Među brojnim protestima i reakcijama koje ovih dana izaziva odluka o uklanjanju Spomenika Crvenoj armiji u Sofiji, prenosimo komentar mlade kulturne radnice Gabrijele Panove iz Bugarske. U jeku rusko-ukrajinskog sukoba, uklanjanje i rušenje spomenika posvećenih Crvenoj armiji i drugim lijevim antifašističkim pokretima i vojnim formacijama u istočnoj Europi postalo je sve učestalije. Pod krinkom antiruske ratne kampanje ovime se normalizira i potiče javna difamacija antifašističkih tekovina, dobro poznata na ovim prostorima. 

Prenosimo vam tekst govora Vladimira Nazora iz "Hrvatskog tjednika" Matice Hrvatske od 7. svibnja 1971. Govor je to koji je Nazor održao na Jelačić placu 16. svibnja 1945. U izuzetno poetičnom i patriotskom govoru Nazor poziva narod da se okupi na Trgu i da osjetio bilo Hrvatske. Najavljuje novi humaniji društveni poredak i nakon godina širenja fašističke mržnje i terora prema svemu i svakomu koji je bio drugačiji širi ljubav "prema Čovjeku uopće, ma kojeg jezika, vjere, zanimanja i socijalnog sloja, pa čak i ma kakve boje kože on bio". Nazor veliča Titovu Hrvatsku nastalu iz narodno-oslobodilačke borbe i pljuca na onu Pavelićevu kao "robsku vazalnu", nastalu milošću Hitlera i Mussolinija. Sve poziva na teški rad kako bi se obnovila uništena domovina i stvorila nova socijalistička republika za sve.

I ove će godine ekstremno desne, nacionalističke organizacije uoči 11. veljače pokušati zauzeti javni prostor u Budimpešti pod izlikom "Dana časti". Manifestacija je namijenjena obilježavanju sjećanja na mađarske i njemačke vojnike koji su poginuli u opsadi Budimpešte 1945. godine, tijekom proboja. Posljednjih godina u Mađarskoj svjedočimo marševima u uniformama SS-a ili Wehrmachta s istaknutim nacističkim simbolima. Na poziv Antifa Budapest, zagrebački, šibenski i beogradski antifašisti već su pružali podršku mađarskim drugovima na protestu protiv neonacističkog marša. Podijelite ovu informaciju, pozovite svoje prijatelje i aktivirajte se!

Kada čitamo o izazovima sa kojima su se suočavale – neprijateljskim ofanzivama, egzekucijama, interniranju u logore, suočavanju sa glađu, bolestima, ratnim strahotama svih vrsta – mora nas zadiviti upornost partizanki. Upornost su pokazale i nakon rata kada su ravnopravno učestvovale u radnim akcijama i izgradnji društva iz ruševina. Priča o delovanju AFŽ-a navodi na pomisao da ako su u tako teškim uslovima rata i razaranja one mogle da se organizuju, možemo (li) i mi danas.

Antifašistička fronta žena nije i ne može biti tek historijska tema, poziv na muzejsko raspoloženje ili nasljeđe koje istraživački i arhivski spremamo u naša, dakako ponosna, sjećanja i srca. Ne, sjećanje više nije dovoljno. Fašizam je tu, budan, neumorno nam gmiže za vratom. Jasno je, Antifašistička fronta žena treba nam i danas, ona je naše sutra.

Neki revizionisti (Geiger, Vukić i drugi) tvrde (ili pretpostavljaju da postoji mogućnost) da su židovske žene i djeca u lipnju/srpnju 1942. iz logora u Đakovu odvedeni u Auschwitz, a ne kako historiografija tvrdi – u Jasenovac.

7. srpnja 1942. sve žene i djeca iz đakovačkog logora odvedeni u kompozicijama od po pet do osam teretnih vagona pred logor Jasenovac III Ciglana. No, u logor nisu ušli, nego su vagoni stajali na kolosijeku. Vagoni su „po najvećoj vrućini danima stajali zatvoreni... sve molbe za vodu ostale su glas vapijućeg u pustinji. Svaki dan se izbacivalo iz vagona po nekoliko mrtvih žena i djece... na kraju su svi prevezeni u Gradinu gdje su pobijeni". O toj strahoti svjedoče neposredni očevici, praktički svi isto.

Još u doba emigracije, a potom i od 1990. u Hrvatskoj u javnosti se, pogotovo onoj desnoj, promiče teza da se u tzv. NDH dogodio nekakav procvat kulture, osobito izdavaštva, kao i obrazovnog sustava. Radi se samo o još jednoj laži ratne ustaške propagande i poslijeratne revizionističke produkcije. Kultura je bila pod najstrožom kontrolom vlasti – knjige „nepodobnih” autora nisu se smjele izdavati i bacane su iz knjižnica, nepodobni su ostajali bez posla. Masovno su zatvarane škole u većinski srpskim područjima...

Revizionističko-ustašonostalgičarskim krugovi često ponavljaju prijedlog, kao nekakvu mantru, da bi trebalo otkopavati i sustavno istraživati jasenovačka grobišta i na taj način doći do konačnih brojki. Takav prijedlog je posve besmislen – počevši od činjenice da je većina jasenovačkih žrtava pobijena i pokapana u Gradini, na bosanskohercegovačkom teritoriju. S druge strane, masovne grobnice u Uštici, koje su na hrvatskom teritoriju i za čije istraživanje takvi diplomatski napori nisu potrebni, uopće se ne spominju u zahtjevima za „prekopavanjem Jasenovca”, pa je posve jasno da je posrijedi retorički pokušaj potkopavanja istine o zločinima u tom logoru, a ne težnja za sustavnim istraživanjima ustaških zločina.

