Top ljestvice najvećih zločinaca, najodvratniji opisi navodnih partizanskih klanja i hvalospjevi o ustaškim koljačima iz "zapadnoeuropskog kulturnog kruga" danas se mogu čitati u dnevnim novinama, najčitanijim portalima i gledati u kvazidokumentarcima. Već smo jako dugo zapljusnuti hrpom ustaških mitova koji su danas došli u prime time državne dalekovidnice iz najcrnjih rupa izdanja Drinapressa, generala Drinjanina – Maksa Luburića.
Kopajući za prapočecima tih mitova najbolje se može dokazati njihova ridikuloznost. Knjiga Ivana Prcele odurnog naziva "Hrvatski Holokaust", koji provoditelje Holokausta izjednačava s njihovim žrtvama je jedan od izvora mnogih mitova i prenapuhanih brojki. Izašla je prvo u engleskom izdanju pod imenom "Operation Slatherhouse" te tako poslužila je kao izvor mnogim antikomunističkim publicistima i izdavačima kao što su Nikolaj Tolstoj i Rudolph Rummel.
Nikolaj Tolstoj
Tolstoj u svojoj knjizi "Ministar i pokolj" navodi baš Prcelinu knjigu kao izvor dokumenata kad spominje navodno ubojstvo 200.000 vojnika HOS-a. Tolstojeva knjiga "The minister and the massacres" ubrzo nakon izlaska je povučena iz prodaje, a Nikolaj je načelniku štaba britanskog Petog korpusa morao platiti dva i pol milijuna funti kazne zbog klevete jer ga je nazvao ratnim zločincem. Nakon presude Tolstoj je priznao se nikad neće saznati prava brojka ubijenih na Bleiburgu i da je činjenica da je Bleiburgu pokopano samo 40 ustaša. Tolstoj svoj opis Bleiburških događaj preuzima isključivo od ustaških autora kao što je ministar promičbe Danijel Crljen. Najbolji pokazatelj Crljenova lika i djela su citati s 47. strane njegovog djela "Načela Hrvatskog ustaškog pokreta": "Osnovno načelo razvitka i napretka hrvatskog naroda nalagalo je da se Židovi, ti pogubni nametnici brzo i energično očiste s hrvatskog narodnog tijela." Tolstoj gotovo u potpuno zanemaruje izvore drugih sudionika događaja kao što je memoar komesara Baste koji je sudjelovao u pregovorima s ustašama. No zbog toga citira izmišljeni članak u tjedniku Reporter iz 13. siječnja 1985. Koste Nađa u kojem ovaj navodno priznaje ubojstvo 150.000 zarobljenika. Više istraživača je potvrdilo da ne da to nije rekao nego da ne postoji izdanje Reportera na taj datum te da u cijeloj 1985. nije bilo nikakvog intervjua s Nađom u Reporteru.
Ustašofili jako cijene Tolstoja no mora da nikad nisu ni pročitali njegovo djelo koje bi se moglo bez problema nazvati pročetničkim. On četnike naziva kraljevskim borcima za zapadnoeuropske kulturne, religiozne i političke institucije od barbarske najezde istočnog totalitarizma. Opisuje ih kao svježe i ugojene za razliku od partizanskih hordi koje još naziva i šugavim psima. Više puta spominje da su četnici bili lojalni britanski saveznici a onda opisuje predaju Generala Damjanovića koji je bio šef kabineta Milana Nedića, a potom komandant Srpske državne straže i pomoćnik Draže Mihailovića. Tolstoj to i sam konstatira al ne uspijeva povezati kako je to moguće biti nedićevac, tj. otvoreni kvisling i borac protiv okupatora?! Možda najbolji primjer ridikuloznosti ovog djela je kad se Tolstoju u svibnju 1945. u Ljubljani priviđaju zastave "nezavisne Slovenije" uz zastave nacističke Njemačke. Podsjetimo, Slovenija je bila priključena Trećem Reichu, a Slovencima je bilo namijenjeno istrebljenje, preseljenje i germanizacija. Nikolaj Tolstoj je bio jako drag gost Franje Tuđmana, te je prije par godina dobio mnoštvo medijskog prostora kad ga je ugostila i ekstremno desna novinarka HRT-a Helena Krmpotić.
Hasanbegović i Nikolaj Tolstoj 2015.
