plinom puštenim kroz, od prestravljenja drhtave, nosnice, vatrom zapaljenom preko kože, sve jednako, neovisno da li su ti novoproglašeni ne-ljudi bili mladi i puteni, učeni ili priprosti, bogati, siromašni, ideološki opredijeljeni, lijepi, ružni, zli, pravedni, zaljubljeni, deziluzionirani, stari i manje ili više njegovani ili pak životom dotadašnjim pohabani i pred vlastitim krajem. Neovisno o svim njihovim partikularnostima, sve ih je, po općem ključu i bez milosti trebalo iskorijeniti. Mašina smrti imala je jasan cilj: ukinuti ljudskost, uništiti tijelo, izbrisati ime, zatrti spomen na tobejarabi drukčiju, neistomišljenu, inovjernu, različito inkliniranu nesretnicu. Ili nesretnika, sasvim svejedno. Gore spomenuti roman «Belladonna», opipava trans-generacijsku krivnju ili bolje reći osjećaj krivice za ratne zločine i u tim poniranjima dotiče se koncepta tjelesnog fašizma, kroz slike jukstapozicioniranih savršeno isklesanih arijevskih tijela naspram ružnih, dekadentnih i nepoželjnih «tijela drugoga», koje onda ova prva fašistička savršena tijela «poništavaju, otuđuju, destruiraju(ubijaju)».

Prijateljica moje none, Elvira Hajon, uspjela je iz pakla holokausta spasiti svoj goli život. Potaknut njenim dirljivim, potresnim i srčanim pismom, želio sam, na nju i njezinu sudbinu, spomen, spasiti od hladnih voda Lete.

Promišljajući o prirodi, jasnoći, raspoznatljivosti zla (i da li nužno uvijek i samo zla?) koje dovodi do ovakvih zastrašujućih i opetovanih vremena, sudbina, tragedija, pokušavam naslutiti koliko se pouzdano može detektirati predodređenost, naučenost, usvojenost, afektivnost, nehaj, izlječivost, sprečivost, (i)reverzibilnost… koraka koji u svom sve mračnijem slijedu, zbroju i zamahu dovedu do, od jednog momenta više nezaustavljivog, pokretanja poluga genocida. Hannah Arendt, u dojmljivom crno-bijelom televizijskom razgovoru s novinarom Günterom Gausom, emitiranom 1964. godine, na njemačkoj televiziji, u sklopu serije razgovora nazvane «Zur Person», u kopreni vlastitog cigaretnog dima, elokventno, uvjerljivo i smisleno iznosi neke od traženih odgovora. Kao i Karl Jaspers u svojim slojevitim i gradualnim razlaganjima i obrazlaganjima pitanja krivnje (die Schuldfrage). Posveta ovog članka, upućena je onome, koji mi, ne samo iz perspektive proživljenog nam jugoslavenskog krvoprolića 1990-ih, svojim prosvjetiteljskim uplivom u naše raspre, bistri pogled na puteve prevazilaženja strahotne banalnosti zla, kojoj smo i sami ratno i poslijeratno bili surovo izloženi, spasivši se od gelera, noža, žice i rasapa duše, a s usađenim sjemenom odgovornosti za poklisarstvo mira, onakvo baš kakvo ga uče «Stihovi za pomirenje» Milana Milišića. Zbog prepoznatog poslanja, svjedočeći u noninom gruškom domu sukcesiju ovog pisma i baštinjenje izbaviteljske uloge, da kroz vrijednosti dobivene u amanet, humanistički plamen minulih vremena, svojim življenjem i onim što u njemu gradimo, prenosimo dalje.

Kao bumerang nam se neprestano već sada vraća katastrofalni izostanak suočavanja s nasljeđem posljednjeg rata i fatalni promašaj postizanja društvene katarze. Lik Milana Milišća, pjesnika Dubrovnika, kojeg današnji Dubrovnik sustavno briše, dok su mu usta puna domoljubnoga zanosa i krokodilskog pijeteta prema žrtvama rata, svoju prvu civilnu žrtvu iz 1991. godine, vlast, a onda i puk, namjerno prešućuju. Ulice se imenuju po krvnicima, radije nego po žrtvama. Ipak, Milan, za sve nas kojima mnogo znači, ima najprkosniju ulicu našega Grada, a to je „Ulica koja će se zvati mojim imenom“ (iz zbirke „Zgrad“, 1977. ). Dojmila me se misao, koju sam nedavno čuo, a koju je zloslutno proročki i sam pjesnik predskazao, u svojim stihovima („Pogreb u zraku“), ali i posljednjim zapisima (Pismo Josifu Brodskom, Dubrovnik, 5. 10. 1991.) da se, smrtonosnim pucnjem s ratnog broda, tog petog oktobra 1991., Milan tragično spasio od metamorfoze Grada u palanku, od jednog galopirajućeg poraza i sveprisutnog rasapa humanizma, čijeg je krešenda i njegovo ubojstvo bilo dio. Kao što na drugom mjestu zapisah, «njegova tragedija, tragedija je svih nas, uvod u perpetuum zatrovanih sudbina malenih jugoslavenskih naroda, usisanih praskom granate koja je neprikosnovenom pacifistu i humanistu oduzela život, u vrtlog mržnje i mnemocida». Milišićev bliski drug, Danilo Kiš u «Grobnici za Borisa Davidoviča», potresno nas približava stravičnim sudbinama apsurda boraca za pravdu, jasno sučeljenu s krivdom, u momentima eklipse poretka, mraka dominantne zajednice i institucija koje u uobičajenom i očekivanom slijedu okolnosti postoje da štite život i prava, a ovdje ih upravo anihiliraju, čereče, muče i dehumaniziraju, gotovo nezamislivim opakostima i okrutnostima u kazanima ključajućeg ljudskog mesa.

