Donosimo peti, ujedno i poslijednji nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine u književnom časopisu Dani Hvarskoga kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu. U ovom nastavku Franičević opisuje kako je po povratku u oslobođeni Split postao urednikom Slobodne Dalmacije, kako je "na silu" otvarao Radauševu izložbu u Šibeniku te kojim je intenzitetom Agitprop radio po završetku Drugog svjetskog rata.
Prvi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Drugi dio memoara možete pročitati OVDJE.
Treći dio memoara možete pročitati OVDJE.
Četvrti dio memoara možete pročitati OVDJE.
Marin Franičević (Vrisnik na Hvaru, 18. svibnja 1911. – Zagreb, 17. srpnja 1990.) bio je hrvatski i jugoslovenski pjesnik, književni povjesničar i kritičar. Učiteljsku je školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. g. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na odredjenim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.
Bilo je već ljeto. Očekivao sam vijest o povratku. Ali ništa. Pa ipak: ZAVNOH me je tražio i tako je preko Mata Jakšića došla poruka da se moram vratiti. Ali kako? Stigao je već i oktobar kad su me pozvali u Kairo. Nisam bio sam. Sa mnom su bili Zoran Palčok i Dušan Arneri. Oni su bili izabrani na neke funkcije pa su se i oni morali vratiti. U Kairu smo ostali nekoliko dana čekajući mjesta u avionu. Bio je već jedanaesti mjesec kada smo krenuli preko Bengazija i Malte u Bar. Poslije nekoliko dana prebacili smo se u Split koji je bio upravo oslobođen. Pošao sam u Oblasni komitet da bih uhvatio vezu sa ZAVNOH-om i tamo sam našao brata Juru i s njim se zaustavio.
I dok sam s Jurom razgovarao, naišla je Anka Berus. Kratak je razgovor završio s tim da ću ja, na njezinu odgovornost, ostati u Splitu kao urednik Slobodne Dalmacije, a ako ZAVNOH ponovo urgira, da ću tek onda poći. I po partizanski mi odmah dala da napišem uvodnik za sutrašnji broj i to ništa manje nego o nabijanju cijena i skrivanju robe nekih trgovaca u tek oslobođenom Splitu.
Napisati i kad završim donijeti joj da vidi. Htio sam dati prepisati, ali nije više bilo tipkačice pa sam donio u rukopisu. Pročitala je i rekla: »Dobro, sad pretipkaj i nosi dolje u štampariju. – Ali ja ne pišem na mašinu a daktilografkinje više nema ... Kakav si mi ti književnik kad ni pisati na mašinu ne znaš. Daj da ja to odtipkam. Ti ćeš mi diktirati«. Prepisala je i odnio sam u štampariju. I tako je počelo. Iako sam kao glavni urednik morao voditi brigu o cjelini, posebno sam se brinuo za kulturnu rubriku. Osim toga brzo sam se uključio u kulturni život grada. U prosvjetu se tada nisam miješao iako sam formalno i dalje bio član Prosvjetnog odjela ZAVNOH-a, jer više nisam bio u toku. U Splitu je u to vrijeme bilo mnogo raznih sastanaka i priredaba, u mnogima sam i ja sudjelovao, ali bih morao prolistati ondašnju Slobodnu Dalmaciju da bih se nekih stvari prisjetio. Kad je ZAVNOH stigao u Šibenik, Ivo Frol koji je u to vrijeme rukovodio Prosvjetnim odjelom brzo je doznao da sam ja u Splitu i preko Paje Gregorića tražio da me upute u Šibenik. Na kraju sam jednoga dana po odobrenju Anke Berus nekim džipom ipak krenuo u Šibenik.
Datum ne pamtim, ali je to bilo baš onoga dana kad je u Šibeniku bila otvorena izložba umjetnika partizana. Kao stari »Šibenčanin« išao sam najprije na Poljanu pa da se dalje orijentiram i potražim Prosvjetni odjel. Na Poljani sam sreo Nikolu Pavića. S njim je bio Vanja Radauš s kojim se do tada nisam poznavao. Ali on je znao za mene kao i ja za njega i odmah me zgrabio da mu idem otvoriti izložbu.
Pokušao sam se na razne načine toga osloboditi, jer to nije bilo moje područje, a osim toga pun prašine i umoran nisam imao nikakve inspiracije ni ideje. Naprosto, nisam znao što bih govorio. Ali morao sam na kraju vozača s mojim stvarima poslati u Prosvjetni odjel i s Radaušem pogledati izložbu. Putem je Radauš nešto govorio, a ja sam samo mislio što ću reći. Zbog toga ni izložbu nisam vidio kako valja. Nešta sam i govorio, rekli su da je bilo dobro, ali ne znam je li to bilo iz pristojnosti ili je odista bilo dobro. Evo, tako sam i u Šibeniku odmah upao u vrtlog zbivanja. Opet po dvjema linijama.
Oba Ive, Frol i Tošić, obasuli su me problemom školstva. Stojimo pred jednim još gotovo nesagledivim početkom kad treba graditi sve iz temelja. Stojimo nad zgarištem bez mnogo škola, bez učila, bez dovoljno kadrova, bez pravih programa, bez upotrebljivih knjiga.