Rudolph Joseph Rummel
Profesor s Havajskog sveučilišta, Rudolph J. Rummel je u svojoj kritiziranoj teoriji democida koristio najgore moguće brojke do kojih je mogao doći. Tako je profesorica Studija o genocidu i Holokaustu Barbara Harff izjavila da Rummel zaokruži uvijek najveću brojku. Njegovi izvori su također krajnje problematični, pa je u svom radu koristio i brojku ustaškog ministra Ive Omrčena od 550.000 pobijenih na Bleiburgu i milijun Hrvata pobijenih od strane Srba u cijelom ratu. Omrčen je do kraja života negirao ustaške zločine i kao pravi antisemit za sve krivio židovsku propagandu, pa je tako 1990. izjavio da su za zapaljene Srbe u glinskoj crkvi krivi Židovi. Za opis događaja na Bleiburgu Rummel koristi Tolstojevu knjigu o kojoje ste već mogli čitati. Rummel također koristi Nađov lažni citat iz Reportera. Pokupio je i sve izmišljotine koje se spominju u Prcelinoj knjizi iz koje izdvajamo nekoliko brojki dobivenim metodom "čulareklakazala". Bogdan Radica u svom poznatom članku u Reader’s Digest navodi brojku o pola milijuna Jugoslavena koji su nestali, ubijeni ili zatvoreni nakon oslobođenja. Citira i Fra Oton Knezovića koji u bajkovitoj knjizi Pokolj Hrvatske Vojske 1945 navodi brojku od 600.000. Knezovićevi izvori za tu kalkulaciju su dosta maštoviti pa tako navodi priču o anonimnoj partizanki koja se u Varaždinu hvalila da je strojnicom ubila 10.000 Hrvata u Sloveniji. Između ostalog citira i izdanja DVU-a, njemačke neonacističke stranke koja su navela da je Tito pobio 20% Hrvata.
Dr. Tomislav Dulić sa Studija o genocidu i Holokaustu sveučilišta Uppsala autor je znanstvenog članka: Kritička analiza Rummelovog djela o democidu. U njemu je baš na slučaju izračuna koje je Rummel napravio za Tita raskrinkao koliko su oni netočni i po nestručnosti "čulareklakazala" izvora i načinu izračuna po principu srednje vrijednosti. Posebno jer je uzeo u obzir najluđe izračune od čak 1,2 do 1,3 milijuna pobijenih Hrvata samo nakon rata koje je napravio Wilhelm Schoettler, njemački odvjetnik koji je bezuspješno tužio Koču Popovića. Najveći problem vidi u Rummelovoj pretpostavci da će se pretjerivanje poništiti s podcjenjivanjima, koji je prezentirao na primjeru Bleiburga za koji se uzima da je Žerjavićev izračun od 40.000 stradali najtočniji. Rummel uzima u obzir najveća moguća pretjerivanja koja skoro da nemaju nikakvih ograničenja poput gore navedenog Schoettlerovog od 1,3 milijuna, a kao jedan primjer podcjenjivanja uzima brojku od 28.000, jedini način da se ponište u srednjoj vrijednosti takva pretjerivanja bi bile negativne cifre podcjenjivanja koje su naravno nemoguće. Također zaključuje da je očito da Rummel ne poznaje historiografiju slučaja, niti poznaje jezik, pa je ostao nesvjestan problematičnosti izvora koje je koristio, no ni to ga ne oslobađa odgovornosti za hrpu grešaka koje je napravio jer nije provjeravao (nepostojeće) izvore procjena i izračuna, te nije detaljno čitao problematični tekst koji je očito jako pristran.
Baš njegovi kriminalno netočni izračuni i top ljestvice po kojima je Tito kriv za 1.072.000 ubojstava od 1944. do 1987. (ubijao je i 7 godina nakon smrti) završili su na stranicama tabloida Bilda i Daily maila. A slične kriminalne liste krase i sramotnu wikipediju na hrvatskom jeziku.
Printscreen s hr.wiki stranice "Masovni zločini komunističkih režima"
John Ivan Prcela
Prcelino životno djelo bazira svoju tezu na otvorenom negiranju Holokausta u NDH i veličanju najgorih ustaških zločinaca te odbacivanju svake ustaške krivnje za stradale. Krivnja se stoga prebacuje na Nijemce koji im ne daju dovoljno oružja i Talijane koji su dijelom prešli na stranu partizana. Engleze se krivi jer poštuju međunarodne dogovore o postupanju s banditima koji nastavljaju ratovati danima nakon potpisivanja kapitulacije. A partizani su krivi što su pobjedili u nebogućoj bitci protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja i ostvaili socijalističku revoluciju.
Kao dobar pokazatelj dosljednosti i znanstvenosti Prcelinog životnog djela brojke su u predgovorima za englesko i hrvatsko izdanje. Prijevod na hrvatski nabubrio je za dodatnih 50.000 HOS-ovaca u bijegu. A činjenica je da ni brojka od 150, a ni od 200 tisuća koje se pojavljuju u predgovorima nije točna. Kad je Prcela svoju knjigu poslao Dr. Mati Meštroviću na uvid on mu je vratio i objavio kritiku u kojoj je dao procjenu od 20.000 pobijenih ustaša, te ga s pravom kritizirao da za "bleiburšku tragediju" ne okrivljuje jedinog pravog krivca - Antu Pavelića.
