Augusta 2011. godine arheološki tim pronašao je dječju zvečku u grobu iz razdoblja Španjolskog građanskog rata. Zvečka oblika cvijeta pronađena je pored tijela koje je bilo pokopano bez lijesa i zasuto živim vapnom. Istraživači su bili podijeljeni oko toga je li moguće da je zvečka iz 1936. godine? „Činilo se kao šala”, prisjeća se Almundena Garcia-Rubio, antropologinja koja je prisustvovala iskapanju.
Zadaća njezinog tima bila je uznemirujuća sama po sebi: tražili su ostatke 250 žrtava represije Frankovog režima ispod dječjeg igrališta u parku La Carcavilla u sjevernošpanjolskom gradu Palencia. Inače, nekoč je na tom mjestu bilo lokalno groblje.
Zvečku je preuzeo Fermin Leizaola, etnograf koji je utvrdio da je napravljena od celuloida, vrste plastike razvijene 1870. godine i korištene za izradu predmeta za svakodnevnu upotrebu sve do 1970-ih. To je značilo da je moguće da je igračka zaista mogla datirati iz vremena Građanskog rata.
„Ovo je najpotresniji i najdirljiviji pronalazak ikad u grobu iz vremena Građanskog rata”, kaže Garcia-Rubio. Nikada ništa slično nije pronađeno ni u jednoj od šestotinjak dosad otvorenih grobnica u Španjolskoj.
Igračka i njezina priča pomogle su i jednoj porodici da dođe do novih činjenica o događajima o kojima se decenijama nije smjelo govoriti u javnosti. Prema knjigama starog groblja u Palenciji tijelo je pripadalo Catalini Muñoz Arranz, 37-godišnjakinji iz obližnjeg sela Cevico de la Torre. Kada je ubijena, imala je četvero djece. Najmlađemu, čija je zvečka vjerojatno bila, bilo je svega devet mjeseci.
Ta beba danas je 83-godišnjak. Martin živi u skromnom domu na glavnoj ulici majčinog sela sa suprugom i kćerkom. Ne govori mnogo, gleda pravo pred sebe, a po rukama mu se vide tragovi teškog fizičkog rada koji je započeo u osmoj godini života. „Kao dječak bio sam pastir, a kasnije sam radio po njivama. Nikada nissam pohađao školu.“ O majci se ne sjeća ničega. Ne zna ni kako je izgledala jer nije sačuvana nijedna njezina fotografija.
Nakon majčine smrti, Martina je odgojila teta koja je također živjela u istom selu. Njegov tata, Tomás de la Torre, bio je u pritvoru pod optužbama da je 3. maja 1936. ubio falangista, za što je kasnije osuđen na 17 godina, ali je njegovu ženu dočekala mnogo gora sudbina. Catalina je uhapšena 24. augusta, nešto više od mjesec dana nakon Frankovog državnog udara, te joj je suđeno pred prijekim sudom zato što je navodno prisustvovala antifalangističkim demonstracijama, prala muževljevu robu od krvi ubijenog falangista i klicala u slavu sovjetske Rusije. Pri tome je navodno rekla: „Mi ćemo na kraju pobjediti pa ćemo vas razrezati na komadiće.”
Prema sudskom zapisniku, Catalina je bila nepismena, visoka 1.51 m, crne kose i očiju, a nadimak joj je bio Pitilina. Početkom septembra 1936. godine potpisala je izjavu kojom priznaje da je učestvovala u demonstracijama, ali poriče sve ostale optužbe.
Usprkos manjku dokaza, sud ju je proglasio krivom za oružanu pobunu i osudio na smrt. Smaknuta je 22. septembra u 5.30 i preminula od „ozljeda uzrokovanih puščanom paljbom u lubanju i prsa”. Taj opis iz sudskog spisa odgovara stanju posmrtnih ostataka koje su antropologinje iskopale 2011. godine. Pored tijela tada su našle i dugmad kao i gumene đonove njezinih cipela veličine 36.
Malo niz cestu od Martinove kuće nalazi se starački dom u kojemu živi jedina osoba koja se sjeća Cataline, Martinova sestra Lucía . Danas 94-godišnjakinja, prisjeća se dana kada joj je majka uhapšena: „Istrčala je s djetetom i pala u dvorištu jedne kuće. Nosila je crnu pregaču kako bi se prekrila. To je sve što je sa sobom imala kad je napustila kuću.” Lucia se ne sjeća da je toga dana vidjela majku sa zvečkom, ali pretpostavlja da je ona bila u džepu pregače.
