Donosimo treći nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine u književnom časopisu Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu. U ovom nastavku, Franičević opisuje nastavak svog kulturno-prosvjednog rada u Dalmaciji, atmosferu u Splitu nakon talijanske kapitulacije, odlazak na II. zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom te susret s Vladimirom Nazorom.
Prvi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Drugi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.) bio je hrvatski i jugoslovenski pjesnik, književni povjesničar i kritičar. Učiteljsku je školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. g. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na odredjenim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.
U Livno sam pozvan početkom 1943. od novoformiranog Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora Dalmacije. Krenuo sam po direktivi Kotarskog komiteta. Na plenumu NOO-a u Svirćima predao sam dužnost Stipi Splivalu koji je izabran za tajnika NOO-a, a zatim i za rukovodioca Agitpropa. Stigao sam samo do Imotskog. Livno je bilo napušteno. Već se spremala i evakuacija Imotskog. Pismo koje sam nosio bilo je upućeno org. sekretaru Oblasnog komiteta Amuliću koji u žurbi pismo nije ni pogledao nego me poslao drugu Marinu (Leu Gerškoviću). Ni Geršković koji me je znao još iz Splita nije ništa pitao nego me uputio u neku jedinicu (ne pamtim o kojoj se jedinici radilo).
Tako sam se već sutradan našao u koloni. Kretalo se prema jugoistoku u susret Sutjesci i Neretvi.
Tek sto smo pošli, naišao je Miloš Žanko i vidio me u koloni. Začudio se što sam tu i upitao me kamo to idem. Rekao sam mu. – A zašto se nisi javio meni? – Rečeno mi je da se javim Bajeru (Amulić). Da, ali on te imao poslati k meni – Uputio me Marinu (Geršković) a ne Marinku (Žanko), a Marin me poslao ovdje. Pozvao me da izađem iz kolone. – Kako? Proglasit će me vojnim bjeguncem. – Ali mi smo te pozvali, trebaš nam na terenu, zato smo te i zvali. – Znam, ali govori s komandantom ili komesarom. – Požurio je da stigne komandanta odnosno komandira. I tako sam izašao iz kolone i s Oblasnim krenuo prema Biokovu. Rečeno mi je da ću biti instruktor Oblasnog NOO-a za kulturu, prosvjetu i propagandu za teren Makarskog primorja i srednjodalmatinskih otoka.
Prvi je moj zadatak obilazak škola na terenu Makarskog primorja. No nisam samo obilazio škole i razgovarao s učiteljima nego sam svuda išao i u narodnooslobodilačke odbore i razgovarao i o školama i učiteljima i o školskim odborima koji su već postojali ili ih je trebalo organizirati, ali i o kulturnom radu i posebno o propagandi. U svakom sam mjestu ostao po jedan dan i stekao bolji pregled o školama nego na Hvaru gdje sam se morao baviti svim političkim i organizacionim problemima pa nisam imao mnogo vremena za prosvjetu i kulturu. Kad sam se vratio i referirao Žanku, stavio sam na prvo mjesto izradu programa za te već potpuno naše škole kakvih je tada bilo i na srednjodalmatinskim otocima, a vjerojatno i u drugim krajevima Dalmacije. On se složio, ali sam prije morao poći na Hvar i na Brač gdje sam imao obići škole i NOO-e kotarske, općinske i mjesne. Situacija na Hvaru mi je bila dobro poznata, obilazak nije trebao ni meni ni njima, ali sam ipak izvršio zadatak, obilazeći kao i prije više NOO-e nego škole. Samnom je na Hvar prebačen i Neven Šegvić koji je preuzeo Tehniku i uređivanje lista. Tehnika je već bila u Poljicima gdje je uglavnom prešao i Kotarski NOO. Tako sam najviše vremena bio u Poljicima. Na Braču je bilo drukčije. Tu sam tek upoznavao situaciju i zadržavao sam se dulje. Dva tri puta su me nagovorili da čitam ćakavske stihove posebno Govorenje. Bilo mi je žao što nisam pristao da se umnoži na ciklostilu. Htio sam ići i na Vis, ali je Benko Matulić, sekretar Okružnog komiteta, mislio da nema svrhe jer su i u Visu i Komiži Talijani. Nekako u to vrijeme bio je i kurs AFŽ za Dalmaciju u Zastražišćima... Tamo sam kao i u Zavali predavao o nacionalnom i o seljačkom pitanju. A govorio sam i o kulturno-prosvjetnom radu. Čekao sam Korčulu. Ali je tada još nisam dočekao. Iz Oblasnog mi je javljeno da dok me ne obavijeste preuzmem Hvar i Brač. Ponovo sam obišao i Hvar i Brač.