U prvom poglavlju "Pregled hrvatske povijesti", a kojega potpisuje Prcelin koautor Stanko Guldescu, očekivano se negira slavensko porijeklo Hrvata. Kao dobar pokazatelj "faktografske kvalitete" ovog poglavlja dovoljno je pročitati rečenicu po kojoj Hrvata nije ni među partizanima: "U Drugom svjetskom ratu Tito je s odredima gerilaca, većinom Srba, Slovenaca i Makedonaca počeo borbu protiv Nijemaca u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni."
Prcela s oduševljenjem piše o Luburiću pa navodi da je neobično zavolio tog junačkog i vidovitog generala i da mu je postao jedan od najbliži suradnika. Cijelo treće poglavlje u knjizi Hrvatski holokaust je iskaz Vjekoslava Luburića za kojeg autori u fusnotama napominju da je "zapravo nepatvoren opis onoga što se stvarno zbilo u posljednjim danima rata na ovim prostorima". U prvoj rečenici možemo saznati da je u "ožujku 1945. Hrvatska južna vojska" potukla elitne partizanske jedinice u nizu borbi u Bosni". Činjenice govore da su u ožujku 1945. u Bosni partizani oslobodili ove gradove: Ostrožac, Konjic, Goražde, Gradačac, Modriča, Trnovo, Olovo, Kreševo i Kakanj. A 28. ožujka je započeta sarajevska operacija koja je završila oslobođenjem Sarajeva i devet puta većim žrtvama na strani nacista i ustaša. Luburić dalje bulazni o tome kako su partizani bili bolje naoružani i obučenu u Egiptu i Italiji, al da su "domoljubi otkopali skrivena oružja iz Prvog svjetskog rata. Premda je ovo oružje bilo zastarjelo policijske postrojbe izvojevahu posebne pobjede protiv partizana i četnika." Ne znamo na koju to pobjedu Luburić misli, možda na vješanje 55 sarajevskih ilegalaca 28. ožujka 1945. ili 23 žrtve koje su iskopane iz dvorišta vile u kojoj je boravio Luburić a koje su bile ubijene tupim predmetima. Luburić selektivno iznosi događaje uz hrpu netočnih datuma kako bi sebe prikazao u što herojskijem duhu. Po njegovom opisu partizani (koje on izjednačava sa četnicima, a činjenica je da su se oni borili zajedno s njim u Sarajevu) nisu ostvarili niti jednu pobjedu do 30. travnja kad je donesena odluka o povlačenju. On također izmišlja da je u Bosni imao vojsku snage 100.000 ljudi kad se zna da su ukupne fašističke snage u okupiranom Sarajevu imale 38.000 vojnika. Tako ni ne čudi što tvrdi da se prema Austriji povlači ovaj put udvostručenih stvarni broj od 200.000 ustaša. U Luburićevu tekstu prepoznajemo sve ono što možemo danas čitati na gomili ustaških portala, gledati kod Sedlara ili na Bujici. Pa tako "komunisti ubijaju sve hrvatske domoljube koji im padnu u ruke", jer valjda partizani zasigurno ne vole svoju domovinu dok se jedini bore protiv okupatora. Također spominje još jednu ustašku mantru da su se "Mihailovićevi četnici podlo pretvorili u partizane, a da čak nisu ni skinulu srpske kraljevske oznake", moramo valjda zanemariti činjenicu da je borba protiv četnika kao i Luburićevih križara trajala godinama nakon rata, a o silnim dokumentiranim potpisanim sporazumima između Pavelića i četnika da ne govorimo. Posebno zanimljiv dio je opis sastanka između zapovjednika HOS-a i vrhovnog kapelana HOS-a, Luburića i Stepinca. Stepinac se navodno Luburiću toplo zahvalio na silnoj "djeci pravoslavnih roditelja" koju je ovaj sakupio u svojim pohodima, poručio mu da se ne preda, te blagoslovio njegove nakane da organizira križare.
Mogli bi smo ovako u nedogled nabrajati mitove koji se nižu iz rečenice u rečenicu u ovom ultimativnom izvoru svih ustaških mitova u kojem nema prostora za niti jedan ustaški zločin ili žaljenje za ustaškim žrtvama. Štoviše mnoštvo ustaških i nacistički zločina su jednostavno predstavljena kao partizanska. Tako nam blajburška mitomanija Ivana Prcele omogućuj laži o "tisućama žrtava koje su žive spaljivanje u pećima" i "namjernom trovanju ili Titovim liječnicima koji daju smrtonosne injekcije".
S obzirom na fašističku ideologiju koju veliča Prčelina knjiga i mnogobrojna druga izdanja koja se temelje na istim mitovima, lažima i falsifikatima, one se ne bi se smjele objavljivati bez analize i predgovora napisanog od stručnjaka za genocid i Holokaust. Na taj način se u Njemačkoj sad može čitati Mein Kampf, uz tisuće popratnih komentara Instituta za suvremenu povijest. Hrvatski holokaust se kod nas objavio već u nekoliko izdanja, a izdavač je žrtvoslovno društvo Zvonimira Šeparovića, koji potpisuje hvalospjeve djelu i autoru u zadnjem poglavlju.
ANTIFA FANZIN