Premda neki ozbiljni izvori (Židovski biografski leksikon Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, pozivajući se na relevantnu literaturu i dokumente), samo usputno navode da je Elvira Hajon bila zatočena u koncentracijskom logoru u Kuparima, ne isključujući i tu mogućnost, ovdje sa sigurnošću mogu utvrditi, da je bila zatočena 1943. godine u koncentracijskom logoru, u hotelu „Grand“, na Lopudu. Ovo njeno pismo to nigdje eksplicitno ne spominje, međutim njegovim pažljivim iščitavanjem, na dva se mjesta, dakako poznavajući širi kontekst i pouzdajući se u druge, onovremene, vjerodostojne zapise, to može zaključiti. Elvira spominje kako gleda zalazak sunca, koji se iz kuparskog hotela, zbog konfiguracije okolnog terena, ne može promatrati, za razliku od pozicije hotela „Grand“ na Lopudu, koja to dopušta. «Znaš djevojko kada mi izgleda da neću moći izdržati ni sekunde više. Stanem kraj prozora pa gledam na ulicu, kraj prozora se šeta karabinjer sa puškom, a dalje se vidi prekrasan zalaz sunca, tako bi rado vanka, hodala, trčala, da, ali to su oni ravnomjerni koraci, jedan, dva, jedan, dva, kao da te podsjećaju. Vjeruj mi da je za neizdržat.» Također spominje je njezina suzarobljenica Paula, razdvojena od svoje majke, zatočene u Kuparima. Zdenka Kesterčanek, majka moje none Jasne, u svome zapisu od 5. 4. 1946. navodi: „Moja kćerka i ja, išle smo posjetiti na Lopud, u jevrejski logor obitelj Hajon i sestre Leitner i zato sam tražila posebnu dozvolu od okupatorskih vlasti – u doba kad se nije nitko usudio od Dubrovčana tamo ići jer su vlasti okupatora na to mrko gledale. Nosila sam im lijekove i drugo, a odavle (iz Gruža) bila s njima u vezi.“ U ovom kontekstu, vrijedno je nadodati da je dr. sc. Zdenka Kesterčanek u svojim spisima, ostavila trag vlastite ljudskosti, zabilježivši da je u gruškim apoteci i domu joj, u proljeće 1943. uzela jevrejskog izbjeglicu mr. ph. Lea Sinbergera, kojeg su „u opasnim danima otpremali na otok i u bezbroj zgoda štitili od proljeća 1943. do augusta 1944. kada je iz moje apoteke otišao u partizane.“ U junu 1943. iz Mostara je prebjegla u Dubrovnik mr. ph. Lujza Krčmar-Bergman, s dvoje djece. Iako nije bilo potrebe za suradnicom u apoteci, u tim ratnim uvjetima, Zdenka ju je primila na posao i na stan, stavivši joj na raspolaganje kuhinju, sve do bombardiranja kuće u Gružu, jeseni 1943. „Znala sam od prvog časa što je sve pretrpjela, kakvim je progonima bila izvrgnuta, radi brata inžinjera, komuniste iz Španjolskog rata, kojeg su ustaše g. 1941. streljali. Znala sam i često je tješila radi brata i kćerke, koja je bila na Mamuli i u Viscu u logoru, a koja je poginula u borbi u Sloveniji. Iz moje kuće bila je odvedena drugarica Lujza u zatvor u Dubrovniku i vratila se opet nama. Iz moje apoteke otišla je s djecom u oktobru 1944. u partizanske redove.“ Spominje k tome i tri sestre Leitner iz Zagreba, koje su doputovale pod krivim imenima u Dubrovnik, došle odmah k njoj da bi za njih primala pakete, pomagala ih i kasnije posjetila u logoru na Lopudu.

Ovo pismo Elvire Hajon kronika je jednog vremena i stradanja, ali i uvjerljiv dokazni materijal u osudi, od (marionetske) države orkestriranog, genocida.