Vraćanje pobačaja u Ustav, ukidanje priziva savjesti u javnim bolnicama, besplatan pobačaj i zdravlje narodu – četiri su zahtjeva koja su feministkinje iz kolektiva fAKTIV, kolektiva ISKRA, Antifašističkog vjesnika i Radničke fronte sinoć iznijele ispred četiri bolnice koje su odbile prekid trudnoće Mireli Čavajdi: KB Merkur, KBC Sestre milosrdnice, KB Petrova i KBC Sveti Duh.

Kako bi se istinski ostvarilo ono “nikad više”, osim opomena nevinih žrtava, valja nam spomenuti “naše”, “vlastite” zločince i krvnike. Podsjećanje na njihov jezivi i zločinački prilog uništenju i neopisivoj patnji nevinih ljudi mora služiti samo jednom cilju. Mora nas podsjećati na činjenicu da ubojice i krvnici – u pravim okolnostima, jasno – nisu vanzemaljci ni stranci, nego ljudi pokraj i oko nas. Većina ustaških zločinaca iz Šibenika i okolice su ostali uglavnom zaboravljeni i tek oplakivani od katoličke crkve i rodbine kao žrtve komunizma. No ime Vinka Nikolića je prava mjera šibenskog sjećanja i suočavanja sa svojom prošlošću.

Lopudski logor su talijanske fašističke, uz suradnju hrvatskih ustaških vlasti, osnovale u jesen 1942. godine, oskvrnuvši ladanjski, otočki duh Dobrovićevog zdanja hotela «Grand», da zarobe svoje žudioske sugrađanke i sugrađane. Ali i sve one dehumanizirane Židovke i Židove, u roblje dovedene iz drugih krajeva te, o Osovinu zla poduprte i o njoj zavisne, države. Taj logor je danas izbrisan iz kolektivnog pamćenja.

Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista (VeDRA) reagirala je posljednji niz odvratnih izjava predsjednika Zorana Milanovića. Ova udruga koja se već niz godina bori za očivanje antifašističke baštine i tekovina narodnooslobodilačke borbe nabrojala je na jednom mjestu sve skandalozne poteze Predsjednika koji su kako su rekli "preblizu fašistoidnim idejama".

Radio Dubrovnik je 30. listopada objavio emisiju Gradoplov - svojevrsni dubrovački kalendar u kojem je iznimno pristrano prikazano oslobođenje Dubrovnika 1944. godine. Urednik emisije Sebastijan Vukosavić je oslobođenje Dubrovnika odlučio prikazati na temelju jednog referenciranog izvora - članka Tomislava Jonjića, donedavnog čelnika stranke Zlatka Hasabegovića. Nakon otvorenog pisma Marka Sjekavice, člana Predsjedništva Udruge Antifašista Dubrovnik, 31. listopada je uklonjena sporna emisija i članak.

Jerusalem post je izbrisao sa svojih stranica "komentar čitatelja" i fana profesionalnog ustaškog revizionista Igora Vukića, izvjesnog Davida Goldmana te objavio odgovor Muzeja žrtava genocida. Domaći portali a među njima i onaj najposjećeniji - index.hr su objavili prijevod ove hrpe poznatih laži ustaških revizionista. Prenijeli su članak bez rezerve i provjere navedenih citata, a što se jako jednostavno moglo na Youtube videu navedene emisije. Nakon što je dokazano da nit je Goldstein rekao što se tvrdilo u komentaru i da navedene brojke od 2000-4500 žrtava prolaze kao istina samo na Kamenjaru i Narodu.hr taj članak i dalje stoji ne samo na desničarskim već i na mainstream portalima.

David Aleksandrovič Dušman, posljednji preživjeli oslobodilac koncentracijskog logora Auschwitza i uspješni mačevalac, umro je u 98. godini. On je 27. siječnja 1945. sovjetskim tenkom T-34 srušio ogradu Auschwitza, kroz koju je bila puštena struja i pomogao oslobađanju zatvorenika iz logora.

Isak Drutter: „Ta naša mikro židovska zajednica u Šibeniku u cijelosti je preživjela zahvaljujući partizanima. Ili smo bili u partizanima ili su nas partizani spašavali. Istodobno, od naše mnogobrojne rodbine koja je živjela u NDH, gotovo nitko nije preživio“

Od velike Mire Furlan opraštamo se njezinim "Pismom sugrađanima" koje je iz Beograda u Zagreb poslala 1. 11. 1991. godine. Hajka kojom je otjerana iz Zagreba, velika je sramota hrvatskog društva. Pogotovo je velika sramota da su Mira Furlan i brojni drugi protjerani zauvijek iz svojih domova, a njihovi progonitelji postali su posljednja tri desetljeća, kako se kaže, stupovi društva.

Krajem studenog mještani su primijetili da je netko uništio antifašistički spomenik palim borcima NOB-a i žrtvama fašističkog terora, koji je stajao u naselju Kapela od 1954. godine, nedaleko od kuće Romana Leljaka. Roman Leljak nije bio prisutan kako bi uživao u svojoj pobjedi nad mrvim partizanima i žrtvama fašizma, jer je bio u Hrvatskoj u posjeti kod biskupa Vlade Košića.

EUobserver javlja da su sredstva Evropskog parlamenta iskorištena za promociju negatora Holokausta serijom newslettera koje je izdavao njemački neonacist Thorsten Heise. Newsletteri su objavljivani pod naslovom „Nation in Europa“, a sadržali su uglavnom tekstove poznatih neonacista i negatora holokausta te kratke uvodnike koje je pisao Voigt.

Prenosimo apel mještana Perušića i Like kojima HDZ na 75-u godišnjicu od pobjede nad fašizmom želi srušiti spomen-kosturnicu palim borcima u centru mjesta.