Na poeziju tada još nisam mislio. Uvjerio sam se da mi pjesme-leci ne idu, a za drugo nije bilo dovoljno koncentracije. Krajem travnja je Žanko došao na Hvar i prisustvovao plenumu Kotarskog NOO-a u Zastražišćima, na kojemu se je rodila poema Zapisnik pod petrolejkom, napisana tek poslije oslobođenja.
Žanko mi je dao direktivu da se za dva, tri dana vratim na Biokovo. U Podgori sam zatekao Vjeku Cvrlju koji je bio zamijenjen s grupom naših zatvorenika za zarobljene talijanske oficire. Žanko nas je već prvoga dana angžirao da radimo privremeni program za osnovne škole u Dalmaciji. Predlagao sam da pozovemo još nekog praktičara (spominjao sam i neka imena), ali je Žanko smatrao da smo nas trojica dovoljni. Tako smo radili Cvrlje koji je prije rata predavao na gimnaziji i ja. Referirali smo redovito Žanku. On je kao pravnik o osnovnoj školi znao malo. Njegove su primjedbe, ako ih je bilo, dolazile s političke strane, a one nama nisu trebale, a ponekad su i bez potrebe razbijale našu koncepciju. Mihajlo Ogrizović koji je proučavao školstvo u NOB-u misli da smo mi tada već mogli imati Avnojev program. Ja ga se ne sjećam. Ni Cvrlje se ne sjeća. Ali Žanko ga je u to vrijeme mogao imati pa to pitanje ostavljam otvorenim. Time se, što ima i nekih sličnosti i nekih različnosti, bez temeljitijeg proučavanja ne može pouzdano zaključiti ni jedno ni drugo.
Nakon dovršavanja »Programa« poslali su me opet na teren. Zadatak mi je rad s NOO-ima na Hvaru, Braču, Korčuli i Pelješcu, posebno pomoć u organiziranju kotarskih konferencija, pa obilazak škola (gdje se to može) i sastanci s učiteljima (a po mogućnosti i s nastavnicima građanskih škola) te pomoć propagandnim odjelima posebno na Hvaru i Braču. Bio je početak ljeta. Išao sam po čitavom otoku, ali sam se najviše zadržavao u Poljicima gdje je bilo i sjedište Kotarskog NOO-a i tehnika. Išao sam i na Brač. Ali se dogodilo da sam dva-tri dana čekajući Dragu Gizdića bio bez velikoga posla. Tehnika je radila dobro i bez mene, a ni Stipi Splivalu ni Martinu Gamulinu nije trebala moja pomoć.
I tako se dogodilo da sam se poslije dvije godine vratio stihovima bez narudžbe. Udaljio sam se malo od sela i za nekim zidom počeo pisati. Opet sam pisao dva jutra i ovaj put napisao petnaestak kraćih pjesama koje sam uglavnom uvrstio u ciklus Zvijezda nad planinom, objavljen u istoimenoj zbirci, 1945.
(Pjesma je pod tim naslovom napisana 1940. u Zagrebu i predana 1941. Stanislavu Šimiću za časopis Sabor koji se nije pojavio, jer je zbog prvog broja poslije okupacije rasturen.) Neke se od tih pjesama i danas tiskaju i recitiraju kao partizanske, ali onda nisam došao na ideju da ih negdje objavim. Kad je iz Biokova naišao Kaštelan dao sam neke u prepisu, na ideju objavljivanja nije ni on došao. Stigao je Drago Gizdić, a 5. VIII je održana svečana sjednica plenuma Kotarskog NOO-a Hvar. Na toj sam konferenciji govorio i ja no to nije bio referat ni diskusija nego govor višemjesečnog tajnika i delegata Oblasnog NOO za Dalmaciju. Poslije toga smo Drago Gizdić i ja jednu noć krenuli na Korčulu gdje se također imala održati Kotarska konferencija. U kanalu je po mjesečini naišao talijanski borbeni čamac.