Gledaj, u našoj sobi je šest djevojaka. Počeću ti sa našim ležajem. Spavamo u dvije grupe po tri. Tri u jednom a tri u drugom ćošku. Dakle tu je u prvom redu Luna. Njenu ti istoriju već znaš. Otac u Jasenovcu bio (izgleda da već davno nije živ jer se već 18 mjeseci nije javio). Majka prvo bila u Lobor-gradu kasnije u Poljskoj. Također nije živa. Za četrnestgodišnju sestru nezna već godinu dana ništa. Druga je Paula. To ti je isto jedna djevojka iz Sarajeva. Ovdje je sama, sestre su u Lobor-gradu, a majka u Kuparima. Onda dolazim ja, mene već znaš. To je moj ležaj. Onda dolazi drugi, bilo bi dosadno da ti sve još jedan put ponavljam jer sve je isto. Dakle, mala moja, tako ti je to, što ćeš, takav je život .

Puno puno te voli Elvira

Kako bi Dubrovnik opet mogao postati Grad, moramo konačno probaviti tu vlastitu prošlost, nakon što smo jasno razlučili njene otrovne od ljekovitih sastojaka. Priznati glasno da su naši ljudi na Lopudu (tom divotnom komadiću Jadrana i Mediterana, zapisanog od Matvejevića poetikom mudraca koji razumije Istok i Zapad, Sjever i Jug), Arkadiju pretvorili u tamnicu za druge naše ljude, koji više nisu smjeli biti ljudi. Bez ovoga općenarodnog prosvjetljenja, ne može ovdje biti slobode. Tu se počinju razmatati labirinti zelene tinte, koji nisu slučajno, nakon 77 godina, došli pod moje prste, pred moje oči, kako bih ih u mostranci ovog izdanja, kao hostiju, pronio gradom. Da se prisjetimo, pročitavši ih, ako već ne zavirivši u arhiv u Sponzi, izjava o rasnoj pripadnosti, koje je trebalo popuniti za službovanje u ustaškome Gradu Dubrovniku i ustaškoj Velikoj župi Dubravi. Da se prisjetimo, pročitavši ih, ako već ne zavirivši u muzej dubrovačke sinagoge, tamo izloženog izvornog plakata sa zloglasnom Naredbom broj 7, izdanom od ustaških gradskih vlasti, 3. lipnja 1941. godine, kojom „zabranjuje se svim Židovima posjećivanje javnih lokala, kafana i kupališta“ te „Naređuje se svim Židovima da u roku od 24 sata od dana oglašenja ove naredbe izvjese na svojim dućanima i poslovnicama oznaku: 'Židovski dućan odnosno poslovnica' u tri jezika i to: hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku“. Da osvijestimo, ako se u tom istom muzeju dubrovačke sinagoge nismo, okom i osjećajem ponizno i s kajanjem zalijepili za onu židovsku oznaku, u obliku žute Davidove zvijezde, da ju je od 3. srpnja 1941. godine, prema Naredbi br. 11, pod prijetnjom kazne moralo nositi svako židovsko lice, starije od 14 godina, pri svakom izlasku iz vlastite kuće, vidljivo na lijevoj strani prsiju. Da ne zaboravimo da su, kako to navodi Izvještaj Židovske općine Dubrovnik br. 39/45 od 31. VIII. 1945., prve židovske žrtve iz Dubrovnika, Josef Berner, Leo Klein sa suprugom Adom Klein i šestogodišnjim sinčićem (kojemu se izgubio, nakon majčine smrti i deportacije u logor u Osijeku, svaki trag), u lipnju 1941. odvedene jednosmjerno i konačno u eksterminacijske logore u Jasenovcu i Đakovu. Pa da, svjesni tih aveti u vlastitim civilizacijskim fondamentima, izaberemo graditi, njegovati i kontinuirati jednu drukčiju, iskupiteljsku, oslobađajuću kolektivnu memoriju, a shodno tome poetiku i politiku, satkanu od, u mnogome, dragocjene i slojevite nam, baštine, u smjeru inkluzivnih, amalgamiranih, uljuđenih identiteta.

Marko Sjekavica
Simbioza talijanskih i ustaških napisa na Gradskom zvoniku: U - ZA DOM SPREMNI; LASSE E` INFRANGIBILE (Osovina je nesalomljiva); VICTORIA (Pobjeda); DUE SOLI SONO IN VINCITORI GERMANIA E ITALIA GLI ALTRI SONO I SALVATI (Samo su dva pobjednika: Njemacˇka i Italija; ostali su spa?eni).
b) Natpis na zidu Kneževa dvora: ROMA DOMA GERMANIA SPEZZA (Rim pokorava, Njemacˇka slama).
c) Natpis na plocˇniku ispred Onofrijeve fontane: ROMA CAPUT MUNDI (Rim središte svijeta).
Izvor: Ivo Peko, svibanj 1941.
Dopis o osnivanju talijanskih logora za Židove na dubrovacˇkome podrucˇju
Protužidovska Naredba Ustaškog stožera u Dubrovniku
Protužidovska Naredba Gradskog redarstva u Dubrovniku
Tajna okružnica o zatvaranju židovskih, srpskih i ostalih komunista, te sprovođenje u logor Gospić od 31. VII: 1941.