Utorak 18.6.2024.

Vladimir Nazor: Ova nova Titova Hrvatska nije neka ropska vazalska država, nastala milošću zlonamjerna tuđinca

Govor Vladimira Nazora održan u Zagrebu 16-V-1945

Prenosimo vam tekst govora Vladimira Nazora iz "Hrvatskog tjednika" Matice Hrvatske od 7. svibnja 1971. Govor je to koji je Nazor održao na Jelačić placu 16. svibnja 1945. U izuzetno poetičnom i patriotskom govoru Nazor poziva narod da se okupi na Trgu i da osjetio bilo Hrvatske. Najavljuje novi humaniji društveni poredak i nakon godina širenja fašističke mržnje i terora prema svemu i svakomu koji je bio drugačiji širi ljubav "prema Čovjeku uopće, ma kojeg jezika, vjere, zanimanja i socijalnog sloja, pa čak i ma kakve boje kože on bio". Nazor veliča Titovu Hrvatsku nastalu iz narodno-oslobodilačke borbe i pljuca na onu Pavelićevu kao "robsku vazalnu", nastalu milošću Hitlera i Mussolinija. Sve poziva na teški rad kako bi se obnovila uništena domovina i stvorila nova socijalistička republika za sve. Suđenje se obećava svakom "krvoloku. izdajniku i izrabljivaču tuđeg truda". Odao je i priznanje svim članovima pokreta otpora u okupiranom Zagrebu čiji je život kako kaže bio "često puta teži i pogibeljniji no bijaše život Titova borca". Za kraj ide i opaska Stepincu koji je odbio zazvoniti zvona crkava povodom oslobođenja grada. Naime, član predsjedništva ZAVNOH-a, svećenik Svetozar Rittig poručio je uoči ulaska partizana u Zagreb nadbiskupu Stepincu da se ulazak partizana u Zagreb dočeka zvonjavom crkvenih zvona, no on nije pozdravio osloboditelje.

Drugovi i drugarice! Grade Zagrebe! Narode hrvatski!

Tko hoće da zakuca na srce čitavog hrvatskog naroda, mora doći na ovaj trg. Bio vjesnik narodne radosti ili narodne žalosti, ne može nitko mimoići ovu plokatu (op.u. popločan prostor). Usklici hrvatskog veselja, vapaji hrvatskog bola i krikovi hrvatskoga prkosa ili gnjeva nalazili su u najsudbonosnije dane naše povijesti baš ovdje najjači izražaj. Ma i koliko je ovaj trg mijenjao tokom vremena svoj izgled, nešto se ipak nije promijenilo: staro srce ne samo grada Zagreba, nego i čitave Hrvatske najjače i sad kuca baš na njemu.

Amo zato dođosmo ponajprije i mi.

I ne dođosmo ti, Jelačićeva plokalo, grade Zagrebe i narode hrvatski, praznih ruku. Ne mislim na materijalne darove, koji će se pokazati kasnije, kao posljedice ovih velikih događaja, nego mislim na njihove preduvjete, Što smo htjeli i uspjeli da ih stvorimo. Nosimo ti na prag novoga narodnog života — a nakon ljutih borba i teških napora — što je najviše od potrebe, da se koješta liječi i ozdravi, da se nanovo gradi i izgradi, da se pročisti i oplemeni, i da se izvuče na sunce ono, što je dugo ležalo zanemareno, oglibijeno i opoganjeno na dnu još uvijek zdrave biti našeg naroda, nosimo ti mladost, uvijek spremnu na otpor i na borbu protiv zla; nosimo ti vjeru u svoje sposobnosti i svoje ideale; nosimo ti ljubav ne samo prema svakom Hrvatu i prema našoj najbližoj i najdaljoj slavenskoj braći, nego također i prema Čovjeku uopće, ma kojeg jezika, vjere, zanimanja i socijalnog sloja, pa čak i ma kakve boje kože on bio. Naš moral i naša etika nisu nikako moral i etika okupatora i domaćih spekulanata i izdajica. Zagrepčani i svi narodi Federalne države Hrvatske, mi, borci narodno-oslobodilačke vojske, mi, tako zvani partizani, nosimo vam — ponajviše iz naših šuma — što se na planinama najjače osjeća, pravu bit slobode uopće, pa i onu slobodu, koja nama Hrvatima davno propade s Petrom Svačićem na Petrovoj Gori, a uskrsava nam, eto, našim vlastitim trudom, s Hrvatom maršalom Titom, kojemu i odavle ide naš pozdrav i naše priznanje.

Ova nova Titova Hrvatska nije neka ropska vazalska država, nastala milošću zlonamjerna tuđinca: ona je država, koja je nikla iz naših borba, iz naših patnja, iz naše krvi. Vi ste, Zagrepčani, već vidjeli našu junačku vojsku, i vidjeli ste i čuli naše generale i ostale komandante, koji su stigli svojim pobjedama daleko tamo do preko Trsta i do rijeke Soče.