Bilo nas je pet u našem kaiću i nismo imali baš nikakve šanse. Bilo je to moje treće ili četvrto suočenje sa smrću, ali sam na svoje čudenje u jednom momentu osjetio nešto kao neku čudnu zluradu voljkost. Neće me moći mučiti i neće čuti ni slova. Bili smo zbunjeni kad su se okrenuli i pošli a da nas nisu ni pokušali napasti, zbunjeni i dakako radosni.
(O tome je nešto pisao Drago Gizdić u svojoj knjizi.) Za vrijeme konferencije imao sam se sastati s nekim učiteljima i nastavnicima u blizini Blata, kurir me doveo u određeno vrijeme ali oni nisu došli. Poslije sam doznao da nisu mogli izaći iz mjesta. Opet smo na Hvaru. Spremamo se na Pelješac. I tamo se ima održati konferencija i tamo se imam sastati s nekim prosvjetnim radnicima. Ali nismo pošli. Počeo je veliki talijanski »rastrellamento«. Konferencija je odgođena. Pošao sam na Brač bez Gizdića. Posjetio sam neke NOO-e i vodio razgovore o školama i kulturnom radu. Devetog rujna našao sam se u Bolu. Upravo smo održavali miting na kojemu sam i ja govorio.
Bili smo na jednom balkonu s kojega smo govorili, kad je neko od drugova donio vijest da je fašistička Italija kapitulirala. Objavili smo to narodu. Banalno je reći da je veselje bilo neopisivo. Pucalo se iz svih oružja. Kao da smo na frontu. Klicalo, pjevalo. Bilo me je strah da u tom metežu ne zaluta koji metak i nekoga ne ubije. Jedan se dječak popeo na zvonik. Slavila su i zvona. Miting se nije ni završio, sašli smo među narod i slavili taj, kako smo tada mislili, početak kraja. Čula se čak i »Bandiera rossa«.
Po planu sam imao još koji dan ostati na Braču; no odlučio sam smjesta putovati i hvatati vezu s Oblasnim. Na Hvaru me čim sam stigao čekala direktiva da smjesta dođem u Split i da se javim Žanku ili Jerku Radmiloviću. U tom trenutku nisam pretpostavljao da će do moga vraćanja na Hvar proći mnogi dani i da će uskoro jesen. Pošao sam u onome što je bilo na meni i u ruksaku pa sam se na Svilaji i Dinari formalno smrzavao sve dok me komesar Treće dalmatinske brigade Andro Kovačević nije obukao i obuo. Bio sam toliko uzbuđen i zanesen da ne pamtim ni kako sam doputovao u Split. Čini mi se da sam išao iz Jelse s nekim trabakulom, ali u nejasnom mi je sjećanju ostao samo prolaz između Brača i Šolte. Žanko me je privremeno dodijelio na rad NOO-u Splita. Bili su to dani neviđenog entuzijazma i poleta. Svi smo znali da to neće dugo trajati i da će Nijemci prije ili kasnije ući u Split, ali smo radili kao da tu konačno i ostajemo. Uostalom, za nas je i tih sedamnaest dana bilo mnogo jer odavno nismo toliko dugo bili na jednom mjestu. U mom se sjećanju mnogo toga izmiješalo.
Išao sam zanosno ulicama Splita iz kojega sam pred četrnaest mjeseci bio izagnan. Sastanci, slobodno održavani nastupi, savjetovanja, priredbe, planovi, moja nekadašnja prva akciona učiteljska grupa koja je djelomično još tu, škole. Rade čak i analfabetski tečajevi. Govorim na manjim i većim skupovima. Recitiram stihove.
