Petak 2.12.2022.

Da li se u NDH dogodio kulturni i obrazovni procvat?

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein i Doc. dr. sc. Goran Hutinec raskrikavaju tvrdnje povijesnih revizionista

Još u doba emigracije, a potom i od 1990. u Hrvatskoj u javnosti se, pogotovo onoj desnoj, promiče teza da se u NDH dogodio nekakav procvat kulture, osobito izdavaštva, kao i obrazovnog sustava. Radi se samo o još jednoj laži ratne ustaške propagande i poslijeratne revizionističke produkcije. Takve su tvrdnje Darka Sagraka i Dubravka Jelčića, autora nekih udžbenika, a ima ih i u nizu drugih revizionističkih i ustašonostalgičarskih tekstova u posljednjih 30 godina. To je, zapravo, postala svojevrsna mantra autora takve orijentacije.

Evo kako je to izgledalo u praksi: na jednoj je promociji Dubravko Jelćić istakao kako je u NDH „unatoč političkom totalitarizmu, postojao otvoren, liberalan, širokogrudan pristup kulturi”. Ivica Matičević ustvrdio je da je „svekolika kulturna proizvodnja živjela punim i zdravim kreativnim životom, bez robovanja političkim i ideološkim stegama” Jelčićeva konstatacija da je u doba NDH „unatoč političkom totalitarizmu, postojao otvoren, liberalan, širokogrudan pristup kulturi” osim što je povijesna laž, istovremeno i logička besmislica – klasični „contradictio in adiecto”.

U odjeljcima pod naslovom „Kultura” u monografijama koje obrađuju povijest NDH pitanju kulture u pravilu se pristupalo kao nekakvoj „sekundarnoj” povijesti, svojevrsnome prirepku političke povijesti. Na taj se način stječe dojam da je kultura u NDH bila odvojen segment koji na političke događaje od važnosti, primjerice ratna zbivanja ili previranja unutar samih nosilaca režima, nema bitnijeg utjecaja. Međutim, to nije točno – ustaški je pokret pokušao temeljito reorganizirati Hrvatsku i njezino društvo, napraviti „revoluciju”, pri čemu je upravo rad na kulturnome polju stavljen u središte tih nastojanja. U tom poslu mnogo je bilo sličnosti s njemačkim nacionalsocijalizmom. Dakle, valja razumjeti kulturu u NDH u širem kontekstu.

Ponajprije, pitanje – kako se uopće može graditi zdrava kultura kada je u Načelima hrvatskog ustaškog pokreta (načelo 11) zapisano da su Židovi prije uspostave NDH „na kulturnom polju kvarili svim raspoloživim sredstvima dobar ukus javnosti promičući dekadenciju. Oni su glazbu učinili divljaštvom, slikarstvo ruglom pravoj umjetnosti, kazalište izložbom gluposti i svinjarija”? Ideja o „dekadentnim Židovima” koji kvare zdrave umjetničke koncepcije neposredno je preuzeta iz nacističke ideologije. Nadalje, kako se gradi zdrava kultura na temelju Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda kojom je više stotina kulturnih radnika izbačeno iz tih djelatnosti samo zbog svog židovstva?

Kultura je bila pod najstrožom kontrolom vlasti – knjige „nepodobnih” autora nisu se smjele izdavati i bacane su iz knjižnica, nepodobni su ostajali bez posla. Masovno su zatvarane škole u većinski srpskim područjima. Neki revizionisti tvrde kako su „i politički nepoćudni kulturni djelatnici (kao npr. Krleža) bili tolerantno tretirani”, što je laž. Krležina djela bila su izbacivana iz knjižnica, kazališna mu djela nisu bila izvođena, tijekom rata tri je puta bio zatvaran, čak je jednom bio predviđen za strijeljanje. Nadalje, u prvoj grupi od deset talaca koji su po prvoj presudi prijekog suda u Zagrebu od 9. srpnja 1941. kao „duhovni začetnici ubojstva redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka” strijeljani posve nevini (jer su u vrijeme kad je Tiljak bio ubijen bili u zatvoru), njih sedmorica – Božidar Adžija, Ognjen Prica, Zvonimir Richtmann, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Otokar Keršovani – na različite su načine pridonosili hrvatskoj kulturi.

Dakle, sudioništvo u ustaškoj kulturi koju su ustaše nazivali hrvatskom kulturom bila je po definiciji omogućena samo podobnima. Sve što se može smatrati „procvatom” kulture u NDH bilo je klasična nacistička upotreba kulture, sve po obrascu Reicha: malo klasičnih djela (npr. Wagner u Njemačkoj), a uz to obilje uradaka koji ili su sukladni vladajućoj paradigmi, ili joj se nisu suprostavljali, ili, što je bilo rijetko, blago su joj se suprotstavljali, a sve u podržavanju fikcije da u NDH postoji određeni prostor slobode.