Vidjeli ste, što smo uradili, a sigurno već osjećale, što smo željni još uraditi.

Naša je želja, da nestane s gradskih ulica i sa seoskih dvorišta nezaposlenih ljudi; prosjaka, zanemarenih staraca i zapuštenedjece, hromih i bolesnih. Svak će — ma i kako bio unesrećen građanin naše države — imati zakonom pravo, da se kolektiv za nj drugarski brine. Milostinja ponizuje čovjeka.

Ali da se sve to postigne, treba nam. drugovi i drugarice, vaša suradnja, treba nam vaša marljivost i vaše ustrpljenje, jer se nakon toliko razaranja i uništavanja ne može sve postići preko noći. Svemu treba vremena. Čekanje, u radu, prva je dužnost. Osvjetlali smo patnjama i krvlju narodnu hrvatsku čast, priznato je sad i nama časno samostalno mjesto u krugu bratskih naroda Jugoslavije i Evrope; no, nakon izvojevanih borba, moramo što prije dokazati, da smo svojim radom kadri i nanovo urediti grdno oštećenu kuću; bez toga svi bi naši napori ostali bez uspjeha; od samog junaštva u borbama ne može se živjeti.

Ali ima još nešto, što vani nosimo.

U skladu sa svojim — da tako rečem — partizanskim gledanjem na poroke i na slabosti ljudske, nosimo vam i odreknuće od svake osvetničke mržnje. Sudit će se samo očitom krvoloku. izdajniku i izrabljivaču tuđeg truda. Svi, koji su kadri i spremni raditi za dobro Federalne države Hrvatske, a nisu se okaljali kriminalnim, političkim i socijalnim grijesima, imat će pred sobom otvorene putove, da sudjeluju u radu za domovinu, a uz slobodno ispovijedanje vjere po svome osvjedočenju i u daljem uživanju pošteno, vlastitim radom i prema svojim potrebama stečene imovine.

Nije sada čas da pričam u našim borbama i o našim patnjama; nije čas da spomenem sve, što znamo o nevoljama, nepravdama i okrutnostima, koje su Zagrepčani kroz minule godine pretrpjeli; veoma dobro znamo, kako je život građanina u Zagrebu bio, za aktivnog rodoljuba, često puta teži i pogibeljniji no bijaše život Titova borca u bosanskim i hrvatskim šumama. A nije od potrebe da ubacim sada medu Zagrepčane nove parole; vaše je oduševljenje, vaša pripravnost takva, da joj ne treba poticaja riječima. Čas je, kad se srce sama otvaraju dajući oduška sreći nastaloj u ovom historijskom momentu.

Današnji je dakle dan — dan radosti i veselja za svakoga, kome je savjest čista. Mi dolazimo na ovaj trg noseći u ruci grančicu mira, pouzdanja, praštanja i ljubavi.

Dignite dakle srca, zazvonite šutljiva kaptolska zvona, u ovom času veselja hrvatskog naroda.

Stigli su partizani. Maršal je Tito na vidiku. Nova hrvatska narodna vlada već je potpuna u našem bijelom Zagrebu.

PF-P-001-33, Portret Vladimira Nazora snimljen 12.10.1944., Jure Ruljančić
Izvor: UNWANTED IMAGES
Miting povodom dolaska Vladimira Nazora u Zagreb; Zagreb, 16. 5. 1945. (fotograf Elvira Kohn).
Transparenti:
ŽIVILA PRVA HRVATSKA VLADA
ŽIVILA HRVATSKA FEDERALNA VLADA
ŽIVILA HRVATSKA VLADA
ŽIVIO PREDSJEDNIK VLADE HRVATSKE VLADIMIR BAKARIĆ
ŽIVIO VLADIMIR NAZOR PREDSJEDNIK ZAVNOHa
Izvor: Hrvatski povijesni muzej
Zagreb, Savski most, 16. svibnja 1945.
Svečani doček književnika Vladimira Nazora, predsjednika ZAVNOH-a i kasnije prvog predsjednika Narodne Republike Hrvatske. Ispred automobila Većeslav Holjevac, komandant komande grada Zagreba. 1951. proglašen za Narodnog heroja, gradonačelnik Zagreba od 1952. do 1962.
Izvor: Fototeka SABA RH, fotografija je vlasništvo Tatjane Holjevac
Svečani doček književnika Vladimira Nazora, predsjednika ZAVNOH-a
Hrvatski tjednik, 7-V-1971, naslovnica
Izvor: Antifašistički vjesnik
Hrvatski tjednik, 7-V-1971 3 strana
Izvor: Antifašistički vjesnik