Već nam poznata udruga Urbana desnica reaktivirala se u predizbornoj kampanji i nastavila s promicanjem ustašluka. Nova adresa za njihov teror su već izmučene Bilice kod Šibenika koje su se već "proslavile" s mulom Mile Budaka i sličnim gadostima. U Bilicama namjeravaju postaviti mural "ustaškog mamlaza" Frane Tente kakav već godinama pljuca na žrtve fašizma Splita i Solina, a sad će očito isto napravit i u Bilicama. 

Mladi aktivist Aldi Halilović je iskoristio najavu mise za ustaše u Sarajevu da upozori da se u Sarajevu već godinama slave oni koju su bili suradnici ustaških zločinaca i nacističkih okupatora. Sarajevo ima ulice: ustaškog pukovnika i saradnika Sulejmana Paćariza, ulicu Huseina ef. Đoze imama SS Handžar divizije, ulicu reisa Fehima Spahe koji je bio veliki zagovornik tzv. NDH, ulicu antisemita Mustafe Busuladžića i mnogih drugih koji su služili ustaškom režimu. 

Mira Pantović bila je zadužena ne samo za prekucavanje i umnožavanje partijskih materijala već i skrivanje tehnike i raznošenje materijala. U uslovima Drugog svetskog rata u Srbiji posle proleća 1942. dužnost koja se mogla meriti samo sa igranjem ruskog ruleta, a zbog čega su mnogi partizani koji su ratovali u ovom delu Srbije na mogućnost hapšenja vršili i kolektivna samoubistva.

Novinar Jerko Bakotin naglasio je da, po zakonu, novinarke i novinari danas mogu biti tuženi čak i ako objave istinu, dok političari koji ih sudski progone često koriste javni novac kako bi platili troškove suđenja. Također, istaknuto je da je zbog gotovo potpunog prepuštanja medijskog sektora tržištu nastupilo sustavno zaglupljivanje populacije proizvodnjom trivijalnih sadržaja te da bi novinarstvo trebalo biti javno dobro, baš kao zdravstvo i obrazovanje. Rečeno je da za današnju situaciju treba okriviti i neke od novinara koji su izgubili javni interes iz vida te u službi političkih i ekonomskih elita opravdavali ili zataškivali etničko čišćenje, ili pak šutjeli o Ivi Sanaderu i Ivici Todoriću. U govoru je ustvrđeno da bi novinarke i novinari trebali davati glas onima koji ga nemaju; siromašnima, izbjeglicama i drugim manjinama, a ne služiti kao alat onima na vlasti da održe stanje kakvo jest.

Pod naslovom „Laganje s božjim blagoslovom“ Krsto Lazarević je čitateljice njemačkih novina taz upoznao s historijskim revizionizmom u Hrvatskoj koji nastoji da rehabilitira tzv. NDH te oblati socijalističku Jugoslaviju. Uz to, članak se osvrće na širenje revizionističkih sadržaja po hrvatskoj dijaspori na primjeru hrvatskih župa diljem Njemačke.
 

Upravo ovaj lički Hrvat i komunist svojim likom & djelom pobija neoustaški mit da je ustanak u Srbu imao četnički karakter i da je bio uperen protiv hrvatskog naroda, a ne protiv ustaškog zuluma. Marko Orešković je bio taj Hrvat koji je uoči ustanka obilazio i hrvatska i srpska sela – hrabreći buduće ustanike – i kojem su tamošnji Srbi vjerovali. Zato je ustanak i uspio.

Koča je proboj video kao odsudni trenutak. Neuspeh nije dolazio u obzir, jer bi neuspeh bio kraj svega. Zato je naredio krajnje mere: rasformirao je sve pomoćne i tehničke jedinice, i naredio da svi, uključujući i oficire, moraju krenuti na juriš zajedno.

Deveti jun na Sutjesci bio je najteži dan.
A onda je svanuo deseti.

Do odlučujućeg udara došlo je desetog u zoru. Nakon noćnog marša, proleteri su prišlli nemačkim položajima na Balinovcu. Neprijatelj ih nije otkrio. Prvi i jedini put, svi su bili u streljačkom stroju, počev od komandanta Prve proleterske Danila Lekića pa do kuvarice Milene, Dalmatinke. Na njihovom levom krilu nastupao je streljački stroj Treće krajiške.

Sutjeska je bila veliko iskustvo. Suočavanje sa granicama čoveka i života. Na Sutjesci je borac-proleter postao pravi Marksov proleter, koji je izgubio sve što se može izgubiti, suočen sa uništenjem svega što je bio, sa granicama svega starog, i sa potrebom da se stvori sasvim novi život, i sasvim novi svet, sa sasvim novom dušom.

Svet u kojem neće biti senki užasa iz prošlosti.

Socijalistička Jugoslavija izgrađena je pomoću tog iskustva. Oni koji su, igrom slučaja, preživeli, postali su nosioci njenog stvaranja. Oni tu više nisu bili oni sami, nisu predstavljali sebe, nego su predstavljali svoje mrtve drugove i njihovu potrebu za životom, i to ne "običnim" životom, nego onim ispunjenim smislom, stvaralaštvom, mirom i radošću.

Augusta 2011. godine arheološki tim pronašao je dječju zvečku u grobu iz razdoblja Španjolskog građanskog rata. Zvečka oblika cvijeta pronađena je pored tijela koje je bilo pokopano bez lijesa i zasuto živim vapnom. Istraživači su bili podijeljeni oko toga je li moguće da je zvečka iz 1936. godine? „Činilo se kao šala”, prisjeća se Almundena Garcia-Rubio, antropologinja koja je prisustvovala iskapanju.