Poglavnik Pavelić je u srpnju 1941. naglasio kako je Zagreb „glavni grad intelektualnog i umjetničkog života čitavog hrvatskog naroda”. Sukladno Pavelićevim riječima, prvih mjeseci postojanja NDH režim je obilno potpomagao kulturne djelatnosti: izdavačku djelatnost, glazbene i likovne priredbe, nastojao je pridobiti književnike i druge umjetnike i kulturne radnike, pod pretpostavkom da će u svojim djelima forsirati „nacionalni duh”. Vlast je u tom imala određenog uspjeha, pogotovo u Zagrebu, koji je – pogotovo nakon što su Split i neki drugi gradovi potpali pod Italiju – ostao daleko najjači kulturni centar. Sveučilišni profesor i povjesničar književnosti Antun Barac (1894-1955) objasnio je: „Honorari su za književne sastavke vrlo porasli – osobito u listovima koje podržava ustaška vladavina. Oni se usklađuju s porastom cijena”, pa se za jedan članak mogla dobiti cijela mjesečna plaća državnih namještenika. „Neki se književnici obilno okorišćuju tim mogućnostima, pa se pojavljuju u listovima svakih osam dana”.

No, postojalo je i naličje te politike: dio kulturnog stvaralaštva zbog ideoloških je razloga trebalo ukloniti. Stvoren je, kao u nekim davnim stoljećima, indeks zabranjenih knjiga. Već prvih tjedana po uspostavi NDH slani su napuci bibliotekama koje knjige treba odstraniti, a istodobno se stvarala i cenzorska služba. Do rujna 1941. radila su u njoj tri službenika, a do tada je sastavljen i privremen popis pisaca zabranjenih u NDH-a, a „uz popis pisaca određena je i sumarna zabrana ‚ostale marksističke, projugoslavenske, anglofilske i sl. literature‘, te ‚sva ćirilica‘, kao i ‚sva latinica na srbskom jeziku‘”. To je značilo da su tri službenika obilazila zagrebačke knjižare, antikvarijate i knjižnice i plijenila knjige s tog popisa. Izvan Zagreba nisu stigli, pa su taj posao izvan glavnog grada radili ustaše, bilo putem mjesnih ustaških tabora, bilo uz pomoć UNS-a ili MUP-a.

I u odabiru predstava vladala je stroga cenzura: ansambl HDK do „pred sam ulazak Nemaca u Zagreb vježbao je Krležine Glembajeve” (Dubravko Dujšin, Vjekoslav Afrić i drugi), ali je potom „uprava prekinula probe i skinula ovaj komad s repertoara... Mnogi stari komadiskinuti su s repertoara”. U prve dvije godine na repertoaru HDK uglavnom su bila djela domaćih (ali podobnih autora, u koje, naravno, nije spadao ni zabranjeni Krleža niti mnogi drugi), njemačkih (jedina operna premijera u prvoj godini bila je ona državotvornog Wagnera – njegov Ukleti Holandez!, potom i Goethe i Schiller) i talijanskih autora te poneki francuski („repertoar je bio podložan ideologijskim isključivostima osovinskih usmjerenja”), što je trebalo označiti početak „nove kazališne ere”: „... za ‘uveseljavanje’ publike pronašli su i nekakvu antisemitsku ‘komediju’.”

Iz velikog broja pompoznih i propagandističkih ocjena o predstavama u HDK koje su od rane jeseni 1941. do proljeća 1942. objavljivane u dnevnom tisku izdvaja se tekst (potpisan samo inicijalom „V.”) objavljen u Plavoj reviji: tvrdi se da, iako je Opera imala u protekloj sezoni značajno bolje uvjete nego ranije, nikad broj izvedenih predstava nije bio tako nizak, praizvedba i obnovljenih predstava tako malena, a umjetnički stupanj izvedbi nestalan. Takvom mišljenju pridružio se u svom dnevniku za lipanj 1944. i Josip Horvat: „Kazališna su kola temeljito u dreku... nijedan stariji domaći, niti jedan veliki klasični komad nije izveden”.

Zvonimir Berković (1928.–2009.), istaknuti režiser i glazbenik, je, pak, 2006. zapisao kako je „endehaški Zagreb bio bez konkurencije najljepši period moga života”. Naime, Berković je 1943. s roditeljima stigao iz Zaječara u doba kada je „Srbija bila zapala u najgoru moguću depresiju”. U Zagrebu se Berković nikad „nije direktno suočio s bilo kakvim zločinom i nasiljem”. Za 15-godišnjeg dječaka bilo je važno i da „škole nije bilo, jer su školske zgrade bile okupirane od vojske”, a on je, suptilan i senzibilan kakav je bio, „po cijeli dan vježbao violinu”. A kad mu se dječački vidokrug proširio izvan Glazbenog zavoda, Berković je doživotno postao „bijesni protivnik svakog totalitarizma, diktature i autokracije”, a u Pavelićevoj NDH otkrio samo totalno crnilo i o NDH napisao da „ni najmorbidnija hrvatska književna fantazija nije mogla zamisliti takav horor-film!”