Zato su meni dali odsjek za štampu, ali me Tošić angažirao i u radu oko obnove osnovnih škola, a i treći Ivo Vrančić, nije me zaboravljao kad se radilo o srednjim školama. Frol me još zadužio da uređujem Narodnu prosvjetu. Govorio sam da mi to ne leži, a i da se moram, kao što je i sam znao, i on je bio književnik, angažirati i u kulturi, posebno u književnosti. Ali njegov argument da se drug Bakarić već s tim složio, prevladao je.
Već je prvih dana nakon mog dolaska u Šibenik održan sastanak književnika koji su bili u Šibeniku i tu se opet maštalo i planiralo. Spremale su se i dvije veće akcije u kojima sam se i ja morao angažirati.
Časopis! Ne znam tko je prvi došao na tu ideju, ali smo svi jednodušno prihvatili. Predviđen sam i ja u redakciju. To nisam mogao odbiti. A nisam ni htio. Jer biti suurednikom časopisa zaista sam želio. Govorim o književnom časopisu.
Narodna prosvjeta koju sam uređivao ne zato što sam želio nego zato što su me odredili, ocjenjujući da to mogu, nešto je posve drugo. Drugi moj velikli zadatak u vezi je s osnivanjem inicijativnog odbora za obnavljanje Društva književnika. Mada sam branio mišljenje da je naše novo društvo bolje osnovati u oslobođenom Zagrebu, nisam mogao poreći da su neke pripreme potrebne. I dobio sam najteži i najodgovorniji posao: pripremiti referat za osnivačku skupštinu. Ta je ideja pala jedne večeri kod Nazora koji nas je bio pozvao k sebi i opet nisam mogao odbiti, iako sam imao veliki respekt prema tom zadatku bojeći se da ga neću moći uspješno izvršiti. Kulturni je život tih dana u Šibeniku bio tako intenzivan da su čak i književne večeri u kazalištu i druge priredbe pale u drugi plan. Putovao sam dva puta i u Split. Jednom na osnivanje vlade NR Hrvatske, a drugi put na doček broda koji je vozio povratnike iz El Shatta. No sve je to teklo brzo. Svršetak rata je bio na vidiku. Uspjeli smo izdati jedan broj Književnika i složiti se o nekim pretpostavkama za osnivanje Društva književnika.
A onda je stigao i taj dugo očekivani dan Oslobođenja. Radost i tuga. Misao na povorke onih koji ga nisu dočekali. Povratak u Zagreb koji sam u teškim okolnostima napustio 23. lipnja 1941.
Rukovodilac sam odjela za štampu u prosvjeti, član inicijativnog odbora za obnavljanje Društva a onda urednik unutrašnjo-političke rubrike Naprijeda. Pišem uvodnike pred izbore za konstituantu. I opet za kratko. Primam dužnost sekretara Školske komisije CKKPH-a i onda godinu dana, bez svoje želje, postajem članom Agitpropa CK. Pišem i govorim uglavnom po potrebi. Na proslavama i na sastancima, na priredbama i predavanjima. Sjetio sam se tih dana jednoga sastanka sa sekretarom Okružnog komiteta za srednjodalmatinsko otočje Benkom Matulićem koji me krajem ljeta 1943. bio pozvao na jedan kraći razgovor. Upitao me čime se želim baviti poslije oslobođenja, kulturnim ili političkim radom? Začudilo me to njegovo pitanje. Bio sam u doslovnom smislu zatečen. Nikada nisam o tome razmišljao. Rekao sam: »Dok traje rat potpuno sam na raspolaganju, a poslije rata, ako ostanem živ i budem mogao birati, izabrat ću kulturu«. »U redu«, rekao je, »mislili smo te predložiti za tajnika Okružnog NOO-a i kooptirati u Okružni komitet, ali bolje da uzmemo nekoga tko želi ostati u politici.« Tako je i bilo. Izabrali su Stipu Splivala.
U 1946. i 1947. često sam se sjećao ovog razgovora s Benkom i postalo mi je jasno da rat u tom pogledu za me još nije završio. Pisao sam i to ne malo. Ali većina toga nije bila po mom izboru i mojim željama. Jer sam pisao po potrebi. Književnost pred novim zadacima, Svetozar Marković, Njegoš i Hrvati, Za idejnost u našoj književnosti, O nekim negativnim pojavama u našoj književnosti, Uvod u diskusiju o našim časopisima, O diskusiji i kritici na radnim sastancima književnika, Zadaci mladih pisaca u književnosti današnjice, V. G. Bjelinski. Sve su to na ovaj ili onaj način bile naručene teme. Od tekstova objavljenih u knjizi Pisci i problemi potpuno sam sam izabrao samo dvije teme: Marko Marulić i naša književna historija i Problem regionalizma u hrvatskoj književnosti. Zatim sam se svojom vlastitom voljom i inicijativnom angažirao u borbi protiv rezolucije Informbiroa i na toj liniji napisao nekoliko tekstova. A radio sam i u Društvu i Savezu književnika, u Matici hrvatskoj, u Komitetu za kulturu FNRJ i na drugim dužnostima. Ne govorim to zbog sebe nego zato što je tako odista bilo i što sam bio uvjeren da u tim prilikama drugačije nije moglo ni biti.
Bio sam, dakle i kulturni radnik, a samo ponekad i pjesnik i to je partizanstvo za mene trajalo sve do 1949. No ni u tom vremenu nisam zaboravljao da sam kulturni radnik i da bih želio biti pjesnik.
KRAJ