Nakon brato- i sestroubilačkog rata u Jugoslaviji, uslijedila je dezintegracija svih socijalnih politika koja traje i dan danas. Pod krinkom 'pretvorbe i privatizacije' na čelu sam HDZ-om i SDP-om opljačkana su sva javna dobra koja su se u socijalizmu mukotrpno gradila. Posebnu ulogu u tome imao je Franjo Tuđman i zato smatram sramotnim da nosimo njegovu sliku na antifašističkom skupu!

Svima dostupno zdravstvo i obrazovanje su pod naletom kapitala postali privilegija samo za bogate, radnička prava su sad već samo mrtvo slovo na papiru, prava žena i LGBTIQ osoba nemilosrdno se gaze, a katolička crkva je predvodnik neviđene i sveobuhvatne konzervativne kontrarevolucije.

Feministički kolektiv fAKTIV obratio se KSET-u s molbom da preusmjere sredstva skupljena na benefitu za životinje i ne uplate ih Fondaciji Levijatan, poznatoj po fašistoidnim stavovima njezinog osnivača. Svoju molbu temeljito su dokumentirale i argumentirale, međutim KSET se oglušio. Tako se, nakon Močvare, još jedan zagrebački klupski prostor odlučio oglušiti na upozorenje da surađuje s profašističkim kolektivima.

Povodom 27. obljetnice miniranja Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj nedaleko Požege, prenosimo ulomak iz knjige "Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" (Zagreb: SNV, Profil, 2012., 47-49), u kojem autor Ante Lešaja, uz citate Dušana Matića, donosi malo poznate i namjerno zaboravljene podatke o okolnostima miniranja spomenika, jednog od cjenjenijih i najimpresivnijih modernističkih realizacija ovoga tipa kod nas, ali i u širem europskom kontekstu. 

U Zabavnikov tekst koji predstavlja neku vrstu izvinjenja za sramni tekst o ljotićevcima i Srpskom dobrovoljačkom korpusu, nonšalantno je ubačena tvrdnja kako je "gotovo cela akademska zajednica prihvatila novu ocenu ravnogorskog pokreta kao antifašističkog", što autori teksta smatraju ispravnim. Ona je neodrživa i istorijski, i teorijski i moralno. Ravnogorska ideologija nije stvar duboke prošlosti i predmet samo istorijskog interesovanja. Kad su vođeni ratovi za etničko čišćenje devedesetih, učesnici tih zločinačkih ratova prepoznali su ravnogorsku ideologiju kao svoju istorijsku prethodnicu i okitili se njenim simbolima i znamenjem.

Gadljivi ustaški dernek Romana Leljaka je stigao i u Šibenik. Jučer su po gradu Šibeniku osvanuli plakati koji pozivaju na prestavljanje knjige i filma "Mit o Jasenovcu" u župnoj dvorani sv. Ante na Šubićevcu. Kako doznajemo od drugova iz Antifa Šibenika plakate su uklonili već sinoć kako nebi zagađivali javni prostor fašističkim smradom. Prenosimo u cijelosti proglas Antifa Šibenika povodom najave tog nemilog događaja.

Svjesni da je problem rodno uvjetovanog nasilja prisutniji nego bi si mnogi od nas željeli priznati, donosimo članak Rebecce Winter „Prekinuta šutnja: suočavanje sa seksualnim nasiljem na ljevici“.

Na današnji dan, 4. prosinca 1944. godine jedinice 8. dalmatinskog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske, nakon krvave i teške jednomjesečne bitke poznate kao Kninska operacija, oslobodile su grad Knin od 24.000 njemačkih, četničkih i ustaških jedinica. Time je ostvarena odluka ZAVNOH-a o pripojenju Dalmacije matici Hrvatskoj.

Povjesničar Hrvoje Klasić u razgovoru s Damirom Pilićem raskrikava patološku reviziju povijesti Stjepana Loze koji je prije par dana na stranicama Slobodne Dalmacije iznio tezu iz svoje knjige da su "u NDH Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su 'strašne' ustaše optužili za zločin nad njima"

U bizarnom skoku s motkom preko jedine povijesti koja se u realnosti dogodila, Lozo je ponudio alternativnu, izmaštanu povijest Drugog svjetskog rata i zločinačke NDH. Pritom to svoje „ispravljanje krivih Drina o NDH“ nije iznio u mamurluku nakon neprospavane alkoholne noći, već nakon 15 godina prikupljanja građe i četiri godine pisanja knjige „Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“, koju je upravo dovršio.

Antifašizam jeste strategija kojom se radni ljudi suprotstavljaju oblicima podivljalog kapitalizma, ali ne može se na to svesti. Naročito ne danas, kada kapitalistički patrijarhat sve snažnije unosi podele među grupe koje su doskora shvatane kao koherentne, kao što su, na primer, LGBT zajednica ili feministički pokret. Danas, kada ponovo jačaju populacione politike, koje ženama nameću materinski i nacionalni identitet nauštrb nekih drugih žena. Antifašizam je, kako to pokazuje domaće iskustvo organizovanja, istovremeno klasni otpor, ali i ideologija i kultura (samo)oslobođenja u različitosti. Most između klase, kao objektivnog faktora koji nas pozicionira u društvu, i identiteta, kao subjektivne kategorije koja u ogromnoj meri uslovljava naš doživljaj svakodnevice i dnevne politike. Umesto da suprotstavljamo radničku borbu i borbe protiv rasizma, nacionalizma, mizoginije, homofobije, transfobije, trebalo bi da sledimo strategije jugoslovenskih antifašistkinja.

Kao što su konkretna politika, ideologija i ljudi koju su stajali iza njih odgovorni za zločin, tako je i jedna druga konkretna politika, ideologija i ljudi koju su stajali iza njih zaslužni su za to što je taj zločin poražen.
 