Jedan od brojnih revizionističkih autora Darko Sagrak je ustvrdio kako je „NDH uspjela načiniti pothvat bez presedana u kulturnoj povijesti čovječanstva, izradom novih nastavnih programa za osnovne škole, gimnazije i fakultete i tiskanjem 1,5 milijuna školskih knjiga za rujan 1941. godine”. Bilo je nekih u strukturi vlasti NDH koji su željeli širiti pismenost i obrazovanje, ali su se te lijepe želje odmah po uspostavi vlasti suočile s realnošću – ponajprije, već prvih dana, u nedostatku drugih prostora, mnoge su škole poslužile vojsci NDH i vojskama njezinih saveznika (Nijemcima i Talijanima) kao kasarne ili bolnice. U Zagrebu je potkraj travnja logično donesena „odredba o privremenoj obustavi rada u školama”. Kako se tijekom sljedećih tjedana vojska nije micala iz tih prostora, vrlo je brzo donesena i odredba o ukidanju završnih ispita u tekućoj školskoj godini te prijamnih ispita za srednje škole. Potom su i svjedodžbe izdavane bez navođenja ocjena.

Vrlo je brzo uslijedilo urušavanje prosvjetnog sustava, dijelom i zbog nedostatka učitelja. Do kraja kolovoza 1941. u krajevima u kojima su se već dogodila masovna iseljavanja u Srbiju, deportacije i zločini realnost je bila posve drugačija od Sagrakovih propagandističkih floskula: „nepodpune” gimnazije su se zatvarale (npr. u Korenici, Gračacu i u Bosanskoj Gradiški), a one „podpune” su pretvarane u „nepodpune”, odnosno padale na niži rang, jer su gubile četiri viša razreda gimnazije (npr. u Bijeljini ili Prijedoru). Tada su i zatvorene građanske škole u Zvorniku, Sanskom Mostu i Plaškom.

Međutim, ono što je mnogo važnije – nekim „nepodobnima” je zabranjeno školovanje. Židovska djeca i omladina je izbačena iz škola i s fakulteta. Srpska („pravoslavna”) djeca ipak su bila u ponešto povoljnijem položaju – naime, za razliku od Židova, ako bi prešla na katoličku vjeru, značajno bi se smanjio rizik da budu progonjena (pogotovo u većim gradovima), a i mogla su pohađati škole. Ako nisu bila obuhvaćena velikim deportacijama početkom srpnja 1941. iz NDH u Srbiju, i ako su prešla na katoličanstvo, uglavnom su mogla ostajati u školama. Tako je u prvoj objavljenoj statistici tijekom rata, onoj za školsku godinu 1941./1942., u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji zabilježeno da Židova i Srba (odnosno, „grčkoistočnjaka”) više nema.

Mnoga djeca su deportirana u logore ili ubijena u masovnim zločinima u blizini svojih sela. Ubijani su i nastavnici – naprimjer, na Drugoj klasičnoj gimnaziji, profesor matematike, prirodopisa, zemljopisa i francuskog jezika bio je Aleksandar/Aleksa Szemnitz/Semnic (1888), autor udžbenika i mnogih tekstova u stručnim publikacijama, prema izvještaju direktora gimnazije iz 1931. „najbolji metodik i didaktik u ovoj školi”, „vrlo marljiv i vrlo revan”, kao Židov je po uspostavi NDH ostao bez posla te oko 22. lipnja 1941. uhapšen i deportiran u Gospić, pa u logor Slana na Pag, potom u jasenovački logor Bročice, gdje mu se gubi trag. Supruga i kći stradale su u logoru Metajna na Pagu.

Profesorica Feodora Dežma (1901) predavala je na toj istoj Drugoj klasičnoj gimnaziji kemiju i fiziku. Kao Židovka je 1941. dobila otkaz te se vratila u rodni Osijek. Iz svoje je kuće u kolovozu 1942. odvedena u logor Tenje nedaleko grada, odakle je zajedno s mnogim osječkim Židovima deportirana u Auschwitz. I profesor Milutin Mudrinić predavao je na Drugoj klasičnoj gimnaziji. Po uspostavi NDH je kao Srbin – „pravoslavac” uhapšen te je deportiran u Jasenovac gdje je ubijen 1942. godine.

Eto, toliko o ustaškim planovima o razvoju kulture i obrazovanja i njihovoj realizaciji. Naravno, bez Židova, Srba i drugih nepodobnih – puna sloboda samo za podobne, odnosno rasno čiste i one koji ustaški misle.

 

Prof. dr. sc. Ivo Goldstein | Doc. dr. sc. Goran Hutinec: Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet primjera, Zbornik Janković, br. 5-6 (2021)

Svečani doček u Vinkovcima 23. 6. 1941 doglavnika Mile Budaka. Nakon pjesme spaljivane su na trgu komunističke i nearijevske knjige i brošure
Izvor: Hrvatski branik 28. 6. 41.