Pamtim i veliku priredbu u kazalištu, održanu dva, tri dana prije napuštanja Splita. No najviše mi je ostao u sjećanju susret sa Šimom Vučetićem. Šime je izrazio želju da ide u partizane. Išao bi s njim i Cvito Fisković. Dogovorio sam sastanak za sutradan u predvečerje. Nisam se dugo mislio kamo ih uputiti. Odlučio sam ih s pismom koje sam napisao uputiti na Korčulu Kotarskom komitetu da ih rasporedi na neko odgovarajuće mjesto. Zato je trebalo ići u Krilo Jesenice gdje je bila veza preko Brača i Hvara. Pomislio sam da bi njima to prvo pješaćenje bilo teško, a ne bi ni meni bilo baš lako jer bih se odmah morao vratiti u u Split. Želio sam se koristiti nekim usputnim sredstvom, mislio sam u prvom redu na kamione koji su tih dana pripremali za evakuaciju Splita bez prestanka u vožnji. Pošao sam u Komandu mjesta da pitam. Ali nisam uspio.
Na kraju sam ušao u jednu sobu u kojoj su sjedila tri ili četiri mlada partizanski odjevena čovjeka s oficirskim znacima na rukavu: za svaki slučaj rekao sam što tražim, jedan od njih sjedio je kraj prozora, ponudio se da će nas on prebaciti. Dogovorili smo se. I prebacia nas je. I mene vratio u Split. Bilo je sve u redu. Samo što sam poslije nekoliko dana nakon izlaska iz Splita doznao da je bio gestapovac te da je uhvaćen i strijeljan. Ubiti nas trojicu, bilo je premalo za njega.
Pred samo napuštanje Splita Žanko mi je rekao da sam određen u Treću dalmatinsku brigadu, »tamo ću u Politodjelu biti zadužen za kulturno-prosvjetni i propagandni rad«. Bio sam iznenađen, ali nisam to pokazao. Iz Splita smo pošli zajedno. Ostali smo neko vrijeme iza Kozjaka, u Ogorju Gornjem, a zatim smo jedne paklene noći prešli Svilaju. Kiša je pljuštala, bili smo mokri do kože, gladni i umomi, padali smo u potpunom mraku i opet se dizali da ne izgubimo vezu, jer su Nijemci iza nas, a četnici, kako se pretpostavljalo, oko Vrlike, ispred nas. Stigli smo u Dinaru do Treće dalmatinske. Obradovao sam se kad sam doznao da je komesar brigade Andre Kovačević. Ne samo zato što je Starogradarun i moj znanac nego zato što je kao mladi komunista izašao iz »hvarske škole« u kojoj su se veoma mnogo čitala i literarna djela i cijenila kultura. Znao je kao i ostali i Krležu i Cesarca i Ujevića i Cesarića i ćakavske stihove pa i moje. Pričao sam mu o Govorenju Mikule Trudnega. Već mi je u prvom razgovoru predložio priredbu na kojoj bih i ja čitao te svoje stihove. Ali se priredba nije održala niti sam čitao svoju poemu. Pošto me ovako jadna u ljetnoj odjeći i obući na dinarskoj naročito noćnoj hladnoći dao obući, počeo sam tek konzultacije i planiranje, ali je poslije nekoliko dana stigla poruka od Oblasnog NOO-a da me traži ZAVNOH i da se odmah prebacim u Otočac.
Čekala se prilika za prebacivanje u Livno. Tih sam dana s Androm kad god je bio slobodan razgovarao najviše o kulturi. A onda sam jednoga dana krenuo prema Livnu gdje sam čekao vezu. Spremalo se, naime, Drugo zasjedanje ZAVNOH-a (koje je održano od 12. do 15. oktobra u Plaškom) pa sam krenuo s viječnicima početkom mjeseca. Dani se tu ne broje, sjećamo se samo sudbonosnih događaja ili nevažnih detalja. U Livnu sam sreo mnoge znance, ali sam malo od toga zapamtio. Među ostalima sreo sam Vinka Lalića i Dušana Popovića iz Biskupije. U grupi s kojom sam putovao bili su i Vicko Krstulović, Vice Buljan i Miloš Žanko.
Putovali smo više dana i spavali uglavnom po sjenicima. Raspoloženje je bilo dobro. Stvaramo društvo po našem kroju. Nisam znao zašto me zovu u ZAVNOH. Pretpostavljao sam da Žanko to zna, ali mi nije odao »tajnu«.