U svim državama nastalim razaranjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije došlo je do „obnove“ kapitalističkog poretka ‒ proces neraskidivo povezan s nametanjem revizionističkih narativa o istoriji, ekonomiji, kulturi i društvenim praksama jugoslovenskog socijalizma ‒ kao i do sistematskog zatiranja antifašističke tradicije. Ovo poricanje progresivnih tekovina socijalističke Jugoslavije bilo je neophodno kako bi ljudi, pogođeni opštom nemaštinom i socijalnom nesigurnošću, bespogovorno prihvatili tmurnu realnost današnjice kao jedinu moguću. O antifašističkom otporu (istorijskom) revizionizmu u kontekstu obnove kapitalizma u različitim republikama bivše SFRJ pričali smo sa aktivistkinjama i aktivistima iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije.

Tokom nekoliko proteklih decenija, agresivno nastojanje delegitimiranja socijalizma i političkog, revolucionarnog antifašizma otvorilo je vrata neo-konzervativnim i krajnje desničarskim akterima. Oni, uz sve veću prisutnost u javnom prostoru zauzimaju visoke funkcije u državnim tijelima, ili su već sastavni dio izvršne vlasti, kao na primjer u Mađarskoj ili Austriji. Odgovor ljevice i antifašizma na takve i slične izazove ne može biti samo odbrana historijskog naslijeđa i tradicije. Odgovor treba biti usmjeren prema aktiviranju i obrazovanju što većeg broja ljudi u borbi protiv sve agresivnijeg nastupanja desnice. Politički program na taj način definisanog antifašizma je, dakle, nužno višeslojan i podrazumijeva otpor svim pojavama i ideologijama koje ljude i ljudske potrebe stavljaju u drugi plan, koje ponižavaju određene grupe ljudi po bilo kojoj osnovi (rasnoj, rodnoj, seksualnoj, religijskoj itd.), koje zagovaraju superiornost jednog naroda ili jedne rase nad drugim. 

Jedan od najzanimljivijih gostiju 6. Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALiŠ) došao je iz Trsta: 78-godišnji slovensko-talijanski povjesničar i akademik dr. Jože Pirjevec, autor desetak monografija o povijesti Slovenije i Jugoslavije, u Šibeniku je govorio o sukobu Tita i Staljina te sudjelovao na okruglom stolu na temu „1948. – godina o kojoj se šuti“.

S uglednim znanstvenikom razgovorali smo o njegovoj zadnjoj knjizi „Tito i drugovi“, gdje iznimnom studioznošću (hrvatsko izdanje na 700 stranica ima preko 3000 fusnota) daje grupni portret komunističkog vrha Jugoslavije, s težištem na Josipu Brozu.

Donosimo peti, ujedno i poslijednji nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine. U ovom nastavku Franičević opisuje kako je po povratku u oslobođeni Split postao urednikom Slobodne Dalmacije, kako je "na silu" otvarao Radauševu izložbu u Šibeniku te kojim je intenzitetom Agitprop radio po završetku Drugog svjetskog rata.   

Donosimo četvrti nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine. U ovom nastavku, Franičević opisuje anegdote iz oblasnog Agitpropa, organizaciju Konferencije kulturnih radnika na Hvaru te rad u izbjegličkom logoru u El Shattu gdje je bio postavljen za sekretara Kulturno-prosvjetnog i propagandnog odjela.  

Donosimo treći nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. godine. U ovom nastavku, Franičević opisuje nastavak svog kulturno-prosvjednog rada u Dalmaciji, atmosferu u Splitu nakon talijanske kapitulacije, odlazak na II. zasjedanje ZAVNOH-a u Plaškom te susret s Vladimirom Nazorom. 

Donosimo drugi nastavak memoara pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića, koji su u cjelosti objavljeni 1983. U ovom nastavku, Franičević opisuje svoj ilegalni prelazak iz okupiranog Splita na otok Hvar gdje formira mjesne Narodnoslobodilačke odbore, organizira prosvjetne i kulturno-umjetničke aktivnosti te sudjeluje u tiskanju prve zbirke partizanske poezije u Hrvatskoj. 

U pet nastavaka donosimo uzbudljiva i živopisna sjećanja pjesnika, kulturnog radnika i partizana Marina Franičevića (1911.-1990.). Franičević u tančine i znalačkim pripovjedačkim tehnikama opisuje svoj ratni put od okupacije Splita, preko kulturno-prosvjetnog partijskog rada na Hvaru, Braču i ostalim dalmatinskom otocima, do sudjelovanja na ZAVNOH-u te života i rada u izbjegličkom logoru El Shatt u Egiptu. Opisuje susrete i suradnju s brojnim istaknutim imenima iz kulture, poput Jure Kaštelana, Šime Vučetića, Ive Tijardovića, Vladimira Nazora, Vanje Radauša i drugih. 

Povodom Dana ustanka naroda Hrvatske donosimo prijepis članka objavljenog u časopisu "Crvena zvezda" 1950. godine (br. 6-7, str. 39-42).

Na ljeto 1950. godine dovršen je i svečano otkriven spomenik ustanku i palim borcima u Srbu, monumentalna kompozicija od četiri brončane figure (motiv ustanika, seljaka-boraca i žene u žalovanju) te dva velika reljefna ciklusa s prikazim borbe i stradanja ličkog naroda 1941. godine. Spomenik je rad Vanje Radauša, zagrebačkog kipara rodom iz Vinkovaca, aktivnog sudionika NOB-a i jedne od ključnih kiparskih osobnosti sredine 20. stoljeća.

Spomenik je nakon akcije Oluja 1995. godine miniran i potpuno uništen. Obnovljen je 2010. godine na inicijativu SNV-a, sredstvima Vlade RH i donacijama. Prilikom obnove izostavljeni su originalni natpisi na spomeniku. 

