Ovaj rad polazi od premise da period od kraja 1943. godine pa sve do veljače 1945. godine kada pada zadnji Mjesni komitet Komunističke partije Hrvatske u Zagrebu (MK KPH Zagreb) predstavlja kompaktan i specifičan period u periodizaciji povijesti NOP-a u gradu Zagrebu. Iako su se studije koje su se bavile fenomenom NOP-a u gradu Zagrebu uglavnom koncentrirale na događaje iz prvih godina rata, gotovo svi primjećuju stanovite promjene u uvjetima funkcioniranja NDH tijekom Drugog svjetskog rata. Te stanovite promjene se manje-više manifestiraju u povećanju represije kojoj su NOP-ovi aktivisti i šire stanovništvo bili izloženi: tijekom perioda kojim se bavimo u Zagrebu izmijenilo se čak četvoro instruktora Povjerenstva CK KPH za Sjevernu Hrvatsku, koji su slani u Zagreb da rukovode gradskom organizacijom jer se ova nekoliko puta prije i za vrijeme perioda kojim se bavimo nalazila potpuno ›pometena‹ od strane ustaškog represivnog aparata. Ovaj rad je historiografski pokušaj rekonstrukcije rada organizacija NOP-a u gradu Zagrebu tijekom 1944. godine i društvenog konteksta u kojem se taj rad odvijao.
Izdvajamo jedan odlomak:
Neposredno po uhićenju članova Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora početkom lipnja 1944. godine, kad su se gradom redala uhićenja ljudi koji su na razne načine bili povezani s Narodnooslobodilačkim pokretom te kada je ustaški pokret likovao hvaleći se po gradu kako su uhitili cijeli Centralni komitet, Norbert Veber, instruktor Povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku, šalje pismo Draganu Cariću Ozrenu, bivšem sekretaru MK KPH Zagreb, a sada glavnoj vezi Vebera u gradu sa organizacijama NOP-a izvan njega. U tom trenutku Carić je valjda jedna od dvije osobe s kojima Veber tada uopće može doći u kontakt. U pismu, vidno iznerviran i pod stresom, ističe kako se nada da će ovaj poduzeti sve što je u njegovoj moći da spriječi da ljudi sa slobodne teritorije pišu pisma svojim najmilijima u gradu i na taj način riskiraju padove cijele gradske organizacije. Uvidjevši valjda da je pretjerao u tonu obraćanja, Veber se opravdava pa mu kaže »tebi je sigurno jasno, da ti to ne pišem radi svoje lične sigurnosti, nego radi same naše stvari, jer ovakav pad bi bio zbilja u nebo vapijući grijeh«. Ali se jednostavno nakon te rečenice ne može suzdržati i piše sljedeće riječi koje zrcale svu tragediju njegove situacije: »izgleda da vam je sloboda svima udarila u glavu, a mi u ovome kavezu muku mučimo za vaše hirove«
Iako je još početkom 1942. godine Ivo Lola Ribar, koji je poslan od strane partije da izvidi stanje i situaciju u svojem rodnom gradu, konstatirao kako je bilo kakav kontinuiran i dugoročan rad u gradu Zagrebu gotovo nemoguć, izgleda da je većini suvremenika bilo izuzetno teško shvatiti svu pogibeljnost ilegalnog rada u Zagrebu. Postojao je bezbroj načina putem kojih je aktivist NOP-a mogao biti uhićen, mučen i naposljetku ubijen. Svu težinu situacije vjerojatno nije shvaćala ni većina ljudi koji su prilazili pokretu ne bi li pružili otpor sve omraženijem režimu. Rijetki su izgleda bili slučajevi već spomenute Vikice Tučkorić ili Zvonimira Kavurića, kojeg su ustaše objesile, a koji im je prije strašnog mučenja hladno odgovorio: »Molim iztražitelja, da me ne pita ništa o mojem protudržavnom radu, pošto bit će svaka istraga uzalud, jer od mene priznanja neće nitko dobiti.« Sve pogibeljnosti kaveza u kojem su se nalazile njihove drugarice i drugovi u gradu nisu shvaćali ni u nadređenim partijskim instancama van grada. Politički rad u takvim represivnim uvjetima podrazumijevao je veliku količinu političkog i organizacijskog iskustva, a stjecanje takvog tipa iskustva podrazumijevalo je vrijeme i prostor. No pripadnici NOP-a u gradu radi efikasnosti ustaškog represivnog aparata nisu imali ni vremena ni prostora te su svakodnevno plaćali danak svom neiskustvu ili neiskustvu svojih drugarica i drugova. Vjerojatno je to pozadina katastrofalnih odluka partijskog vodstva da u svibnju 1944. raspuste AFŽ i SKOJ. S obzirom na konstantnu izloženost represiji, dojam je vjerojatno bio da je organizacijska mreža jednostavno prevelika te da previše ljudi dolazi u međusobni kontakt pa se onda tako izlažu pogibelji. Takva pretpostavka je vjerojatno bila točna, no istovremeno i kontradiktorna s obzirom na to da se politički rad na zagrebačkim ulicama nije mogao odvijati bez međusobnog kontakta. Mreže NOP-a su u Zagrebu plele jedan paralelni sustav koji je inicijalno imao namjeru direktno se suprotstaviti državnom sustavu. Nakon što su uvidjele da je to sraz u kojem gotovo sigurno gube, organizacije NOP-a su se povukle u sjenu u namjeri da nastave plesti mrežu organizacija i ljudi koja bi pomagala partizanskim jedinicama koje su vodile taj direktan sraz sa ustaškim pokretom, njihovom državom i njihovim saveznicima.
Tekst je nastao u okviru istraživanja kojega je povodom 70. godišnjice oslobođenja Zagreba od fašizma – s ciljem povratka potisnutih političkih dimenzija antifašističke borbe – proizvela grupa povjesničara/ki, kustosa/ica i aktivista/ica, okupljena oko kustoskog kolektiva [BLOK] i Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Europu. Kartografija otpora nastoji intervenirati kako u dominantni diskurs antikomunizma, demoniziranja partizanske borbe i narodnog otpora fašizmu, tako i u liberalno-kulturalistički diskurs, koji prešućuje neodvojivost NOB-a od socijalističke revolucije.
Cijeli članak možete pročitati ili preuzeti pdf s ovog linka:
http://kartografija-otpora.org/hr/publikacije/?id=78