Tek u Plaškom mi je rekao da se javim Vlatki Babić ili Martinu Pušteku. U Otočac smo stigli preko Mazina. Ali već su svi bili u Plaškom gdje se imalo održati zasjedanje. Nas su prebacili, tako da smo istoga dana stigli u Plaško. Žanko i ja pošli smo u ZAVNOH. Tamo sam najprije naišao na Paju Gregorića s kojim sam se poznavao jos iz 1937. iz Hrvatske naklade. Brzo sam pronašao Vlatku s kojom sam se također znao iz zadruge Filipović i iz rukovodstva aktiva učitelja komunista za Hrvatsku. Njoj je bilo drago što sam, kako je rekla, konačno stigao. Brzo sam konstatirao da u Prosvjetnom odjelu ZAVNOH-a i Agitpropu CK ima više mojih starih znanaca i drugova nego u Oblasnom Dalmacije: Martin Puštek, Jurman, Slani, Joža Horvat, Šime Balen, Mladen Iveković. A poznavao sam se i s Nazorom. Tako da sam došao kao među svoje, a tako su me i primili. Tražili su me navodno i ranije, ali to traženje nije do mene stiglo. Mislili su, naime, da preuzmem prosvjetnu štampu, ali su poslije izmijenili plan. Odlučili su da me zaduže za kulturno-prosvjetni rad u Dalmacijii tako da bih bio član Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a i radio na terenu Dalmacije. Rekao sam im da to moraju urediti s drugom Žankom koji je u Plaškom. Vlatka je kazala da to nije potrebno. Ali sam ja inzistirao jer sam znao da Žanko ne voli da netko na njegovu terenu radi bez njegove suglasnosti. On je uostalom bio pristao da dođe na sastanak u Prosvjetni odjel i Agitprop ali je zatim, ne znam zašto, rekao da mogu sam, pa sam tražio od Vlatke da mi to dade pismeno. Ona mi je htjela dati neku vrst dekreta, a ja sam ražio da pismo uputi Oblasnom NOO-u Dalmacije i tako je došlo do dokumenta koji je sačuvan i objavljen, a koji je Vlatka pogresno uputila »Pokrajinskom« mjesto »Oblasnom«.
Tih sam dana u Plaškom bio i u Agitpropu CK, a sreo sam i mnoge znance među kojima su bili Antun Augustinčić, Vjekoslav Kaleb, Đuro Tiljak i drugi. Ali ovdje bih rekao nekoliko riječi o mom susretu s Vladimirom Nazorom. Gledao sam ga dok je otvarao Drugo zasjedanje ZAVNOH-a. Već je te večeri izgledao veoma iscrpljen i umoran. Ujutro sam ga htio samo pozdraviti, ali se nisam usudio.
Drugo sam mu jutro na izlazu ipak pristupio i pozdravio ga. Zaustavio se i pošto smo se pozdravili rekao: »Drago mi je sto Vas vidim ovdje«. Rekao sam: »Ja sam samo jedan od tisuća, a značenje je Vašeg prisustva, kao što i sami znate, neprocjenjivo«. – Htio sam otići, jer sam vidio da je zaista premoren, ali on je posve neočekivano rekao: »A jeste li konačno zapisali akcente na čakavskim pjesmama da ih i ja mogu imati?«. Bio sam neobično iznenađen i zbunio sam se. On je zaista prije svega pjesnik kad se i u ovom trenutku sjetio čakavskih pjesama. Ipak sam odgovorio: »Nisam, ali ako preživim rat odmah ću to učiniti.« (Nazor me je poslije oslobođenja zbog akcenata uputio Ivi Jelenoviću.) I onda novo, svakako prijatno iznenađenje: »Jeste li popodne slobodni?« »Slobodan sam, a da i nisam za Vas bih bio«. I tako me pozvao da dođem k njemu. Netko me je iz njegove pratnje upozorio, što sam uostalom vidio i sam, da je premoren te da mogu ostati samo desetak, najviše petnaest minuta. Pokušao sam, ali me nije puštao. Započeo je razgovor o literaturi i morao sam ostati više od pola sata. Neke stvari iz tog razgovora i pamtim, ali se po svom, svakako krnjem pamćenju ne usuđujem zapisivati.
(NASTAVAK SLIJEDI)
Četvrti dio memoara možete pročitati OVDJE
Peti dio memoara možete pročitait OVDJE