Ukrajina je zaboravila na 7 milijuna Ukrajinaca koji su sudjelovali u borbi protiv fašizma na strani Crvene armije, pa slavi stotinjak tisuća nacističkih kolaboranata proslavljenih po etničkom čišćenju. Slično kao u nekim južnijim državama na Balkanu, tako je i u Ukrajini povijesni revizionizam doveo do toga da se Stepana Banderu i njegove kolaboracioniste danas predstavlja kao „borce za nacionalnu nezavisnost“, pri čemu se prešućuju njegovi brojni zločini i masovna ubojstva Poljaka, Židova, Rusa, Bjelorusa, Mađara, ali i Ukrajinaca antifašista. Žrtva tog patološkog narativa nije samo današnja ukrajinska omladina, nego i, kako vidimo, Domagoj Vida. 

Prema "uglednom" povjesničaru smo 1945. upali u "barbarstvo", što valjda znači da smo prethodno bili u "civilizaciji". To je bila civilizacija NDH, hrvatska franšiza arijevske civilizacije zvane Treći Reich, glasovite po rasnim zakonima. A oni koji su zaustavili klanje po Marijanu su barbari. Oslobođenje od nacističke okupacije – u tom sklopu i od NDH – za njega je skok u barbarstvo. 

Povodom proslave Međunarodnog dana rada, prenosimo in memoriam osječkoj proleterki i aktivistici Adeli Pavošević, objavljen u lipnju 1928. godine u osječkom listu "Riječ radnika i seljaka".   

Javni tužitelj Salzburga Marcus Neher podigao je optužnicu protiv 14 članova navijačke skupine Bad Blue Boys zbog kršenja zakona o zabrani nacizma, javlja Salzburger Nachrichten. Optuženi su za veličanje ustaškog režima i posjedovanje neonacističkog materijala. Ako ova optužnica bude potvrđena, bit će to značajan korak prema zabrani drugih ustaških okupljanja u Austriji.

Historija poljskog antisemitizma i u dvadesetom stoljeću počinje dugo prije nacističke invazije 1939. godine. Još tokom poljsko-sovjetskog rata, u ljeto 1920. godine, poljske vlasti internirale oko 17.000 vlastitih vojnika i oficira židovskog porijekla, jer su smatrale da su židovi automatski povezani sa komunizmom i boljševizmom. Također, u jesen 1938. godine poljske su vlasti zabranile ulazak u zemlju hiljadama židova s poljskim državljanstvom koji su tada protjerani iz Trećeg Reicha.

Kopajući za prapočecima ustaških mitova najbolje se može dokazati njihova ridikuloznost. Knjiga Ivana Prcele odurnog naziva "Hrvatski Holokaust", koji provoditelje Holokausta izjednačava s njihovim žrtvama je jedan od izvora mnogih mitova i prenapuhanih brojki. Izašla je prvo u engleskom izdanju pod imenom "Operation Slatherhouse" te tako poslužila je kao izvor mnogim antikomunističkim publicistima i izdavačima kao što su Nikolaj Tolstoj i Rudolph Rummel.

Pogledajte izvrstan kratki film o lokomotivi 125-052 koja je korištena za prevoženje logoraša u prvi ustaški logor Danicu, a od početka 1990-ih se mračna epizoda iz njezine povijesti nastoji sakriti i falsificirati. Film otkriva kako se crna lokomotiva 1992. našla u samom centru Zagreba, zamjenivši preko noći tzv. "Titovu" plavu lokomotivu. Riječ je o lokaciji na kojoj se uskoro podiže spomenik žrtvama Holokausta, u sklopu kojeg se planira zadržavanje sporne lokomotive na istoj lokaciji.

Hitlerov glavni general nakon bitke na Sutjesci izražava duboki vojnički respekt za Titove taktičke poteze, a dr. Marijan 75 godina kasnije proglašava te iste poteze ‘velikim greškama’, koje su plaćene ’tisućama mrtvih partizana’

70.000 Austrijanaca okupilo se u subotu u središtu Beča kako bi prosvjedovalo protiv nove desne vlade. Organizatori su kazali kako nova koalicija Narodne stranke (OeVP) kancelara Sebastian Kurza i ultradesne Slobodarske stranke (FPOe) Heinz-Christiana Strachea ima rasističke, ultradesničarske i neofašističke tendencije usmjerene protiv najsiromašnijih i najslabijih dijelova društva. "Našu zemlju neće preuzeti ti novi fašisti", vikao je tijekom prosvjeda Michael Genner iz Platforme za čovječnu azilantsku politiku.

Analizirajući mnogobrojne članke, što ih je dr. Božidar Adžija objavljivao u nekim časopisima i listovima, kao na primjer u »Izrazu«, »Pregledu«, »Odjeku«, u časopisu »Znanost i život« i drugim mogućno je sagledati snagu i borbeni duh njegov, napose mnoge misli, koje su u njegovoj znalačkoj analizi djelovale katkada gotovo proročanski. Tu su i druge misli, tako o slobodi, o demokraciji, o odnosima države i crkve u kojima je marksističkim načinom izložen pregled razvitka. Osvrnut ćemo se samo na neke od njih.

Šibenik ne zaboravlja svoj Dan oslobođenja 3. studenog 1944. godine. Šibenčani su doživjeli sve strahote fašističke okupacije: streljanja, bombardiranja, logore i sve moguće okupatore i domaće izdajice. Stoga se čak trećina grada priključila narodnooslobodičakom pokretu. Sudjelovali su u borbama od Zelengore do Trsta, no akcija oslobođenja Šibenika koju su izvojevali zajedno s drugovima iz VIII. dalmatinskog korpusa ostala im je najmilija.