„Bila je kratkog fitilja, po tom pitanju sam na nju. Ako bi joj netko nešto rekao...bolje da su bježali. Zato su je i ubili. Zadnjih tjedana plačem sjećajući se toga”, kaže Lucía koja je imala 11 godina kad su joj smaknuli majku. Nakon majčine smrti pod svoje ju je uzeo djed te je počela raditi kao sluškinja za bogatije seljane. No porodica si nije mogla priuštiti da Catalinu sahrani u Cevicu.
„Od stotinjak žena iz toga kraja koje su ubijene prvih mjeseci rata, Catalina Muñoz jedina je kojoj je suđeno i koja je osuđena na smrt. Druge su mahom bile izvedene na paseo”, kaže historičar Pablo García-Colmenares. Paseo, što doslovno znači šetnja, eufemizam je za praksu frankista da izvedu ljude iz njihovih domova i odvedu ih izvan naselja na streljanje.
Kada je Martinov otac pušten iz zatvora otišao je raditi u Bilbao da bi se nakon penzioniranja vratio u Cevico i tamo proveo zadnjih osam godina života. Porodica nije razgovarala o Catalininoj smrti i drugim događajima iz rata, a Martin nikad nije pitao za majku kako bi spriječio izazivanje bolnih sjećanja.
Čak nije znao da mu je majka pokopana u Palenciji, a tek je nedavno vidio fotografiju igračke koju je ponijela u grob. Budući da se nitko nije pojavio da preuzme njezino tijelo kada je građeno novo groblje, ono je preneseno na njega zajedno s tijelima drugih žrtava frankizma, iako u posebnom kovčegu.
Nakon što je doznala za zvečku, Martinova kćer Martina (56) počela je sređivati dokumentaciju za povrat Catalininog tijela i igračke koja je s njom bila pokopana. Nedavno je prvi puta bila u Palenciji, gdje je vidjela ime svoje bake ugravirano na spomeniku žrtvama Građanskog rata. Zvečku želi čuvati u urni, tako da bi njezina djeca i unuci imali podsjetnik na priču njezine bake.
„Kada sam vidjela Catalinino ime ugravirano na spomeniku, imala sam čudno osjećanje praznine, a istovremeno sam vrlo sretna jer mogu vratiti svoju baku i pokopati je pored djeda. Ne mislim da je on kriv za to što se njoj dogodilo, jer se predao vlastima kako bi nju zaštitio, to je bio čin ljubavi”, govori Martina. Kazala je i da je njezin otac strahovito pogođen ovom pričom i da se nada da će doživjeti povratak tijela svoje majke.
Predmeti poput ove zvečke od neprocjenjive su vrijednosti za suvremene arheologe, koji znanstvenim metodama proučavaju takve artefakte. Ponekad vjenčano prstenje i vojne oznake imaju presudnu važnost za identifikaciju žrtava.
„Lični predmeti otkriveni uz tijela omogućuju nam da bolje razumijemo svakodnevni život smaknutih”, piše García-Rubio u svojoj knjizi Žene u Građanskom ratu i poratnom razdoblju. Sjećanje i obrazovanje. „Olovka, naočale, češalj ili novinski isječak o Tour de Franceu 1936.... to su bljeskovi života žrtava, predmeti koje su imali po džepovima u trenutku hapšenja.”
Arheolog Alfredo González-Ruibal, iskopao je desetke hiljada predmeta koji pričaju priču o Građanskom ratu iz rovova i koncentracijskih logora u dugom nizu godina bavljenja tim radom. Među tim predmetima su odlikovanja, križevi, bočice parfema, cipele sa potpeticom te kilogrami i kilogrami gelera i municije.
„Snaga ove vrste arheologije nije da ponovo ispriča već poznatu priču o nekom događaju, nego da sintetizira historijski moment kroz sliku”, rekao je on nedavno u Nacionalnom arheološkom muzeju, gdje je rekao i da je Catalinina zvečka jedan od predmeta koji najbolje sažimaju priču o Španjolskom građanskom ratu.
Članak je izvorno objavljen u engleskom izdanju El Paisa.