31. listopada 1944. godine, Zadarski partizanski odred ušao je u grad Zadar koji je više desetljeća bio pod fašističkom okupacijom. Borci Zadarskog partizanskog odreda razvili su tog jutra hrvatsku zastavu sa zvijezdom petokrakom na zvoniku Katedrale Svete Stošije i satima zvonili zvonima.
Danas nas na taj najvažniji datum u modernoj povijesti Zadra podsjećaju drugovi iz Antifašističke akcije Zadar. Tim povodom donosimo priču o njihovoj akcijama protiv fašisitčkih simbola i borbi za očuvanje sjećanja za narodne heoroje iz zadarskog kraja.

Talijanski fašisti su 11. 10. 1941. uhapsili 27 šibenskih omladinaca. Poslije dva dana batinanja jedanaest uhapšenika je pušteno na slobodu, deset odvedeno u internaciju, dok su preostala šestorica osuđena na smrt strijeljanjem. Osuđeni na smrt bili su omladinci Bujas Mate, Višić Blaž, Belamarić Ante, Junaković Drago, Vrljević Duško i Lasić Ivica. Gledajući u smrt, ti su omladinci klicali Partiji i Narodnooslobodilačkoj borbi, pljuvali na fašiste i dovikivali im, da će ih drugovi osvetiti. Strijeljanje je izvršeno na Šubićevcu 13. 10. 1941. godine.

Samo nekoliko tjedana prije početka Drugog svjetskog rata, odnosno invazije nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine, sovjetski vođa Josif Staljin bio je spreman sklopiti antinacistički savez s Britanijom i Francuskom te prebaciti milijun ruskih vojnika na poljsko-njemačku granicu, ali zapadnjaci su oklijevali te su Sovjeti na kraju odustali. 

»Titto a Pola, bacoli a cariola«, »Živjela Jugoslavija«, »Živote damo Istru ne damo« u nekom istarskom povijesnom leksikonu mogli bi označavati svojevrsnu preteču istarskih grafita koje su u zanosu novonastale samoupravne socijalističke Jugoslavije pisali mladi uzdanici novoga režima. Imali su slobodu, imali su svoju zemlju te kantu boje koju su dobili ne bi li njome ispisivali velika slova na velikim kućama. Netko bi danas rekao, prava alternativa. Istina je da druge alternative nije ni bilo.

U rukama Istrana bila je budućnost zemlje i to je rezultiralo pisanim parolama na zidovima ili govoreći današnjim jezikom - grafitima.

IN MEMORIAM

LOVRE REIĆ

(22. LIPNJA 1920. – 25. SRPNJA 2017.)

Već tri dana živimo bez Lovre Reića. Veliko partizansko, antifašističko srce zauvijek je stalo u utorak u splitskoj bolnici, mjesec dana nakon 97. rođendana.
Po svim zakonima fizike i logike ovaj je čovjek davno trebao biti mrtav. Tri ratna ranjavanja, dva poslijeratna infarkta i jedan pjegavi tifus na Sutjesci ubili bi i konja, ali žilavi Splićanin iz Varoša bio je čovjek posebne sorte.

Antifašistički vijesnik donosi vam prijepis zanimljivog članka pod nazivom "Kako smo štampali »Jamu«", izvornog objavljenog u časopisu Četvrti jul (br. 1041., 3.6.1682., str. 14), kojim želimo podsjetiti na zaboravljeni politički i umjetnički angažman svjetski poznatog zagrebačkog slikara. 

Radnička fronta najavljuje da će njezin rotacijski zastupnik u zagrebačkog Gradskoj skupštini glasati protiv ovakvog prijedloga te da će se potruditi da se Trgu maršala Tita što prije vrati njegovo pravo ime.

Priopćenje inicijative "Trg je Naš" i Nove Ljevice povodom prijedloga gradonačelnika Milana Bandića da preimenuje Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. 

Urednik emisije 'Tednik' na slovenskoj nacionalnoj televiziji, Igor Pirkovič, smijenjen je u srijedu jer je Thompsona predstavio kao "domoljub, ki nima nič skupnega z nacizmom". Istog dana viši sud je donio odluku da se sa spomenika u Grahovu domobrancima poginulim u borbi s partizanima mora skinuti ime Miha Pelana koji je bio suradnik NOP-a. A za 29. lipnja je najavljen koncert na Kongresnom trgu u Ljubljani pod nazivom "Nosil bom Rdečo Zvezdo" na kojem će se pjevati borbene pjesme i slaviti simbol otpora - crvenu zvijezdu. 

Ustaška mitomanija je uzela toliko maha da su počeli negirati da je Pavelić "prodao" Dalmaciju te krivicu pripisuju Srbima, komunistima i naravno jugoslavenskoj historiografiji. Stoga smo na godišnjicu Rimskog sporazuma iz 1941. između Pavelića i Mussolinija odlučili nacrtati kako je izgledala ta  "prodaja Dalmacije".

BBB su ovu nedjelju održali malonogometni turnir na školskom nogometnom igralištu za sve BBB koji su pali za "nezavisnu hrvatsku državu". Među timovima koji su igrali mogu se naći osim Ustaša Središće i Crne legije timovi Anti 041 i Norci. Prvi očito aludira da su protiv antifašističke momčadi Zagreb 041, pa bi se mogli nazvati i Anti-antifa, a Norci su autori najgnjusnijih fašistički grafita na Remizi.

Izdanje Vicea na njemačkom jeziku posvetilo je skupu na Bleiburgu opširan tekst pod naslovom ‘U subotu se u Austriji održava najveće neonacističko okupljanje u Europi’. Tako ga naime naziva Dokumentacijski centar austrijskog pokreta otpora koji ističe da se radio o revizionističkom skupu neonacista i drugih ekstremnih desničara.

Trostruki narodni heroj, vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske, i prvi hrvatski i jugoslavenski predsjednik države koja je uistinu ostvarila vlastitu suverenost i projektom socijalističkog samoupravljanja pokušala ukinuti klasnu dominaciju nad najvećim dijelom stanovništva. Tito je nesumnjivo najveći i najznačajniji jugoslavenski revolucionar, bez čije sposobnosti da zapovijeda Armijom od preko 800.000 boraca i borkinja spomenute socio-ekonomske prevrate ne bi bilo moguće ostvariti, što ga čini najsnažnijim simbolom antifašizma, naše političke ideje. Filozof Boris Buden istaknuo je kako se nužno probiti u mrak naše vlastite prošlosti, kroz guste naslage termidorskih falsifikacija i nostalgičarskog kiča. Ne samo zato da se osvijetli istina o onome što je bilo, nego da se oživi ono što je moglo biti i što treba da bude! 

Kako bismo rasvijetlili dio onoga što je bilo i dio onoga što treba biti, donosimo odlomke iz Titove brošure »Borba naroda porobljene Jugoslavije« iz 1944. godine, sjećanje je borba!

Nakon što su se antifašisti, zeleni i socijaldemokrati pobunili, koncert Marka Perkovića Thompsona koji se trebao održati ovu subotu u Austriji je zabranjen.

Nedaleko od mjesta na kojem se trebao održati koncert za Drugog svjetskog rata je bio lociran koncentracijski logor Mauthausen-Gusen. U njemu je živote izgubilo između od 120 do 320 tisuća žrtava fašizma, a 4% stradalih su činili i jugoslavenski zarobljenici.

Jedan o ultranacionalističkih VMRO-DPMNE demonstranata koji su večeras nasilno upali u makedonski parlament Sobranje nosio je majicu pravaške paramilitarne postrojbe HOS s ustaškim pozdravom. Suradnja ustaša i VMRO-a očito traje i danas.

12. travnja 1945. jedinice JA su nakon skoro šest mjeseci probile njemačko-ustašku obrambenu liniju Šid-ušće Drine u Savu. Ovaj događaj imao je za posljedicu da su snage NOVJ/JA, nakon dugotrajnog njemačkog otpora tijekom postojanja Srijemske fronte u relativno kratkom roku, za manje od mjesec dana, oslobodile cijeli kontinentalni dio Hrvatske zaključno sa 11. svibnjem.

Posljednjih mjeseci u okupiranom Zagrebu građani su sve glasnije iščitavali kraticu NDH kao “Nebuš Dugo Hodil”. Otvoreno sijanje straha s javnim vješanjima sugrađana koje su ustaše provodile od prosinca 1943. a intenzivirali u veljači 1945., samo je još više pojačao mržnju prema fašistima na vlasti te organiziranje pomoći narodnooslobodilačkom pokretu. Te posljednje veljače u NDH na prilazima gradu u Savskom Gaju visilo je 30 talaca a u Vrapču još 30 civila optuženih da skupljanju “Crvenu pomoć”. No, vratimo se na početak priče o tom djetetu Mussolinija i Hitlera koje su ustaše dobile na čuvanje.

Marko Perković Thompson, kojem su već zabranjeni koncerti u Švicarskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Puli, Sarajevu i svakom drugom gradu koje drži do antifašizma, vjerojatno je mogao očekivati da će najava njegova koncerta u Mariboru, koji se trebao održati oko 20. svibnja podići buru. Jer kad dolazite u centar Maribora to ćete napraviti Titovom cestom, pa ćete onda skrenuti lijevo Partizanskom kako bi došli pred jedinstveni spomenik NOB-a Slavka Tiheca na Trgu Svobode. 

8. MART – je bio stalna prijetnja neprijateljima naroda i ravnopravnosti žena, jer mržnja protiv svakog robovanja koju žene na taj dan iskazuju na ulicama velikih gradova u demonstracijama, štrajkovima i protestima bila je strašna sila milijunskih masa žena u borbi, a prijetnja postala je stvarnost prvi puta kada su se 1917. godine povorke izgladnjelih žena Rusije zajedno sa izmorenim ruskim vojnicima i gladnim radnicima slile u jedinstvenu borbenu snagu koja je srušila vlast tiranije i ugnjetavanja. Ta prijetnja ostvaruje se još snažnije danas, kada žene svih porobljenih naroda na čelu sa sovjetskim ženama, učestvuje u velikom oslobodilačkom ratu i pomažu da se istrijebe fašisti, neprijatelji svega naprednog i slobodoljubivog, a naročito neprijatelji ravnopravnosti žena.

Nasmijanih lica, pripadnici Kraško-obrambenog SS-bataljona (buduća 24. brdska divizija Oružanog SS-a) odrubljuju glavu zarobljenom partizanu (vjerovatno pripadniku 16. slovenske brigade), u blizini sela Idrijske Krnice. 

Upozoravamo na uznemirujće prizore nužne kao fotodokaze u ovo vrijeme bujajućeg neonacizama i povijesnog revizionizma.

Godine 1926. u sjećanje na monstruozno ubojstvo dvoje slavnih revolucionara i ostalih heroja ugušene revolucije, sagrađen je monumentalan, modernistički spomenik prema ideji i nacrtima arhitekta Miesa van der Rohea. 

U nedjelju 8. siječnja u selu Dražgoše u Sloveniji je održana jubilarna 75. obljetnica čuvene dražgoške bitke. Počasni govornik bio je povjesničar dr. sc. Martin Premk. Budući da hrvatski mainstream mediji ovaj govor zasigurno neće prenijeti, donosimo izbor prevedenih citata iz njegova govora kojeg pozdravljamo velikog srca i stisnutih pesnica!